Montažstroj hrvatski je neologizam, a sastoji se od riječi ‘montaža’ “u značenju spajanja, filmske i video montaže, ali i rada na pokretnoj traci i riječi ‘stroj’ u smislu futurističkog ideala s početka 20. stoljeća apliciranog na sve vrste umjetnosti, a također i u značenju postrojavanja i discipline”, objašnjeno je na službenoj stranici.
Ovaj nezavisni umjetnički kolektiv pokrenut je 1989. godine. Vrijeme je to turbulentnih događanja: od pada komunizma, Berlinskog zida, uhićenja Ceauşescua, pokretanja masovnih globalnih medija, pojave interneta 1991. godine. Od prvih performativnih projekata do danas kolektiv djeluje pod umjetničkim vodstvom Boruta Šeparovića. Inicijalne 1989. godine izveden je performans Kopačka u galeriji, na otvaranju retrospektive Kazimira Maleviča u Muzeju suvremene umjetnosti, kojim je najavljeno djelovanje Montažstroja kao teatralizacije nogometne kulture. Odlaskom Boruta Šeparovića u Nizozemsku gdje je boravio od 1997. do 2002., djelovanje se nastavlja u skupini Performingunit (s projektima Fragile, Terrible Fish, Wild With Love).
Montažstrojevo djelovanje karakterizira interdisciplinarnost, odnosno nepristajanje uz samo jedan oblik umjetnosti, zbog čega ovaj nezavisni kolektiv koristi kazalište koje se suodnosi s videom, performansom, glazbom, internetom itd. Svojim projektima Montažstroj dira u neuralgične točke hrvatske suvremene povijesti, a umjetnička proizvodnja pritom figurira kao mjesto sučeljavanja i osvještavanja svih društvenih proturječja kako bi se interveniralo u ustajale kulturne obrasce artikulacijom pitanja koja mediji, društvo ili politika zanemaruju. Pritom je esencijalno uključivanje šire zajednice u sudjelovanje u projektima na neočekivane i provokativne načine. Specifični oblik djelovanja polučio je uspjehe i u međunarodnim okvirima, primjerice – spot za pjesmu Croatia in Flame emitirao je MTV, a o produkcijama Timbuktu i Srce moje kuca za nju izvještavale su vodeće globalne medijske kuće Reuters, AFP i CNN.
Mogli bismo ovaj oblik umjetničkog djelovanja, koristeći kazalište u korespondenciji s ostalim medijima umjetničkog djelovanja, povezati s Brechtovim kazalištem kao mjestom političkog prosvjetljenja i agitacije, pri čemu je krucijalno stvaranje novog oblika kazališta koje gledatelje treba potaknuti na razmišljanje i djelovanje. Osim toga, Montažstrojevo kazalište mogli bismo opisati i kao fizički teatar pri čemu se tijelo i pokreti koriste u svrhu komunikacije s ljudima i zajednicom.
Umjetnost Montažstroja tako nije samo dekoracija u društvu i svijet za sebe, već je njezin efekt vidljiv u stvarnosti. Ta umjetnost je pokretač društva, ona preispituje i dekonstruira društveno uvriježena poimanja, nudi suvremeni, nestereotipni i nesmiljeni komentar svakodnevice koju živimo, ona je društveno angažirana, a u njezinu centru su često marginalizirane društvene skupine i stavljanje njihovih problema u umjetnički kontekst.
{slika}
Petodnevnim programom u zagrebačkom KIC-u (18.-22. 2014.) pod nazivom ‘5 dana za 25 godina’ Montažstroj je proslavio 25 godina svojega postojanja. Svečana premijera predstave ‘A gdje je revolucija stoko‘ i njezina prva izvedba u Zagrebu održat će se 15. siječnja, a reprize slijede 16. i 17. siječnja 2015. godine s početkom u 20 sati u Zagrebačkom kazalištu mladih. Praizvedbom ove predstave na ovogodišnjem festivalu Bitef, Montažstroj je postao prva hrvatska skupina koja je dobila čast otvaranja ovog kultnog festivala. Predstava je dobila specijalnu nagradu festivalskog žirija Bitefa i ispraćena je ovacijama publike.
Povodom spomenute obljetnice razgovarale smo s Natašom Mihoci koja već pet godina kontinuirano radi sa i u Montažstroju kao izvođačica, koreografkinja i dramaturginja te kao koordinatorica i PR mnogih projekata. S Natašom smo razgovarale o povijesti Montažstroja, umjetničkim projektima i njihovu značenju kroz povijest, u sadašnjosti, ali i o pogledima na budućnost.
S obzirom na radni vijek Montažstroja od 25 godina, možda je najbolje da u ovaj tekstualno-dijaloški revival krenemo kronološki od samih početaka njegova djelovanja koja možemo smjestiti u kontekst 90-ih i ratne katastrofe u Hrvatskoj. Montažstroj je, dakle, 1990. izveo street-akciju/performans Achtung Alarm! kojom je upozoravao društvo na promjene kojima je izloženo; bio je to svojevrsni uvod u prvu cjelovečernju predstavu Vatrotehna, izvedenu iste godine, koja je profetski nagovijestila buduće (ratne) događaje u Hrvatskoj: “razdoblje krajnje politike sile i borbe za vlašću”. Iduće godine Montažstroj je, u domoljubnoj maniri, objavio spot za poznatu pjesmu Croatia in Flame koja je figurirala kao svojevrsna pop-kulturna budnica. Koja su, u društveno-političkom okviru, bila značenja navedenih akcija te koju je svrhu imalo upisivanje rata u umjetničke projekte?
Na početku moram naglasiti da djelujem u Montažstroju kroz posljednju petinu njegova četvrtstoljetnog trajanja. Zbog toga nemam neposredan uvid u njegove početke kao niti u čitav društveno-politički kontekst toga vremena jer sam tada imala samo dvije godine. No kada je Montažstroj slavio 20 godina postojanja, surađivala sam kao asistentica za pokret na projektu rekonstrukcije Vatrotehne i umjetničke akcije Achtung Alarm!. Tom sam prilikom, zajedno s drugim mlađim suradnicima i suradnicama projekta, bila u mogućnosti posredno zahvatiti kontekst Montažstrojeva djelovanja u 90-im godinama. To je bilo vrijeme velikih društveno-političkih previranja, a Montažstroj se sastojao od čvrste jezgre mladih i ambicioznih umjetnika i izvođača. Oni su željeli raskinuti s elitističkim pristupom umjetnosti u kojem je ona pozlaćeni ukras vladajućoj ideologiji i zbog toga su u svojim umjetničkim akcijama i radovima ostvarili čvrstu vezu s društvenom stvarnosti – što će postati jedina konstanta mnogobrojnih i raznovrsnih Montažstrojevih projekata do današnjeg dana. U akciji Achtung Alarm! vozili su se gradom na vatrogasnim kolima na megafone izvikujući upute građanima u slučaju opasnosti, a u Vatrotehni su zavijali ručnim sirenama…
To zasigurno može izgledati kao neka vrsta umjetničkog proročanstva, no prije pokazuje koliko su bili svjesni aktualnog trenutka upijajući mračnu atmosferu koja je zavladala društvom. Posljednjih godina sam u razgovoru s ljudima koji prate Montažstroj često čula kako je spot Croatia in flame bio jedinstveni uradak tog vremena s kojim su se uopće mogli poistovjetiti i doživjeti sebe kao dio jedne urbane, kreativne i progresivne sredine u usporedbi s drugim domoljubnim pjesmama koje su dolazile u pratnji s nacionalističkim tekstovima i ikonografijom.
Akcija Achtung Alarm! i Vatrotehna iz 1990. godine doživjeli su rekonstrukciju u projektima Achtung Alarm! 2.0 i Vatrotehna 2.0 iz 2010. godine pod parolama ‘Lakše nam je zamisliti propast svijeta nego propast kapitalizma.’ i ‘Ova mala država velika je hrpa smeća! Svi se zgražaju ali nitko ne čini ništa.’ Pritom, originalna trasa vožnje vatrogasnog vozila u akciji Achtung Alarm! 2.0 je izmijenjena zbog devastacije i komercijalizacije javnog prostora, što je poruka koja nosi značenje sama za sebe. Rekonstrukcija Vatrotehne 2.0 na površinu je iznijela mnoge tranzicijske, postsocijalističke, ratne ali i poratne traume tematizirajući propast jedne generacije, one rođene 90-ih godina. Zbog čega se Montažstroj odlučio za rekonstrukciju baš ovih akcija i što je njima poručio publici/društvu?
Rekonstrukcija Vatrotehne kao prve cjelovečernje predstave Montažstroja trebala je obilježiti 20 godina njegova postojanja. Vatrotehna se temeljila na mitu o Prometeju koji se pobunio protiv autoriteta i donio ljudima vatru. Kako su izvođači Vatrotehne iz 1990. godine bili mladići u dobi od 16 do 20 godina, tako smo za rekonstrukciju predstave regrutirali mladiće iste dobi koji su prije toga sudjelovali u predstavi Generacija 91-95 u produkciji Zagrebačkog kazališta mladih i u režiji Boruta Šeparovića. Od Vatrotehne i Vatrotene 2.0 puno se toga promijenilo što je samo po sebi evidentno, no tek nam je produkciji proces rekonstrukcije predstave pružio veoma plastičan uvid u taj vremenski raskorak i njegove posljedice. Tvrtke koje su proizvodile ručne sirene, megafone i baklje – što su bili rekviziti predstave Vatrotehna – propale su. Zgrada destilerije Badel u kojoj je Vatrotehna 1990. godine bila izvedena već je onda bila u ruševnom stanju, no 2010. godine je ulazak u nju bio opasan po život.
VHS kazeta na koju je snimljena jedina dostupna snimka originalne predstave bila je oštećena. U konačnici, izvođači Vatrotehne 2.0 nosili su obilježje svoje generacije, potpuno drugačije od onoga što je populacija mladih nosila prije 20 godina. Željela bih citirati dio kazališne kritike predstave Vatrotehna Borisa B. Hrovata iz 1990. godine: “Bio bih sretniji da su današnji 20-godišnjaci zaokupljeni ljubavlju, glazbom, samoafirmacijom.” Njegova želja na neki način se ostvarila – individualizam je pobijedio, a današnji mladi uistinu su se većinom okrenuli sami sebi. Ne slučajno – odgajani su u uvjerenju da društvo kakvo imamo možda nije savršeno, ali je najbolje što možemo imati. Oni se ne mogu identificirati s likom Prometeja jer je ideju borbe za zajedničko dobro zamijenila isključiva žudnja za osobnim probitkom i ispunjenjem američkih i europskih snova. Klasična rekonstrukcija predstave tako nije bila niti moguća – Vatrotehna 2.0 je zbog toga postala predstava o svemu onome što je propalo od 1990. do 2010. godine uključujući i potencijalnu propast generacije rođene ranih 90-ih godina.
U 2007. godini izvedena su dva projekta koja možemo povezati barem na razini participativnosti publike koja je primorana aktivno sudjelovati u izvedbi, T-formance i Kazalište vaše i naše mladosti. T-formance je propitivao odnos između demokracije i terorizma kroz sustav reprezentacije. Koja je uloga kazališta u tom sustavu reprezentacije u neoliberalnom poretku u kojemu se pozornost usmjerava isključivo na osobnu/novčanu dobit, što je u kontekstu ljudske potkupljivosti i spremnosti na rizik tema predstave ‘Kazalište naše i vaše mladosti’? Što se pokušalo postići ovakvim participativnim načinom izvedbe?
Oba projekta nastala su prije mog pristupanja Montažstrojevim redovima pa o njima mogu govoriti samo posredno, a najviše kroz čitanje teksta Protunapad Boruta Šeparovića koji tematizira odnos aktivizma i umjetnosti. Ti su projekti bili usmjereni na gledatelja i na stvaranje mogućnosti da on sam kreira vlastito kazališno iskustvo. Zato se gledatelji/ice u tim izvedbama pojavljuju u ulogama samih sebe čime se zaokreće konvencionalni reprezentacijski model kazališta u kojem glumci glume, a gledatelji – kao zbirni pojam anonimne mase – samo gledaju. Oba projekta su inspirirana terorizmom u propitivanju jesu li danas jedina djelotvorna politička sredstva ona teroristička.
Citirala bih gore spomenuti tekst: “Ponekad je lucidnije prokrijumčariti ideologiju u kojoj živimo u izvedbu, umjesto da se o njoj samo retorički razglaba s pozornice.” – U tom smislu oba umjetnička događaja funkcionirala su na razini ucjene – pristajanja publike na manipulaciju i kupnju kvalitete/kvantitete kazališnog iskustva u slučaju Kazališta vaše i naše mladosti te pristajanja na testiranje vlastitih političkih i etičkih načela u T-formance-u. Ti događaji razotkrivaju mehanizme neoliberalnog poretka koji, samo naizgled zapakiran u demokratičnost, ne nudi slobodu izbora koju proklamira.
Svakako jedna od zanimljivijih predstava u režiji Boruta Šeparovića i Montažstroja jest Timbuktu iz 2008., angažirana predstava za mlade koja, kroz humanizaciju animalnoga, zapravo postaje monolog za psa. Psu Capu, kao glavnom glumcu, glas je posudio Sven Medvešek. Osim Capa na pozornici se našlo i 12 pasa beskućnika iz azila Dumovec kao i ljudi beskućnici. Na ovaj način se ukazalo na ravnopravnost čovjeka i životinje te na odgovornost svakog pojedinca prema napuštenim psima i napuštenim ljudima, poništavajući time klasifikaciju patnje – na životinjsku kao nižu, i ljudsku kao višu. Gdje vidimo važnost i nužnost ovakvih projekata? Koliko je velik prostor i uloga kazališta pri djelovanju na sredinu u kojoj živimo?
Predstavu Timbuktu nažalost nikada nisam vidjela s obzirom da sam se Montažstroju priključila dvije godine nakon toga. No Timbuktu je rezultirao uistinu impresivnim brojem kritičkih osvrta, tekstova i video zapisa pomoću kojih zapravo možemo uvidjeti i njegovu važnost. Predstava je tematizirala društveno otpadništvo – pseće i ljudsko. To je prije svega iznimno velik, kompleksan i hrabar umjetnički projekt u kojem je publika dobila mogućnost udomljavanja tih 12 pasa iz azila koji se pojavljuju na pozornici. Priča o ljubavi beskućnika i psa zasigurno je mogla biti ispričana i bez toga simboličnog čina i tu vidimo da kazalište ima mogućnost za ostvarivanje konkretnih učinaka.
{slika}
Oni svakako nisu veliki i nipošto nisu konačno rješenje nekog društvenog problema, ali i taj mali pomak može doprinijeti osvještavanju, javnom zagovoru i vidljivosti nekih problema od kojih skrećemo pogled na cesti jer nam je nelagodno. Tu prije svega mislim na pojavljivanje beskućnika u predstavi – oni posredstvom predstave zasigurno nisu mogli biti udomljeni. Ali predstava je barem pokušala doprinijeti propitivanju stigme kojom smo kao društvo obilježili te ljude. Ova predstava je po mom mišljenju danas jednako aktualna: kada šetate ulicom svake godine vidite sve više i više ljudi koji kopaju po smeću. Redovi pred pučkim kuhinjama su sve dulji i dulji. Često čujemo da su beskućnici oni koji su prokockali i popili sve što su imali pa su zbog toga sami krivi. Broj deložacija čitavih obitelji diljem Hrvatske se povećava pa uistinu možemo dovesti u pitanje sve stereotipe o ljudima koji su izgubili krov nad glavama i uvidjeti da se ne radi o individualnim tragedijama već o sustavnom problemu društva.
U svojevrsnoj formi teatralizacije nogometne kulture, predstava Srce moje kuca za nju (2010) kritizira, ironizira i sučeljava nacionalnu mitomaniju kreiranu oko nogometa s recentnom društvenom stvarnošću. Tu stvarnost je u predstavi činilo 11 nezaposlenih žena u dresovima hrvatskih reprezentativaca koje su s publikom podijelile svoja osobna i intimna iskustva. Kako su se povezale ove dvije naizgled nepovezive teme – nogomet i rodni aspekt, tj. nezaposlenost žena na tržištu rada?
Srce moje kuca za nju je za mene posebno važan projekt jer je to bila moja prva suradnja s Montažstrojem koja je rezultirala i trajnim članstvom u ovom umjetničkom kolektivu. Predstava se sastojala od dva poluvremena – u prvom poluvremenu su 11 plesačica kroz koreografiranu kombinaciju plesa i nogometnih pokreta pokazale da mogu biti jednako srčane kao i muškarci dok su drugo poluvrijeme ‘odigrale’ nezaposlene žene. U projektu sam se našla sasvim slučajno – jedna od plesačica se ozlijedila i Roberta Milevoj je predložila Borutu da me uzme kao zamjenu. Zahvaljujući toj preporuci sam postala dio Montažstroja. Predstava je problematizirala pojam ‘reprezentacije’ propitkujući tko uistinu predstavlja Hrvatsku i imamo li povoda za nacionalni ponos ili sram.
{slika}
Upravo zato jer žene i nogomet često vidimo kao nepovezane teme (osim kada u prijenosu oči gledatelja treba odmoriti na kakvoj atraktivnoj navijačici na tribinama) predstava je izokrenula taj princip i sučelila nogometnu euforiju s potresnim ispovijedima iz radnih biografija nezaposlenih žena. Te ispovijedi ne govore samo o gorućem problemu nezaposlenih u Hrvatskoj, kojih je broj veći danas nego 2010. godine, već i o tome kako je tranzicija razorila radna mjesta ovih žena i kako su baš zato što su žene često bile omalovažavane i potplaćene. U konačnici, ‘Srce moje kuca za nju’ je publici, ali i svima nama koji smo sudjelovali u projektu dala mogućnost da preispitamo kada uistinu kao društvo pobjeđujemo, a kada gubimo.
Prije tri godine si pokrenula Umjetničku organizaciju Protunapad u okviru koje si, u suradnji s Montažstrojem, izvela dvije kazališne predstave koje se orijentiraju na ples – Nitko nije nevin (2011) i Polet mladosti (2014). Možeš li objasniti rodni kontekst i pitanje individualnog prostora (prostora privacije) kojim se baviš u predstavi ‘Nitko nije nevin’? Također, u ‘Poletu mladosti’ istražuješ ples kao dio masovne kulture unutar socijalističkih sletskih manifestacija – možemo li kroz ove dvije predstave govoriti o tzv. fizičkom teatru u kojem se tijelo koristi, ne samo u svrhu prezentacije određenih političkih i društvenih ideja, već i kao platforma za društveno-aktivno djelovanje, te o propitivanju medijskih biopolitičkih upliva u formiranje tjelesnosti pojedinca/ke?
S obzirom da je moja polazišna struka ona plesačice suvremenog plesa, dugo me smetala hermetičnost i elitnost te umjetničke discipline. Koreografija većine predstava suvremenog plesa počiva na individualizaciji plesačkih tijela kojima je baza određena vještina, a takav pristup tijela na pozornici postavlja u konkurentski odnos. Zapravo, možemo reći da koreografija suvremenog plesa jako dobro ocrtava ideologiju individualizma. No, vladajućoj ideologiji smo još korisniji kao korektori tuđih tijela – većina plesnih umjetnika ne može preživjeti samo od umjetničkog rada pa često vode razne programe vježbanja primjerice u fitness-centrima.
Tamo su naša utrenirana i mišićava tijela uzor onima koji svoja tijela žele prilagoditi onome što bi bilo društveno poželjno. Ili se pak suočavaju s fizičkim boljkama napornog rada u obliku prekovremenog sjedenja u uredima. U ta dva projekta pokušala sam, zajedno sa suradnicima, skrenuti pažnju na to da se preko tijela prelamaju razne politike i iskoristiti medij plesa za otvaranje konkretnih političkih tema na direktan način. U oba projekta sudjelovale su djevojčice koje nisu profesionalne izvođačice tako da je proces rada s njima imao konkretan edukativan karakter.
Predstava ‘Nitko nije nevin’ je skretala pažnju na seksualizaciju ženskog tijela u popularnoj kulturi i način na kojega takvi sadržaji utječu na formiranje ženskog identiteta kod djevojčica. ‘Polet mladosti’ bavio se idejom fiskulture u kojoj sport nije ekskluzivan nego inkluzivan. Predstava kroz rekonstrukciju sletskih pokreta postavlja pitanje koje se direktno tiče socijalizma budućnosti – na koji način pomiriti individuu i kolektiv, što nisu uspjeli niti socijalizam prošlosti niti kapitalizam sadašnjosti. Ovakav pristup koreografiji je meni, kao mladoj i još neiskusnoj koreografkinji, prilično zahtjevan i eksperimentalan no činjenica da plesom ipak možemo otvarati neke društvene probleme i koristiti ples kao generator javne rasprave je svakako poticajna za rad u budućnosti.
Društvena angažiranost Montažstrojevog kazališta vidljiva je i u projektu 55+ koja je osobama starijima od 55 godina pružila prostor za društveno i politički aktivno djelovanje putem kojega su sudionici/e upozoravali na međugeneracijsku nesolidarnost. Koja je vrijednost i snaga ovog projekta koji se posebice u današnjici čini esencijalnim, s obzirom na sveprisutan ageizam i činjenicu da stariji nisu ciljana populacija niti jednog proizvoda, što je na vrlo neumjestan način pokazala i nedavna Vipova reklama o mobilnoj tarifi za mlade?
Smatram da je mit o međugeneracijskoj nesolidarnosti još jedan u nizu mehanizama atomizacije društva i njegove podjele na male interesne skupine. Jednako kao što specifikacija ‘prekarnog rada’ ima nuspojavu odjeljivanja slike radnika koji radi u tvornici od slike mladog freelancera. Naravno da svaku generaciju nešto povezuje i da ona ulazi u neku vrstu konflikta sa starijim ili mlađim generacijama, no projekt 55+ je pokazao kako su razlike mnogo manje nego što se to prikazuje. Zapravo najgore što se desilo nakon lansiranja Vip-ove reklame su reakcije koje su odgovornost s marketinškog tima koji ju je osmislio prebacile na čitavu populaciju mladih legitimirajući sadržaj reklame kao prevladavajući stav mladih osoba. U projektu 55+ imala sam nekoliko funkcija – radila sam kao koordinatorica, voditeljica plesnih radionica, ko-dramaturginja predstave te kao asistentica redatelja predstave i dokumentarnog filma Potrošeni kojim je projekt i kulminirao. Zbog toga se osjećam duboko povezano sa svim suradnicima projekta, a i s preko 50 osoba starijih od 55 godina koji su bili njegovi direktni korisnici.
Sada, dvije godine nakon što je projekt pokrenut, mogu reći da je njegova vrijednost za korisnike bila uistinu velika. Mi ih nismo tretirali kao ‘bakice’ i ‘djedove’ nego kao ravnopravne subjekte jedne mikro zajednice koja im je dala platformu za sve ono što im društvo sustavno oduzima – za vidljivost u javnom prostoru, za razbijanje stereotipa o starijim osobama, za dokidanje samoće i izoliranosti, za uvažavanje potencijala njihova političkog djelovanja. Čitav projekt u konačnici ne vidim kao projekt isključivo starijim osobama – on govori o svima nama, o društvu i o odgovornosti koju imamo sada za svijet kojeg ćemo predati generacijama koje dolaze.
S predstavom Budućnost je sada (2013) izvedenoj u Hrvatskoj gospodarskoj komori i na HZZ-u otvorila bih zapravo pitanje o društvenoj angažiranosti i korisnosti umjetnosti. Naime, Viktor Ivančić je u nedavnom intervjuu izjavio da mediji ne mogu promijeniti društvo; neću te pitati može li to umjetnost jer zasigurno ne možemo takvo nešto očekivati. Pitanje je može li umjetnost utjecati na promjene u društvu, na promjenu svijesti društva i pojedinaca/ki, može li mapirati probleme koji se gube iz medijskog prostora i na koje načine je to moguće izvesti pa, između ostalih, i na primjeru predstave ‘Budućnost je sada’?
Slažem se da mediji neće promijeniti društvo, no oni za njega svakako nose jednu dozu odgovornosti. Upravo masovni mediji danas formiraju našu sliku stvarnosti, posreduju ju i iako najveći dio medijskog prostora funkcionira kao produžena ruka za propagandu prevladavajuće ideologije to ne znači da otpor unutar medija nije moguć. Umjetnost također ima svoj dio odgovornosti za društvo u kojem i za koje nastaje. Borut kao voditelj Montažstroja često u intervjuima i u raznim razgovorima izjavljuje da bi se trebao prestati baviti umjetnošću s obzirom da ona nikada ne može imati učinak konkretne aktivističke i političke akcije. S tim se ne slažem u potpunosti – naš neprijatelj nema glavu niti centar i borba se zbog toga mora odvijati na raznim poljima. Umjetnost ima drugačija oružja od medija, teorijskog rada, aktivizma…
Projekt ‘Budućnost je sada’ je odličan primjer za to. U toj smo predstavi izložili slijed događaja od 2013. do 2017. godine u kojima će se u Hrvatskoj desiti oružana borba kapitalista i revolucionarnih snaga s rezultatom uspostavljanja Socijalističke Anarhije Hrvatske. Predstava se direktno suočavala s tezom da nema alternative političko-ekonomskom sustavu u kojem živimo kroz imaginaciju potpuno drugačijeg društva koji se temelji na zajedničkom dobru kojeg stvaramo i dijelimo. Nakon svake izvedbe se odvijala veoma živa diskusija s publikom što samo pokazuje da zapravo nije teško zamisliti pravednije društvo od onoga kojeg imamo sada. To su učinci koje ima umjetnost, oni su ograničeni, no u konačnici čak i nije pitanje možemo li medijima ili umjetnošću mijenjati svijet već je pitanje stvaranja platforme zajedničkog djelovanja trenutno odvojenih džepova otpora koji obuhvaćaju raznorodne djelatnosti.
Projekti u 2014.-oj godini obilježeni su glazbeno-kazališnim radom – projekt MČŽPC (Mali čovjek želi preko crte) u okviru kojeg je nastao i spot Svastika koji problematizira sveopću fašizaciju društva i netoleranciju prema manjinskim i marginalnim društvenim skupinama. Na temelju problema s (auto)cenzurom MČŽPC-a nastao je najrecentniji projekt A gdje je revolucija, stoko? i ‘rođendanski’ spot Komunizam. Koja je uloga glazbe kao medija u ovim projektima? Možemo li, kao što ovdje istražujete, glazbu koristiti kao zajedničko dobro, a da pritom ništa ne izgubimo?
Projekt MČŽPC propitivao je može li glazba postati oruđe širenja i osnaživanja društvene promjene. Predstava je inspirirana kultnim albumom Paket aranžman i nasljeđem jugoslavenskog novog vala. U kapitalističkom društvu glazbu ne možemo tretirati kao javno dobro, čak niti onu koja je nastala prije više od 30 godina. Uslijed propasti glazbene industrije, zaštita autorskih prava postala je vrlo kruta stegovna mjera prema kojoj plesati i pjevati neku pjesmu – a točno to je ono što sam ja radila u predstavi MČŽPC – postaje nešto što je naplativo pa čak i utuživo. Bez obzira što je predstava MČŽPC potpuno novo umjetničko djelo koje, kao i velik dio suvremene umjetnosti, koristi citate, parafraze i reference na druga umjetnička djela.
Zaštita intelektualnog vlasništva u potpunoj je suprotnosti s prirodnim tokom razvoja umjetnosti koja se uvijek naslanja na samu sebe. Čak je i moja plesna izvedba u toj predstavi sastavljena od niza citata drugih plesnih umjetnika i djela – staviti patent na neki pokret čini se kao potpuno suluda ideja jer ubrzo ne bismo imali kako plesati. Zbog toga smo izgubili predstavu MČŽPC – ali smo stvorili predstavu ‘A gdje je revolucija, stoko?’ u kojoj razotkrivamo i vlastito licemjerje jer pristajemo autocenzurirati vlastiti umjetnički rad kako bismo ipak zadržali vidljivost unutar tog istog sustava koji opslužujući interes manjinskih skupina i njihova profita diktira što smijemo, a što ne smijemo.
Osvrčući se na usmjerenje prema budućnosti što je orijentir rođendanske proslave Montažstroja pod nazivom ‘5 dana za 25 godina’, koja se održavala u KIC-u od 18.-22. prosinca – što danas znači Montažstroj i koja je njegova uloga u društvu kroz buduće projekte?
Dva su zasigurno najvažnija događaja proslave 25 godina Montažstroja. Prvi se desio 21. prosinca kada smo podijelili simboličan orden u obliku zaštitnog znaka Montažstroja suradnicima umjetničkog kolektiva. Od pozvanih 350 osoba, na svečanost je uspjelo doći gotovo 200 i iskreno mogu reći da sam osjetila zajednički ponos na sve što smo postigli u zadnjih 25 godina pri čemu svakako treba istaknuti i Borutovu ustrajnost u ovom dugom periodu Montažstrojeva djelovanja.
{slika}
Drugi događaj odvio se na sam rođendan Montažstroja 22. prosinca – održana je tribina ‘A gdje je revolucija, stoko?’ na kojoj su govorili Dean Duda, Ivan Ergić, Marina Ivandić i Tomislav Klauški uz moderaciju Borisa Postnikova. Naime, osnovna je ideja tribine bila da Montažstroj ustupi svoje rođendansko slavlje raspravi o potencijalima sveobuhvatne društvene promjene. Iako jedna tribina ne može iznaći univerzalne zaključke, smatram važnim da se o toj temi opetovano govori i da ju se što više akcentira u javnom prostoru. Odaziv publike je bio uistinu sjajan, pojavili su se ljudi koji inače možda i ne bi bili posjetitelji tribina s političkom tematikom zbog čega mogu reći da je proslava rođendana bila uspješna. Nakon 25 godina djelovanja na nezavisnoj sceni uvijek se postavlja pitanje ostanka ove organizacije – u svoju 26. godinu ulazimo bez prostora za rad u neizvjesnosti i nesigurnosti. No projekti koje smo najavili tijekom obilježavanja 25. godišnjice nastavit će se hvatati u koštac s društvenom stvarnosti – tema javnog zdravstva i kreditnog ropstva bit će u fokusu našeg umjetničkog djelovanja u 2015. godini.
*Fotografije preuzete uz dozvolu Montažstroja
