Emisija Radio Studenta Širenja područja borbe ugostila je Enu Knežević pravnicu Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje i članicu inicijativa Za rad spremne i Ženske fronte za radna i socijalna prava.
Do kraja ove godine namjerava se promijeniti dvoznamenkasti broj zakona vezanih uz rad, koje su najveće opasnosti izmjene zakonodavstva?
Ovih dana spremaju se promjene radnog, mirovinskog i inog zakonodavstva, kojima se uvodi daljnja fleksibilizacija radnih odnosa u korist poslodavaca, te se smanjuju radnička prava. Pod izlikom da sadašnje zakonodavstvo previše štiti radnika i radnice te da ne omogućava poslodavcima slobodu poslovanja, za loše gospodarsko stanje u državi okrivljuje se radnike/ce te se izlaz nalazi u rigoroznom kresanju nivoa zaštite zaposlenja, čime se radnike/ce pretvara u slabu, ucjenjivu stranu radnog odnosa i udara se u same temelje socijalne države. Cilj izmjena je, kako se čini, omogućiti poslodavcu da angažira radnika/cu koji će maksimalno raditi uz minimalnu zaštitu i minimalnu plaću i neće se usuditi tražiti svoja prava jer mu/joj je radno mjesto nesigurno, a postupak otkazivanja olakšan. Stoga se promoviraju nesigurni oblici rada kao što je rad na određeno, agencijski rad, outsourcing i slično, s ciljem da postanu dominantni, iako u zakonu piše da je rad na neodređeno vrijeme temeljni oblik radnog odnosa, omogućava se otkazivanje čak i osjetljivim skupinama radnika/ca, kao što su trudnice, bolovanje ne zaustavlja tijek otkaznog roka, ukida se 40-satni radni tjedan i slično. Ženska fronta prepoznala je ovo kao veliku opasnost, te kao posljedice ovih negativnih tendencija vidi osiromašenje, snižavanje cijene rada, nesigurnost, kršenje radničkih i ljudskih prava, diskriminaciju, slabljenje institucionalne zaštite i općenito ugrožavanje smjera društvenog razvoja. Stoga okupljamo brojne udruge koje su odlučile javno reagirati na ovu nepotrebnu neopravdanu hiperprodukciju zakona kojima se konceptualno mijenja država, fragmentira društvo i ruše dosegnuti standardi socijalnih prava. Zabrinjavajuće je to što se zakoni dovode bez ikakvog rodnog promišljanja i bez široke javne rasprave i analiza. Posljedice su višestruke, a ono što CESI kao feminističku organizaciju koja se zalaže za socijalno pravedno društvo u kojemu svi imaju jednaka prava i mogućnosti najviše zabrinjava jest činjenica da predložene reforme najteže pogađaju žensko radništvo, u smislu povećanja ekonomske nejednakosti i rodne diskriminacije. Žene su i inače ranjiva skupina na tržištu rada, a diskriminacija na temelju spola problem je s kojim se svakodnevno susrećemo i onako je najprisutnija je upravo u svijetu rada. Žene čine više od polovice ukupnog broja nezaposlenih, te su podložne različitim oblicima diskriminacije pri zapošljavanju i u radnim odnosima. Prema izvješću Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova za 2012. godinu, najveći broj pritužbi, 58,5 posto odnosi se na radna i socijalna prava. Žene su u puno manjem broju radno aktivne, većinom rade u potplaćenim sektorima, najčešće rade u nesigurnim oblicima rada, kao što je agencijski rad, outsourcing i slično, diskriminirane su na razgovorima za posao temeljem trudnoće i majčinstva, često trpe uznemiravanje i spolno uznemiravanje na radnom mjestu na radnom mjestu, a upravo zbog straha i svog nesigurnog statusa ne usuđuju se koristiti mehanizme zaštite od diskriminacije. Danas više od 90 posto novozaposlenih žena radi na određeno vrijeme. Daljnjom fleksibilizacijom i promoviranjem nesigurnih i privremenih oblika rada dodatno će se pogoršati položaj ženskog radništva te produbiti diskriminacija. Žene će se mahom naći u poziciji ekonomske ovisnosti, što pogoduje širenju ekonomskog nasilja nad ženama koje je već i sad veliki problem društva.
Kad si već spomenula rad na određeno, koji je zapravo postao pravilo, a ne iznimka, on se promjenama zakonodavstva nastoji još dodatno fleksibilizirati. Što to točno znači za radnice?
Ovo je veliki problem za žene. Institut ugovora o radu prema europskim direktivama, koje je implementirao i naš Zakon o radu, treba biti iznimka, no posljednjih je godina on postao pravilo i dominantan oblik rada. Očito je da se radi o zlouporabi, no predloženim izmjenama nije učinjeno ništa da bi se ta zlouporaba prevenirala i adekvatno sankcionirala, ako do nje dođe. Dapače, institut ugovora o radu na određeno dodatno se fleksibilizira i snaži novom legislativom. U okviru ovog instituta događaju se najveća kršenja radničkih prava, upravo zbog nesigurnog i ucjenjivog statusa radnika/ca. Umanjuje se mogućnost sindikalnog organiziranja, otežano je planiranje obitelji, ugovaranje kredita i slično. Bitno je spomenuti da je onaj institut sredstvo latentne diskriminacije žena. Kao što sam već naglasila, više od 90 posto novozaposlenih žena radi na određeno vrijeme. Više od 70 posto žena zaposlenih na određeno vrijeme ima ugovor do godinu dana. Često rade u smjenama, noću, plaća im je niža od prosječne, te ne mogu ostvariti kredit. Nesigurne su, ucijenjene, bez zajamčenih radnih uvjeta, kažnjavane ako planiraju obitelj, a inspekcija je tu neučinkovita. Najteži je položaj trudnice zaposlene na određeno vrijeme. Naime, poslodavac trudnicu nije dužan zadržati nakon što je istekao rok na koji je ugovor sklopljen, dok je radnici koja je zaposlena na neodređeno vrijeme zabranjeno otkazati Ugovor o radu za vrijeme trudnoće i korištenja rodiljnih i roditeljskih prava, iako je sad i to relativizirano (moguće je otkazati trudnici u slučaju likvidacije i stečaja). Od svih žena koje su na tržištu rada doživjele neki oblik spolne diskriminacije, čak 34,1 posto suočilo se s neprodužavanjem ugovora o radu, a 64 posto smatra da im je poslodavac uskratio produženje ugovora o radu jer su zatrudnjele ili koristile rodiljna/roditeljska prava. Ženska fronta zahtijeva da rad na određeno bude jasno i strogo reguliran i praćen preko efikasnih inspekcija rada te adekvatno kažnjen ako se zloupotrebljava od strane poslodavca. Zahtijevamo se da ugovor o radu na određeno nakon dvije godine automatizmom prijeđe u ugovor na neodređeno vrijeme. Također, bitno je ograničiti broj ugovora na određeno vrijeme po osobi te propisati maksimalne kvote radnika/ca koji/e rade na određeno kod jednog poslodavca, pojačati inspekcije rada. Osobito se zalažemo za to da se zabrani istek ugovora o radu na određeno vrijeme trudnici i roditelju na rodiljnom/roditeljskom dopustu/ za vrijeme dok se nalazi na tom dopustu.
U svom priopćenju Ženska fronta je navela iznimno opasnim i inzistiranje na outsourcingu kao nesigurnom obliku rada. Što je outsourcing i zbog čega je on opasan za radnice i radnike?
To je prijenos poduzeća, dijela poduzeća ili djelatnosti s jednog poslodavca na drugog, uslijed čega dolazi i do prijenosa ugovora o radu radnika/ca, koji/e rade kod tog poslodavca u djelatnosti koja se prenosi. Dakle, ukratko, odnosno pojava da se radnika ili radnicu iznajmi ili preseli iz jednog poduzeća drugom. Najčešće se radi o sekundarnim djelatnostima, poput usluga čišćenja i kuhanja u školama ili bolnicama. Tu je opet vidljiva feminizacija zanimanja i diskriminacija žena jer upravo takve poslove obavljaju žene, koje onda mahom imaju niže nadnice i rade u nesigurnim uvjetima rada. Outsourcingom se ugrožava sigurnost i prava radnika/ca, ugrožavaju se standardi usluge, pada kvaliteta poslovnog procesa, radnik/ca nema izbora nego seli automatski po nalogu poslodavca, često vrlo brzo kreće smanjivanja plaća i otkazi, a rad se vodi kao materijalni trošak. Ženska fronta smatra kako se jasno treba odrediti u kojim slučajevima se outsourcing smatra opravdanim, te ga ograničiti kad je u pitanju rad od javnog interesa.
Na štetu radnika i radnica mijenjat će se i odredbe o radnom vremenu, ministar rada Mirando Mrsić kazao je kako ćemo raditi mnogo duže od 8 sati. Štoviše, poručio je kako možemo zaboraviti na osam sati rada, osam sati odmora i osam sati sna’. Kakve će biti socijalne posljedice ukoliko se radno vrijeme produži?
Izmjenama ZOR-a znatno se fleksibilizira radno vrijeme. Ako zakon prođe, bit će moguće radniku/ci naložiti da radi i do 60 sati tjedno, s tim da prosjek rada tijekom 4 mjeseca ne smije biti veći od 48 sati tjedno. To znači da će radno vrijeme isključivo raspoređivati poslodavac, po svom nahođenju. Ovom izrazito fleksibilnom organizacijom očigledno se otvara prostor za zloupotrebu i manipulaciju. Smatramo da se pod krinkom preraspodjele radnog vremena krije prekovremeni rad koji nije adekvatno evidentiran niti plaćen, te je njegova svrha isključivo da učini radnika/cu jeftinijim/om. Novo radno vrijeme katastrofalno će se odraziti na osobni obiteljski život radnika i radnica s obzirom na to da neće moći planirati slobodno vrijeme, budući da će neprestano morati biti na raspolaganju poslodavcu. Jako je bitno napomenuti kako su opet žene tu u nepovoljnijem položaju zbog rodno uvjetovane raspodjele društvenih uloga i tradicionalnog tereta obiteljskih obveza i brige o djeci. Zahtijevamo da se ostavi maksimalni 40-satni radni tjedan i da se prekovremeni rad ograniči na 8 sati tjedno te da zloupotreba bude kažnjavana.
Dok Vlada tvrdi kako će Zakon o povremenim poslovima bitno utjecati na smanjenje broja zaposlenosti, Ženska fronta se tome oštro protivi smatrajući kako se taj zakon treba u potpunosti odbaciti. Zašto je to tako?
Nedavno je dakle izašao Nacrt prijedloga Zakona o povremenim poslovima, koji Ženska fronta smatra u cijelosti nepotrebnim i izrazito opasnim jer otvara prostor svim mogućim manipulacijama i kršenju ljudskih prava te na mala vrata nudi nesigurne oblike rada u ime konkurentnosti, fleksibilizacije i borbe protiv sive ekonomije. Ovaj zakon predstavlja udar na sustav radnih odnosa koji se dodatno slabi, te će poslužiti kao idealan poligon za izigravanje i izbjegavanje odredbi zaštitnih Zakona o radu, jer povremeni poslovi ne bi bili radni odnosi nego obvezni odnosi, uslijed čega bi bili lišeni zaštite iz radnog odnosa. Moglo bi doći do ukidanja klasičnih radna mjesta kako bi se na njima mogla uposliti jeftinija, povremena radna snaga. Ovakav rad omogućuje stvaranje nelojalne konkurencije, širi strah i nesigurnost radnika, snižava cijenu rada te smatramo kako bi povećao nezaposlenost, a ne snizio, no svakako ne bi doprinio borbi protiv sive ekonomije. Također, treba naglasiti kako zakon posebno pogađa žensko radništvo s obzirom da se pod povremene poslove ‘manje gospodarske vrijednosti’ najčešće ubrajaju kućanski poslovi i poslovi čišćenja koje mahom obavljaju žene, što se lako iščitava iz popisa ‘malih poslova’. Zakon o povremenim poslovima imao bi snažne negativne socijalne posljedice na već osiromašeno i obespravljeno radništvo, stoga snažno zahtijevamo da se on u potpunosti povuče.
Također se kreće i u mirovinsku reformu. Je li ona u ovom trenutku uopće potrebna Hrvatskoj?
Smatramo kako je neprihvatljiv prijedlog o povećanju dobi za umirovljenje na 67 godina, jer je očekivano trajanje životnog vijeka u RH manje nego u Zapadnoj Europi. Također, potrebno je uzeti u obzir da veliki broj žena zbog prihvaćanja nesigurnih radnih mjesta i dugogodišnjeg rada na određeno, ali i zbog preopterećenosti besplatnim njegovateljskim radom ne može ostvariti uvjete za punu mirovinu. Stoga zahtijevamo uvođenje jasnih zakonskih mjera koji služe kao kompenzacijski mehanizam za neplaćeni njegovateljski rad (skrb za djecu, starije, invalide itd). Također, zbog sve većeg broja umirovljenika i umirovljenica koji žive ispod ruba siromaštva, zahtijevamo uvođenje socijalne naknade za osobe starije od 65 godina koje nemaju mirovinu ili druge prihode potrebne za preživljavanje.
