U kolovozu 2014. godine na snagu je stupio Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola. Protivnici/ce donošenja tog zakona, odnosno pokretači/ce referenduma Jeste li za to da se u Ustav RH unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca?, udruga U ime obitelji i srodne udruge, često su u medijima iznosili optužbe da je donešeni zakon zapravo samo manipulacija. Iako su oni/e ‘uspjeli/e’ u svom naumu i prisilili zakonodavce da u Ustav unesu diskriminatornu odredbu kojom je brak životna zajednica žene i muškarca, istospolni partneri/ce mogu registrirati svoje zajednice kod nadležnih tijela kroz obred vjenčanja, a njihova se zajednica priznaje kao izvanbračna (isti su uvjeti za definiranje zajednice kao izvanbračne i kod homoseksualnih i heteroseksualnih parova).
Od izglasavanja Zakona prošlo je šest mjeseci i do sada su u Republici Hrvatskoj sklopljena 42 životna partnerstva (19 ženskih parova i 23 muška). Ranije spomenuti referendum i izglasavanje Zakona su ‘uzburkali’ i medije i javnost, te je javni diskurs na temu LGBT prava podignut na jednu novu razinu.
Šest mjeseci nakon stupanja na snagu spomenutog Zakona razgovarale smo s Danijelom Almesberger, predsjednicom LGTB udruge LORI.
Slažeš li se s konstatacijom da je izglasavanje Zakona o životnom partnerstvu istospolnih parova manipulacija ili je apsolutno netočno, s obzirom da istospolnim parovima i dalje nije moguće posvojiti dijete?
Ono što je dobro s tim zakonom je to što je uveden institut roditeljske skrbi i partnerske skrbi. Ipak postoji zaštita djece koje već jesu u LGTB obiteljima, i to je super. Međutim, potrebno je osigurati potpunu jednakost u pravima za sve osobe bez obzira na seksualnu orijentaciju – dakle, potrebno je omogućiti i gej i lezbijskim parovima usvajanje djece. Tek ćemo tada moći govoriti o jednakopravnim obiteljima i jednakosti u dostojanstvu. Krajnji cilj je osigurati ista prava za heteroseksualne i homoseksualne parove.
U kojoj su mjeri ostali zakoni, npr. Zakon o porezu na dohodak, prilagođeni Zakonu o životnom partnerstvu, je li parovima moguće ostvariti i sva ostala prava koja proizlaze iz registrirane bračne zajednice?
U svakom slučaju bi trebali biti. No, s obzirom da je prošlo tek šest mjeseci, ne znamo previše o tome. Sada ide prva prijava poreza od onda, tako da će ti ljudi biti svojevrsni “pokusni kunići” za cijeli sistem, da vidimo kako funkcionira. Kako će se priznavati porezne olakšice, na primjer. Ipak birokraciju rješavaju ljudi koji nisu upućeni u tematiku i pitanje je koliko su upoznati sa svime. Svakako, gledajući formalnu stranu, zakoni i razni drugi propisi jesu usklađeni s novima Zakonom o životnom partnerstvu i trebalo bi sve funkcionirati bez poteškoća.
Proširile ste djelovanje, više niste lezbijska, već LGTB udruga?
Već dugo godina smo LGBT, ali nam je ime i dalje Lezbijska organizacija – LORI. Promijenile smo statut, od prije par godina dozvoljeno je da i muškarci mogu biti članovi. LORI funkcionira kao udruga koja se zalaže za LGBT prava i s tim povezano radimo programe i aktivnosti za sveukupnu LGBT zajednicu. Međutim, kako nam je posebno važno osnaživanje žena te se kao organizacija i zalažemo za prava žena, onda u sklopu cijelog programa uvijek imamo aktivnosti namijenjene samo ženama, od radionica do nekih društvenih sadržaja.
LORI kao udruga ima programe koje provodi u školama u Rijeci i Opatiji. O čemu se radi, kako je počelo?
Još od 2007. godine smo smatrale potrebnim raditi na suzbijanju homo/bifobije i transfobije u školama. Svjesne smo da je to nemoguće napraviti uz službenu dozvolu Ministarstva i da su odbijali udruge koje su npr. samo željele raditi istraživanja. Ipak, 2012. godine uspjele smo pokrenuti ovaj program. Prepoznale smo više pravaca u kojima je potrebno djelovati: raditi s mladima, zatim s profesorima/icama, odnosno stručnim suradnicima/cama, te općenito na suzbijanju homo/bi/transfobije u sustavu obrazovanja. Na početku smo krenule s edukacijom stručnih suradnika/ica (psihologa/ginja i pedagoga/ginja) te zainteresiranih nastavnika/ica kako bi ih informirali o ključnim temama vezanim uz potrebe i položaj LGBT mladih te osigurali postojanje sigurnog mjesta gdje se same LGTB osobe u slučaju proživljenog nasilja u školi mogu javiti. Za ovu edukaciju je bila potrebna samo dozvola ravnatelja/ice škole. Pilot program je krenuo sa sedam škola – pet iz Rijeke i dvije iz Opatije koje su prihvatile ovu edukaciju, dok je bilo škola i koje su odbile. Kroz takvu vrstu edukacije stručnog osoblja smo željele indirektno pružiti podršku LGBT učenicima/cama. Negdje u isto vrijeme smo počele raditi i na Smjernicama za suzbijanje homofobije, transfobije i bifobije u školama. Također, u ovom početnom dijelu, identificirale smo i školske suradnike/ce koji su bili voljni dalje raditi s nama na ovom području.
U 2013. sastavile smo program predavanja za učenike i učenice koji je zapravo usklađen s programom zdravstvenog odgoja i ponudile ga srednjim školama u Rijeci i okolici. Naravno, prvo smo s predavanjima za srednjoškolce/ke počele u školama u kojima smo i provele edukaciju stručnih suradnika/ica jer smo tu već ostvarile kontakt. Ipak, prošle godine javila nam se i jedna nova škola te se nadamo da će se i nastaviti povećavati broj škola koje će htjeti osigurati ovakvo predavanje za učenike/ice. Istovremeno, imamo i preporuke iz riječke i opatijske gimnazije, što je važno jer “novim” školama onda to može biti garancija važnosti predavanja. Naravno, nailazile smo i na negativne reakcije – priču kako idemo u škole kako bi povećale članstvo, da bi učlanile mlade u lezbijski klub, itd. Neka predavanja su i otkazana radi inzistiranja roditelja. Međutim, drago nam je da škole prepoznaju važnost predavanja te su također neke od ovih tema i dio zdravstvenog odgoja – mladi trebaju biti informirani i prepoznati nasilje i bullying, općenito o pitanjima sekusalne orijentacije, spola i roda, položaju manjina i slično. Do sada smo imale 13 predavanja, i to za treće i četvrte razrede, iako su neke škole i drugim razredima to stavili u program.
S obzirom da funkcionira i razvija se već tri godine, kakva je povratna informacija od učenika/ca?
Na kraju predavanja podijelimo evaluacije, koje nam dokazuju da radimo dobar posao: srednjoškolci/ke kažu kako im je super da su naučili kako trebaju poštivati sve ljude, kako pružiti podršku gej kolegama/cama, zahvaljuju nam na hrabrosti, govore kako su naučili puno o ljudskim pravima, kako su sada svjesniji svojih predrasuda itd. Kad čitaš te evaluacije, vidiš koliko je program potreban. I dalje ćemo, naravno, raditi s mladima, održavati predavanja, ukazivati na predrasude i stereotipe, ukazivati im na to da i oni možda ponekad vrše nasilje ili koriste uvredljiv govor, a da nisu toga niti svjesni, počevši od korištenja termina “peder”, kako je i ignoriranje vrsta nasilja, o coming outu – koliko je osobi uopće potrebno da skupi hrabrosti kako bi otvoreno progovrila o sebi kao gej osobi itd.
Naše iskustvo je raznovrsno, neki/e učenici/ice otvoreno s nama razgovaraju o ovoj tematici i o tome kako imaju gej prijatelje/ice i kako im je drago da uče više o tome. Međutim, postoje i “teški” razredi gdje otvoreno iskazuju netrpeljivost, vrijeđaju, gdje je najpozitivnija izjava doslovno: “Mah, možete se ženiti, ali djecu vam nećemo nikad dati!”. Tu se onda odmah zapitate kako je i njihovim kolegama/icama slušati takve komentare.
Koji su daljnji planovi za razvoj programa?
U četvrtom mjesecu organiziramo i prvi jednodnevni seminar za nastavnike i nastavnice, a planiramo ih održavati jednom godišnje. Svakako ćemo nastaviti raditi na tome da škole i općenito cijeli obrazovni sustav počnu uviđati gdje se sve nalazi homo/bifobija i transfobija i kako se one manifestiraju, da prepoznaju nasilje proizašlo iz transfobije i homofobije, te raditi na osmišljavanju mehanizama koji rade kako na prevenciji, tako i na saniranju ovog nasilja. Također, treba proširiti djelovanje i na rad s roditeljima, osigurati da škole budu uključive, da se LGBT mladi u školama osjećaju prihvaćenima itd. Tu je i daljnja implementacija Smjernica za suzbijanje homo/bi/transfobije u školama.
Kada razmišljamo o položaju LGBT mladih u školama jasno je da LGBT mladi nisu vidljivi, kao da ih nema, ne govori se o nasilju ili izopćavanju koje doživljavaju, nepoznato je kako se oni osjećaju u školi, misle li da su uključeni, smiju li otvoreno biti gej, što bi se dogodilo da se dva dečka drže za ruke dok idu u školu. To je dugogodišnji rad.
Kako uključujete LGBT mlade, osim kroz školska predavanja?
Nakon predavanja su nam se javljali srednjoškolci/ke i to nam je bilo super. Nekako, zanimljivo je kako kada dođeš u školu i držiš predavanje, osvijestiš da i ti imaš predrasuda. Dok govoriš o LGBT učenicima/cama, prepotstavljaš da su svi u razredu strejt. Spominješ LGBT prava i probleme, i shvatiš da su zapravo jedna ili dvije osobe u razredu sigurno gej. Nastupamo kao da držimo predavanja za strejt učenike i učenice, a mnogi/e nisu. Treba to osvijestiti. Lijepo je čuti i povratnu informaciju od tih LGBT mladih, jer njima je to posebna stvar – čuti nešto upravo o toj temi jer ih to osnažuje i oni imaju osjećaj kao da su više vidljivi. Cijeli obrazac koji postoji ne uključuje te osobne priče LGTB mladih. Ono što bi kasnije nama bio plan, možda već krajem ove godine, jest da bi na nivou Rijeke, zatim dalje, voljele napraviti jednu grupu podrške za LGBT srednjoškolce/ke, u koju bi bili uključeni mladi srednjoškolci/ke, kako gej, tako i strejt, psiholozi/inje i mi kao podrška. Dobro je da u početku nije niti potrebno da bude previše javan rad grupe u smislu da bi morali otkriti svoj identitet, bitno je da se osigura prostor gdje bi se onda grupa mogla nalaziti, međusobno osnaživati i raditi u svojim sredinama.
Mladi su najviše uključeni u društvene sadržaje koje organiziramo. Zanimljivo je da je upravo Referendum potaknuo mlade srednjoškolce/ke da nam se jave, strejt srednjoškolce/ke koji/e su se htjeli/le uključiti i volontirati u našim programima.
Jeste li se susreli s LGBT mladima koji su članovi neke druge manjine, tipa Romi?
Na nekom službenom nivou, u smislu da su nam pristupili/e kako bi se uključili/e u naše programe ili volontiranje – ne. O tome smo puno razmišljale. Općenito, često se pokazuje da LGBT osobe puno važu i razmišljaju prije nego se jave nekoj organizaciji ili općenito dođu na neko događanje. Mislim da je u slučaju npr. Roma to još puno, puno teže. Diskriminacija i neprihvaćanje u društvu koju trpe svakodnevno ovdje je još “pojačana” s diskriminacijom na osnovu spolne orijentacije. To je višeslojan problem na kojem je potrebno i pojačano raditi. Tu je i odgovornsot na nama da im ukažemo da kod nas mogu imati siguran prostor. Npr. ove smo se godine tako odlučile raditi Živu biblioteku – što je jedna forma senzibiliziranja građanstva za razumjevanje i prihvaćanje pripadnika/ica manjina, odnosno stigmatiziranih skupina. U Živu biblioteku bi tako uključile, osim LGBT osoba, i Rome, beskućnike/ice, osobe s invalidetom i kroz formu Žive biblioteke radile na povećanju prihvaćanja ovih stigmatiziranih skupina u društvu.
Misliš li da je Rijeci potreban gej prajd?
Općenito, mislim da svaka sredina treba svoj prajd – i radi LGBT pojedinaca/ki i radi same zajednice. Mi u Rijeci smo više orijentirane na osnaživanje postojećih prajdova – u Zagrebu pa u Splitu, mobilizirale bi lokalne snage za sudjelovanje u tim prajdovima. S obzirom na specifičnost Rijeke u kontekstu Hrvatske kao otvorenijeg i progresivnijeg grada i s obzirom na iskustvo koje imam kad smo ga krenule organizirati prije 2 godine, moje osobno mišljenje je da Rijeci sada više ne treba klasičan Pride. Naše razmišljanje je da bi u Rijeci bilo puno korisnije organizirati jedan Queer festival u koji bi bile uključene razne institucije, klubovi i sami/e građani/ke, “pokviriti” grad na par dana. To bi u konačnici imalo i pozitivan utjecaj na cijelu Hrvatsku. To i jest neki naš plan, ali zahtijeva dosta resursa i kapaciteta pa ne mogu još reći kad će se i realizirati.
