Da zemlje bivše Jugoslavije po pitanju LGBT prava ne stoje na zavidnoj razini u europskom kontekstu i nije neka novost. Najnaprednija je Slovenija sa Zakonom o registriranom partnerstvu iz 2006. godine i rušenjem promijenjenog i pravednijeg Obiteljskog zakona na referendumu pretprošle godine. Odmah iza nje je Hrvatska s tek dva prava za istospolne parove u izvanbračnoj vezi, te trenutnom izradom Zakona o registriranom partnerstvu pri Ministarstvu uprave. Srbija i Crna Gora pak imaju i ustavno ograničenje definicije braka kao zajednice muškarca i žene. Tema kao da još nije stigla do Bosne i Hercegovine, koja je u nedostatku održavanja povorki ponosa (meni) potpuno nevidljiva na regionalnoj medijskoj mapi.
Ali u Sarajevu se nešto kuha, a o čemu točno, upitao sam Sašu Gavrića elektronskom poštom. Studirao je političke i administrativne znanosti u Konstanzu, međunarodne odnose i diplomaciju u Sarajevu, a unazad tri godine radi kao izvršni direktor pri Sarajevskom otvorenom centru, jednoj od dvije bosansko-hercegovačkih udruga registriranih pri ILGA-Europe.
Q.hr: U Hrvatskoj je na snazi Zakon o suzbijanju diskriminacije LGBT osoba od 2009. godine, a unazad godinu i pol djeluje i posebno pravobraniteljstvo za ravnopravnost spolova. Kao pojedinke, LGBT osobe su posve zaštićene. Nedavno je čak donesena i prva presuda, doduše nepravomoćna, u korist jednog muškarca kojem je napredovanje na sveučilištu zabranjeno radi njegove spolne orijentacije. Kakva je trenutno situacija u Bosni i Hercegovini po pitanju zaštite individualnih osoba?
S.G.: Kada je zakonodavstvo u pitanju, BiH je sigurno na zavidnom nivou. Od 2003. imamo odličan Zakon o ravnopravnosti spolova, od 2009. i Zakon o zabrani diskriminacije. Oba pokrivaju seksualnu orijentaciju, a posljednji i rodno izražavanje. Imamo centralnu i nezavisnu Instituciju Ombudsmana (op.u. pravobranitelja) za ljudska prava. Sama implementacija tih zakona je već druga priča. Zakon o ravnopravnosti spolova nikad nije zaživio, dok se slučajevi diskriminacije nekako provlače kroz pravosuđe. Pojedine presude trebaju do tri godine do pravomoćne presude. LGBT osobe zbog svoje nevidljivosti čak i ne dođu do suda. Kroz našu pravnu službu poznat nam je samo jedan slučaj koji se trenutno nalazi na sudu.
Q.hr: Drugi korak u borbi za ravnopravnost je zasigurno zakonska zaštita istospolnih parova. Kako su pozicionirane Vlada i parlamentarne stranke po pitanju izjednačavanja prava istospolnih i raznospolnih parova?
S.G.: Za razliku od Hrvatske, gdje se tema prava istospolnih parova provlači kroz politički diskurs više od 10 godina, a vrlo intenzivno ove godine, u BiH to uopće nije tema. Do sada to pitanja nikada ni jedna stranka nije pokrenula niti u jednom parlamentu (a imamo ih 13) niti u kontekstu predizbornih kampanja.
Q.hr: Postoje li neke najave koje bi išle u smjeru nekog konkretnog zakona?
S.G.: Nakon organiziranja okruglog stola prije desetak dana, jedna zastupnica parlamenta Federacije BiH mi je prišla i zamolila me da pripremimo nacrt zakona o registriranom partnerstvu, kako bi ga ona “gurala” u svojoj stranci. Na prvu, to je dobra vijesti. No, ne treba zaboraviti i dodatak njene izjave, koji glasi (parafraziram): “Treba usvojiti taj zakon o registriranom partnerstvu, kako bi i LGBT osobe imale svoja prava, ali nemojte da dirate u brak, ipak je to prirodna veza između muškarca i žene.” Poruka je vrlo jasna: nema bračne jednakosti heteroseksualnih i istopolnih parova.
No, nezavisno od toga, Sarajevski otvoreni centar planira da naredne godine radi na izradi takvog jednog zakona. Ideja je da se izradi zakon o registriranom partnerstvu, konzultirajući iskustva iz EU država, ali iz Srbije i Hrvatske.
Q.hr: Kako bi otprilike izgledao kalendar donošenja jednog takvog zakonskog rješenja?
S.G.: Kako je naredna godina izborna, predlaganje samog zakona će se desiti tek 2015., kada se formiraju nove parlamentarne većine. U trenutnoj situaciji nije uopće moguće da se govori o ovoj temi. Sam proces donošenja takvog jednog zakona će sigurno doživjeti jedan neobičan put, od samog predlaganja pa do usvajanja, jer trenutno ni jednoj stranci jedan takav zakon ne ide u korist. Ni sama međunarodna zajednica se nikako ne zalaže da se govori o ovoj temi, jer u BiH imaju “veće probleme”, kao što su ustavne reforme, diskriminacija Hrvata, etnička diskriminacija “ostalih” itd.
Q.hr: Kada se možemo nadati šetnji u Povorci ponosa u Sarajevu i o čemu to ovisi?
Povorka ponosa će se desiti kada BiH prođe aktivističko iskustvo koje je npr. Hrvatska prošla. Ne može se očekivati da se u gradu, u kojem su jedine autovane osobe (koje, npr, na TV-u govore o LGBT pravima) nekoliko SOC-ovih aktivista i aktivistkinja, desi parada ponosa. Prvo se mora izgraditi jaka aktivistička scena, spremna da javno govori kako bi se pokazalo da LGBT osobe uopšte postoje. Tek onda možemo govoriti o paradi.
A u međuvremenu Sarajevski otvoreni centar će nastaviti da radi sa LGBT zajednicom, da provodi aktivnosti za zajednicu i da realizira zagovaračke i pravne projekte. Pomagat ćemo svojim kolegama i kolegicama u Tuzli i Banjoj Luci kako bi se aktivizam i u tim gradovima dalje gradio. I za kraj, odgovornost je na državi da u narednom periodu pokaže da je i ona sposobna da se nosi sa ovakom jednom temom, te da ne poklekne pred pritiskom desničara, koji će se sigurno oglasiti. Vidjet ćemo kako će se to razvijati!
