Ljetos su svima bila puna usta ženskog sporta. Velike sportske eksperte i „zaštitnike“ sportašica pritom su uglavnom činili ljudi koji ženski sport gotovo ne prate niti se njime bave. Naravno, riječ je o prije par mjeseci održanoj Olimpijadi i medijskom linču na alžirsku boksačicu Imane Khelif. O trenutnoj zlatnoj olimpijskoj pobjednici nećemo više pisati. No, ta nam je čitava javna polemika otvorila prostor da se pitamo što zapravo guši ženski sport. Gdje je on uopće osim u par mjeseci starim, gadljivim, transfobnim i diskriminatornim komentarima ljudi koji smatraju da su žene ženama prijetnja u sportu? Kako žive sportašice? U kakvim uvjetima treniraju? Koji su to pravi problemi s kojima se suočava ženski sport?
Kako bismo odgovorile na ova pitanja razgovarale smo sa šest sportašica koju su s nama podijelile osobna sportska iskustva.
Koliko se novaca ulaže u ženski sport?
Za početak nas je zanimalo koliko se uopće ulaže u ženski sport. Ima li razlike u plaćama? Postoji li razlika u dodjeljivanju sportske opreme i/ili fizioterapeuta u odnosu na muške kolege?
Marija, koja je svoja iskustva s nama odlučila podijeliti anonimno, bavi se futsalom. Sportom se počela baviti sa šest godina kada je sportski put započela treniranjem taekwondoa. Kasnije ga je zamijenila nogometom i naposljetku futsalom. Smatra da se manje ulaže u ženski sport, a što se tiče ženskog futsala ulaganja variraju ovisno o klubu i sponzorima ili nedostatku istih.
„Neke cure same ulažu svoj novac u opremu, putovanja, liječenja i termine u dvoranama dok druge nemaju takvih briga“, navodi Marija. Objašnjava da većina klubova niti nema svog fizioterapeuta za razliku od muških kolega kod kojih je on/ona standardni dio stručnog stožera. Istaknula je da (prema njenim iskustvima) sportaši često imaju prednost u rezervaciji termina. Tako primjerice dječaci od osam godina imaju prednost u odnosu na seniorsku žensku ekipu ili sportaši županijske lige u odnosu na sportašice prve lige.
„To zvuči frustrirajuće. No, upitno je bi li se dobivanje takvih termina pokazalo korisnim s obzirom na to da žene nisu (dovoljno) plaćene da bi se mogle baviti isključivo sportom. Mnoge od nas rade ili budu u školi/na fakultetu do kasnih večernjih sati. Zbog toga naš klub često uzima kasnije termine (21:30/22:30) što u jednu ruku ima posebnu draž. No sa zdravstvenog stajališta nije najbolja opcija jer nerijetko budemo umorne na treningu i budimo se rano ujutro“, objasnila je svoja iskustva Marija.
Dodala je da su ulaganja u ženski futsal začarani krug.
„Da bi netko uložio u tebe trebaš ostvariti značajan rezultat, a da bi ostvario rezultat trebaš imati uvjete za treniranje, a da bi imao uvjete za treniranje trebaš imati financije“, zaključila je Marija.
Marijine tvrdnje dodatno je podcrtala Ana koja nam je svoju priču, također, odlučila iznijeti anonimno. Ana se bavi košarkom više od osam godina. Prije nje se bavila bejzbolom, odbojkom i plesom. Za ovaj relativno dominantni sport nam je kazala da su žene, prema njenim saznanjima, plaćene samo u Premijer ligi što je najviši rang ženske hrvatske košarke. Odnosno, prva liga, ali ne u svim klubovima i nije riječ o značajnim iznosima. Dodala je da je situacija takva da postoje pojedinci koji zarađuju dovoljno da bi se samo time bavili. No, malo je klubova koji to mogu priuštiti. Ono gdje je uočljiva diskriminatorna praksa je polje plaća gdje primjerice muškarci zarađuju i u drugoj ligi dok tu za žene priča staje, kazala nam je Ana (prema njenim saznanjima).
Pozitivnije iskustvo nam donosi Nikolina Ćaćić koja se boksom aktivno bavi 14 godina. Trenutno je u kategoriji do 57 kg koja je ujedno i olimpijska. Boksom se bavi amaterski te objašnjava da ne dobiva novac od profesionalno odrađenih mečeva. Financirana je od strane Olimpijskog odbora, na temelju rezultata putem stipendija i MORH-a – sustava sportaša u vojsci. To joj na koncu omogućava da već dugi niz godina živi od sporta kojim se bavi.
„Ja sam bila mala djevojčica koja je ušla u boksačku dvoranu u kojoj nije bilo puno curica, i danas je to tako. Percepcija i stavovi društva su se danas malo promijenili. U boksu ima više žena, ali i dalje nisu toliko zastupljene“, pojašnjava Nikolina.
Napominje i da se nikad nije osjećala zakinuto što se tiče ulaganja u njezinu sportsku karijeru. I da su je baš zato što je dugo godina bila jedina žena u klubu cijenili i pazili.
Rodno lice sportskih praksi
Marta Dulibić karateom se bavila 11 godina te je zbog fakultetskih obveza svoju sportsku karijeru trebala okončati. „Kako smo bili mali klub, muškarci i žene trenirali su zajedno u istom terminu te smo imali međusobne sparinge. No, to ovisi o sportu. Znam da su u mnogim klubovima muški sportaši uvijek imali bolje termine za treninge, dok su žene bile drugi izbor te bi ih smjestili u termine koji su ostali slobodni“, govori Marta. Dodala je da je i iz razgovora s prijateljicama koje su trenirale druge sportove saznala da se više ulaže u muške sportaše te im se posvećuje više pažnje tijekom treninga. Dodatno, ako je riječ o plaćenim sportašima, njihove su plaće znatno veće.
Dora Dragičević u sportu je 25 godina što je za njezinih 28 godina života impresivna brojka. Trenutno se bavi veslanjem, a prije toga, kako ga vole nazivati „muškog sporta“, Dora se bavila plesom, tipičnim „ženskim sportom“. Veslanje joj nije primarna karijera iako dobiva stipendije i primanja od Veslačkog saveza i kluba. Od sporta živi na drugi način jer je profesionalna mentalna trenerica.
Dora za sebe kaže da je „netipično mala za veslanje“ pa joj je tako i sportska oprema uvijek bila prevelika. „Ono recimo što je meni smetalo kod te opreme, osobito veslačkih kombinezona, je što mi se činilo da su puno primjereniji i više dizajnirani za dečke. Iako, imaš neke ženske modele koji su malo drugačiji nego muški. Pokušali su napraviti ženski dizajn, ali rekla bih da su, raspored boja i raspored šavova puno primjereniji za mušku građu“, govori nam Dora.
Dodaje i da joj je nepojmljivo što neke reprezentacije imaju bijele kombinezone i dresove. „Šta kad imaš mengu, kako možeš trenirat u tome i veslati trku“, pita se Dora. Marta, također, ilustrira da se karate trenira u potpuno bijelom kimonu. Kad bi joj se dogodilo da tijekom menstruacije procuri, nastavila bi trenirati ako se nije primijetilo. Ako bi se vidjelo, samo bi se ispričala i rekla da se ne osjeća dobro.
Seksističko lice sportskih praksi
Što se tiče sveprisutnog seksizma upućenog sportašicama, Marta je podijelila komentare obitelji i drugih ljudi iz njezine okoline koji su često govorili da je karate „muški sport“ te da nije ženstven. Kao i da „ne priliči djevojci“ te da će izgledati „nabildano kao bodybuilder“. Objašnjava i da ima utisak da ako želiš postati majka možeš zaboraviti na sportsku karijeru. Uglavnom nećeš dobiti podršku niti kluba niti trenera te ćeš ubrzo biti zamijenjena.
„Ono što sam primijetila da se nama malo više gleda u tanjur kad smo na pripremama. Koliko se jede, šta se jede, jel u redu da se toliko jede. Mi znamo da bi nas trebalo biti briga, ali svejedno se misliš trebaš li pojesti sve na tanjuru. Trebaš li pojesti manje od dečki, ipak sam manje kalorija potrošila, manja sam“, objašnjava Dora i dodaje da je u Savezu znalo biti podcjenjivačkih komentara.
Prisjeća se i situacije kada je izbornik reprezentacije rekao da su ženske norme lakše nego muške. Njen trener je tada izvadio statistike, usporedbe, postotke i sve to demantirao. Jednom je dobila komentar od ljudi iz drugog veslačkog Saveza da im je čudno da je žena s obzirom na norme i rezultate koje postiže.
„Ja nisam mogla vjerovati da uopće tako nešto možeš izgovoriti. Nije ostavilo neki trag na mene, ali da sam zapamtila jesam“, podcrtala je Dora. Naglasila je da je ljudi često pitaju kada će se prestati baviti sportom i početi rađati djecu i oženiti se.
„Mame nekih mojih prijateljica ih uopće nisu pustile na veslanje jer je sport od kojeg ćeš se previše umuškobanjastiti. Baka je uvijek govorila kako ćeš ti takva damica sa žuljevima na rukama. To ti nikad nikome neće biti privlačno“, kazala je Dora.
Objasnila je i da bi puno više predrasuda došlo do nje da nema trenera koji se posvetio ženskom veslanju i koji ih pokušava zaštititi. Prisjeća se i jednog događaja kada je jedna njezina kolegica izašla iz čamca te joj je procurila menstruacija, a njezin trener je skinuo majicu i zaklonio je.
Što se tiče komentara o ženskom boksu, Nikolina navodi kako se mogu čuti fraze poput „žena koja prima u glavu“, „bit će ti ružno lice“, „bit će ti strgan nos“ i klasično pitanje „a zašto baš boks“.
Veslačica Josipa Jurković već je punih 13 godina u ovom sportu te naglašava da se sportaši nikad ne smiju razlikovati. Svatko se bori na svoj način, ulaže isti trud i daje sve od sebe. „Mi žene smo poznatije kao slabije u odnosu na muške performanse, ali to ne znači da je nama lakše“, objašnjava Josipa.
Marija je seksizam na vlastitoj koži osvijestila s 13 godina igrajući nogomet s dečkima te govori da se najviše manifestirao kroz pogrdna imena koja su joj bila upućena od strane muških roditelja. Ipak, smatra da stvari kroz vrijeme idu na bolje. „Ljudi se (uglavnom) više ne okreću šokirani kad me vide da nabijam loptu na ulici i više se prihvaća činjenica da se i djevojčice žele baviti nogometom/futsalom“, objasnila je Marija.
Manjak kvalitetnog stručnog osoblja
Još jedan od problema u ženskom sportu je, prema riječima naših sugovornica, manjak stručnjaka/inja. Marija smatra da se zbog slabe konkurencije nerijetko neadekvatni ljudi zapošljavaju na pozicijama trenera/ica. Navodi i tri kombinacije s kojima se susretala tijekom svog sportskog puta (njenim riječima):
- Trener sa znanjem kojeg je stekao na KIF-u u vrijeme kada je on studirao, bez želje za daljnjim napretkom i bez adekvatnih pedagoških vještina.
- Trener bolji od kruha koji nas sve voli i poštuje, ali nema adekvatno znanje ni autoritet.
- Trener kojeg nije briga što se događa s ekipom dok god mu novci sjedaju na račun.
Navodi da je teško uvesti kvalitetne trenere/ice u ženski futsal/nogomet. No, još ih je teže zadržati s obzirom na financije i trajanje sezone futsala koja traje od prosinca do sredine/kraja veljače.
Kakav je standard u žena u sportu?
„Mislim da je standard jako pao, a to se vidi i po rezultatima Hrvatske ženske reprezentacije koja je zadnji put na OI nastupila 2012. godine. Značajnih uspjeha nema još od jugoslavenskih dana, osim Mediteranskih igara“, objasnila je Ana. Dodala je i da su se košarkašice više cijenile u prošlosti. Tada je plaća bila dovoljna da se žene zaista bave samo košarkom, što danas smatra nezamislivim1.
Marija u svom sportu vidi pozitivnu promjenu te navodi Englesku kao primjer. Naime 2022. godine Engleskinje su osvojile Europsko prvenstvo što je pokrenulo val promjena vezanih za ženski nogomet i nastavu iz tjelesnog odgoja u obrazovnim ustanovama. Pozitivne promjene vidi i Nikolina koja govori o događaju od prije dvije do tri godine kada su sportaši dobivali skoro duplo veće nagrade od sportašica za isto postignuće. To je dovelo do rasprave u svijetu boksa i rezultiralo jednakim nagradama za jednaka postignuća. Ana objašnjava da je ženska košarka u posljednjih par godina doživjela procvat u Americi upravo zahvaljujući medijima koji su popratili neka velika i obećavajuća imena na američkim koledžima. Broj gledatelja i pretplaćenih na WNBA (ženski NBA) je puno veći u odnosu na prošlu sezonu.
„Voljela bih da se i u Europi to dogodi, ali SAD u žensku košarku ulaže više pa tako i naše košarkašice odlaze studirati u SAD preko sportske stipendije, gdje imaju priliku napredovati više nego u RH“, kazala je Ana.
Senzacionalističko lice praćenja postignuća žena u sportu
Za razliku od američkog primjera, hrvatski mediji rijetko poprate ženski sport. Kada to i naprave, sve začine senzacionalizmom, seksizmom, objektivizacijom i pričama koje nemaju veze s postignućima žena. U pravilu se, najčešće, komentira izgled sportašica.
„Sjećam se članaka o nogometašici Alishi Lehmann, gdje se jedino komentirao njezin izgled, dok su njezina sportska postignuća bila gotovo neprimijećena“, kazala je Marta.
Marija primjećuje da se katkad dogodi da mediji obrate pozornost tek kada ekipa postigne “iznenađujući” rezultat. Navodi primjer rukometašica za koje većina javnosti nije ni znala da su na velikom natjecanju dok nisu ušle u polufinale.
„Činjenica je da se puno više gleda na ženski izgled. Još uvijek se ružno gleda na žene koje su nabildane, koje nisu tipične žene, nemaju tipične bokove, grudi. Pogledaj sama, imamo izbore za Miss sporta. A di je mister sporta?“, poentirala je Dora.
Kako do boljeg položaja žena u sportu?
Za kraj sportašice su dale vlastite ideje i razmišljanja na koji način bi se mogao suzbiti seksizam u ženskom sportu.
Ana zaključuje da kada bi se više ulagalo u sportašice, više bi se i dobivalo u rezultatima. Ističe da bi voljela da su na pozicijama trenera/ica oni/e koji/e su to svojom edukacijom zaslužili/e. „U ženskoj je košarci trener često samo xy osoba koja se u mladosti bavila košarkom, radi u nekom xy poslu. Završio/la je tečaj u par mjeseci pa je odjednom osposobljen/a za rad s ljudima, tj. jednako je kvalificiran/a kao i osoba koja je tome posvetila minimalno pet godina kvalitetne edukacije“, primijetila je Ana.
„Što se tiče poboljšanja mislim da je sve stvar edukacije. Muškarci koji su na višim pozicijama premalo znaju o ženskoj biologiji i ženskim tijelima, kako naši hormoni utječu na snagu, glavu i sve skupa“, smatra Dora. Naglašava da se sportašicama trebaju omogućiti jednake mogućnosti.
Marta pojašnjava da se treba raditi na medijskoj vidljivosti ženskog sporta kako bi se ohrabrilo mlade žene na bavljenje sportom. Smatra i da je važno podizati svijest o tome da je seksizam u sportu stvarni problem. Kao i da je nužno propisati jasnija pravila i propise protiv seksualne diskriminacije. Kao i da su nužne promjene u kulturi sportskih klubova.
„Žene moraju biti glasne i ne smiju dopustiti da ih se gazi. Promjene su potrebne, a za promjene se, očito, moramo boriti same“, zaključila je Marta.
- Ana je do tog zaključka došla čitajući knjigu Olivere Ćirković ↩︎
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).