Nigerijska književnica Chimamanda Ngozi Adichie, autorica kod nas poznatog romana Polovica žutog sunca, u svojim se djelima prvenstveno bavi nigerijskom poviješću, političkim i ekonomskim poteškoćama, no uspijeva joj i dotaknuti probleme malih ljudi i razvoj njihovih životnih priča. 2009. godine u sklopu TED Talk konferencije održala je govor naslova “The Danger of a Single Story”, kojim je ukazala na probleme zapadnjačkog doživljavanja afričkog identiteta i kulture. Nakon toga, u prosincu 2012., sudjelovala je u TED-ovu ogranku TEDx održavši govor “We should all be feminists”, u kojem je konkretno, snažno i duhovito progovorila o vlastitom iskustvu s feminizmom, životima žena u Africi i utjecaju roda na njihovu svakodnevicu, ali i o problemima vezanima uz rod općenito.
Željela bih započeti s pričom o jednom od mojih najboljih prijatelja, Okolomi Maduewesiju. Okoloma je živio u mojoj ulici i brinuo se za mene poput starijeg brata. Ako bi mi se sviđao neki dječak, pitala bih Okolomu za mišljenje o njemu. Okoloma je umro u ozloglašenoj nesreći u kojoj se srušio zrakoplov tvrtke Sosoliso, u Nigeriji, u prosincu 2005., prije gotovo sedam godina. Okoloma je bio osoba s kojom sam se mogla prepirati, smijati i s kojom sam istinski mogla razgovarati. On je također bio prva osoba koja me prozvala feministkinjom. Imala sam otprilike četrnaest godina. Bilo smo u njegovoj kući, svađali se i rogušili svojim skromnim znanjem stečenim čitanjem knjiga. Ne sjećam se o čemu smo točno toga puta raspravljali, ali sjećam se da me, dok sam se prepirala i prepirala s njim, pogledao i rekao: “Znaš, ti si feministkinja!” To nije bio kompliment. Mogla sam to zaključiti iz tona kojim je to rekao, istog tona koji bi se mogao koristiti kako bi se reklo nešto poput “Ti si podupiratelj terorizma!” Nisam znala što točno riječ ‘feministkinja’ znači i nisam željela da on zna da ne znam pa sam tu izjavu ignorirala i nastavila se prepirati. A prva stvar koju sam planirala učiniti po povratku kući bila je potražiti riječ ‘feminist’ u rječniku.
Premotavši na nekoliko godina kasnije… Napisala sam roman o muškarcu koji, između ostalog, tuče svoju ženu i čija priča ne završava baš dobro. Dok sam promovirala roman u Nigeriji, jedan novinar, drag čovjek dobrih namjera, rekao mi je da me želi savjetovati. (…) Rekao mi je da ljudi govore da je moj roman feministički. I savjet koji mi je dao, odmahujući glavom slijeva nadesno dok je govorio, bio je da nikad ne bih smjela samu sebe nazivati feministkinjom jer feministkinje su žene koje su nesretne jer si ne mogu naći muževe. Tako sam odlučila prozvati se sretnom feministkinjom. Nakon toga jedna žena iz nigerijskih akademskih krugova rekla mi je da feminizam nije dio naše kulture, da feminizam nije afrički i da sama sebe nazivam feministkinjom jer su me iskvarile ‘zapadnjačke’ knjige. Što me zabavilo jer je velik dio mog u mladosti čitanog štiva nesumnjivo bio nefeministički. (…) Svaki put kad pokušam čitati jednu od knjiga koje se smatraju klasicima feminizma, počnem se dosađivati i stvarno se borim da ih završim. No, uglavnom, budući da feminizam nije bio afrički, zaključila sam da ću sama sebe zvati sretnom afričkom feminiskinjom. U jednom sam trenutku tako postala sretna, afrička feministkinja koja ne mrzi muškarce, voli sjajilo za usne i nosi cipele s visokom petom radi sebe, a ne radi muškaraca. (…) Ta riječ feminizam toliko je bremenita negativnom prtljagom: mrziš muškarce, mrziš grudnjake, mrziš afričku kulturu… I slično.
Evo jedne priče iz mog djetinjstva. Dok sam išla u osnovnu školu, moja je učiteljica na početku jednog polugodišta rekla da će razredu dati test i onaj tko postigne najbolji rezultat, postat će razredni redar. Biti razredni redar bila je velika stvar. Onaj tko postane redar moći će zapisivati imena onih koji ometaju nastavu, što je samo po sebi predstavljalo dovoljno veliku moć, no učiteljica bi mu također dala i šibu koju bi držao u ruci hodajući razredom i patrolirajući. Naravno, nije mu bilo dopušteno upotrijebiti tu šibu, ali bila je to uzbudljiva prilika za devetogodišnju mene. Jako sam željela biti razredni redar. I postigla sam najbolji rezultat u testu. Tada, na moje iznenađenje, učiteljica je rekla da redar mora biti dječak. Zaboravila je to razjasniti ranije jer je pretpostavljala da je to očito. Jedan od dječaka postigao je drugi najbolji rezultat na testu i trebao je postati redar. Ono što je još zanimljivije u vezi svega toga jest da je taj dječak bio draga, nježna duša koju nije nimalo zanimalo patrolirati razredom sa šibom. Dok sam ja bila puna ambicije za time! No ja sam bila žensko, a on muško pa je on postao redar. I nikad nisam zaboravila taj incident.
Često pogriješim misleći da je nešto što je očito meni isto tako očito svima drugima. Uzmimo za primjer mog dragog prijatelja Louieja. Louie je sjajan, napredan muškarac s kojim sam često znala razgovarati i tada bi mi govorio: “Ne znam kako to misliš kad kažeš da su stvari u životu drugačije ili teže za žene. Možda je u prošlosti i bilo tako, ali sada više nije.” I ja nisam shvaćala kako Louie ne može vidjeti nešto što mi se činilo toliko očiglednim. A onda smo jedne večeri u Lagosu Louie i ja izišli s prijateljima. Za one koji nisu upoznati s Lagosom i njegovim običajima, ondje postoji skupina energičnih muškaraca koji se vrte oko raznih ustanova i vrlo dramatično ‘pomažu parkirati’. Bila sam impresionirana posebnim trikovima muškarca koji nam je te večeri pomogao pronaći parkirno mjesto pa sam, dok smo odlazili od njega, odlučila ostaviti mu napojnicu. Otvorila sam svoju torbicu, stavila ruku u nju, izvadila vlastiti novac koji sam zaradila vlastitim radom i dala ga muškarcu. A on, taj vrlo zahvalni i vrlo sretni muškarac, uzeo je novac od mene, pogledao Louieja i rekao: “Hvala, gospodine!” Louie me iznenađeno pogledao i upitao me: “Zašto zahvaljuje meni? Nisam mu ja dao novac!” Tada sam na Louiejevu licu vidjela kako je upravo sve shvatio. Muškarac je vjerovao da je sav novac koji imam potjecao od Louieja jer Louie je muškarac.
Muškarci i žene jesu različiti. Imamo različite hormone, drugačije spolne organe i biološke sposobnosti: žene mogu rađati, a muškarci ne mogu. (Barem ne još.) Muškarci imaju testosteron i općenito su tjelesno snažniji od žena. Na svijetu ima nešto više žena nego muškaraca: otprilike 52 posto svjetske populacije čine žene. No, većinu položaja koji donose moć i prestiž zauzimaju muškarci. Pokojna kenijska dobitnica Nobelove nagrade za mir Wangari Maathai to je dobro i jednostavno sročila izjavivši: “Što se više penjete, susrećete sve manje žena”. U nedavnim izborima u SAD-u čuli smo mnogo toga o Zakonu Lilly Ledbetter (…), u kojem se više-manje govori o tome da muškarac i žena rade isti posao, jednako su za njega kvalificirani, ali je muškarac bolje plaćen ̶ zbog toga što je muškarac. Tako u doslovnom smislu muškarci vladaju svijetom. Ovo je imalo smisla prije tisuću godina jer su tada ljudska bića živjela u svijetu u kojem je tjelesna snaga bila najvažnija karakteristika za preživljavanje. Za tjelesno snažniju osobu bilo je vjerojatnije da će biti vođa, a i muškarci općenito su tjelesno snažniji. (Naravno, uz mnogo iznimaka.) No, danas živimo u mnogo drugačijem svijetu. Osoba za koju je vjerojatnije da će biti vođa jest kreativnija, inteligentnija, inovativnija osoba. I nema hormona koji utječu na te karakteristike. Za muškarce i za žene jednako je vjerojatno da budu inteligentni, kreativni, inovativni.
Evoluirali smo, ali čini mi se da naše ideje o rodu nisu evoluirale. Prije nekoliko tjedana ušetala sam u predvorje jednog od najboljih nigerijskih hotela. (…) Muškarac na ulazu zaustavio me i počeo mi postavljati dosadna pitanja jer je njegova automatska pretpostavka bila da kad nigerijska žena sama uđe u hotel, radi se o prostitutki. I, usput, zašto se ti hoteli usredotočuju na prividnu ponudu radije nego na potražnju za prostitutkama? U Lagosu ne mogu sama ući u mnoge ugledne barove i klubove. Jednostavno te ne puštaju ako si žena i dolaziš sama, moraš biti u pratnji muškarca. Svaki put kad uđem u nigerijski restoran s muškarcem, konobar pozdravlja muškarca, a mene ignorira. Konobari su proizvod društva koje ih je naučilo da su muškarci važniji od žena i znam da oni ne misle ništa loše, ali jedna je stvar znati nešto na intelektualnoj razini, a druga, sasvim različita, nešto osjećati. Svaki put kad me ignoriraju, osjećam se nevidljivo, uzrujano. Želim im reći da sam i ja u jednakoj mjeri ljudsko biće kao što je to muškarac, da sam jednako vrijedna priznanja. Ovo su male stvari, ali ponekad male stvari ujedaju najviše. Ne tako davno napisala sam članak o tome što to znači biti mlada žena u Lagosu i jedan mi je poznanik rekao: “Bio je toliko ljutit!” Naravno da je bio ljutit! Ja i jesam ljutita! Način na koji rod danas funkcionira velika je nepravda, svi bismo trebali biti ljutiti! Ljutnja ima dugu povijest donošenja pozitivnih promjena. No, osim što sam ljuta, također sam puna nade jer duboko vjerujem u sposobnost ljudskih bića da iznova stvaraju sami sebe postajući bolji.
Rod je bitan svuda u svijetu, ali želim se usredotočiti na Nigeriju i na Afriku općenito jer to su područja koja poznajem i u kojima je moje srce. I voljela bih danas tražiti da počnemo sanjati i planirati drugačiji svijet, pošteniji svijet, svijet sretnijih muškaraca i sretnijih žena vjernijih samima sebi nego što su to sada. A to se počinje ovako: moramo odgajati naše kćeri na drugačiji način. Također, moramo drugačije odgajati i naše sinove. Dječacima činimo ogromnu medvjeđu uslugu načinom na koji ih odgajamo. Potiskujemo njihovu humanost. Definiramo humanost na vrlo uzak način, ona postaje težak, malen kavez u koji stavljamo dječake. Učimo ih da se boje straha. Učimo ih da se boje slabosti, ranjivosti. Učimo ih da maskiraju ono što doista jesu jer moraju biti, nigerijski rečeno, ‘čvrst čovjek!’
U srednjoj školi dječak i djevojčica, oboje tinejdžeri, oboje s jednakim iznosom džeparca, izlaze na spoj i očekuje se da uvijek plati dječak kako bi dokazao svoju muževnost. A onda se čudimo zašto je za dječake vjerojatnije da ukradu novac od roditelja. Kako bi bilo da se i dječake i djevojčice odgaja tako da ne povezuju muževnost s novcem? Kako bi bilo da stav nije ‘dječak mora platiti’, nego ‘treba platiti onaj tko ima više’? Naravno, zbog povijesne prednosti muškarci doista danas imaju više, ali ako počnemo djecu odgajati drugačije, za pedeset godina, za sto godina dječaci više neće biti pod pritiskom da moraju dokazati svoju muževnost.
No, najgora stvar koju radimo muškarcima navodeći ih da misle da moraju biti čvrsti jest ta da ih ostavljamo s vrlo krhkim egom. Što muškarac više osjeća da mora biti ‘čvrst čovjek!’, njegov je ego slabiji. A djevojkama činimo još veću medvjeđu uslugu jer ih odgajamo da podilaze krhkom egu muškaraca. Učimo djevojke da se stišću, da sam sebe čine manjima. Govorimo im: “Možeš imati ambicije, ali ne previše! Trebaš željeti biti uspješna, ali ne previše uspješna, inače ćeš ugrožavati muškarce. Ako si u svojoj vezi s muškarcem ti ta koja više zarađuje, moraš se pretvarati da nije tako. Pogotovo u javnosti. Inače ćeš ih kastrirati!” No kako bi bilo kad bismo preispitali samu tu premisu? Zašto bi ženin uspjeh muškarcu predstavljao prijetnju? Kako bi bilo da odlučimo jednostavno izbaciti tu riječ iz upotrebe? Mislim da nema riječi u engleskom jeziku koja mi se manje sviđa od riječi kastracija.
U Nigeriji jedan me poznanik jednom upitao brinem li se da muškarcima predstavljam prijetnju. Nisam se uopće brinula zbog toga. Zapravo, nije mi to ni palo na pamet jer muškarac kojem bih ja predstavljala prijetnju upravo je tip muškarca koji me nikad ne bi zanimao. No ipak, to me doista pogodilo. Zbog toga što sam žensko, od mene se očekuje da težim za brakom, očekuje se da životne odabire radim imajući na umu da je brak najvažniji. Brak može biti dobra stvar, može značiti sreću, ljubav i uzajamnu potporu, ali zašto učimo djevojke da teže braku, a dječake ne?
Poznajem ženu koja je odlučila prodati svoju kuću jer nije željela predstavljati prijetnju muškarcu za kojeg bi se mogla udati. Poznajem neudanu ženu u Nigeriji koja, kad odlazi na poslovne konferencije, nosi vjenčani prsten jer, kaže, želi da je ostali sudionici konferencije ‘tretiraju s poštovanjem’. Poznajem mlade žene pod tolikom pritiskom obitelji, prijatelja, čak i na radnom mjestu, da se udaju i natjerane su na užasne izbore. Ženu određene dobi koja nije udana naše društvo uči da na to gleda kao na dubok osobni neuspjeh. A za muškarca određene dobi koji je neoženjen mislimo da još samo nije odabrao onu pravu.
Lako nam je reći: “Ali žene mogu jednostavno reći ne svemu tome!” No stvarnost je mnogo teža i složenija. Svi smo mi društvena bića. Internaliziramo ideje koje stječemo tijekom socijalizacije. Čak i jezik koji koristimo kad govorimo o braku to ilustrira. Jezik braka često je sličniji jeziku vlasništva nego jeziku partnerstva. Koristimo riječ ‘poštovanje’ kako bi označila nešto što žena pokazuje u odnosu prema muškarcu, ali često ne i obrnuto. I muškarci i žene u Nigeriji reći će nešto što me veoma zabavlja, “Učinio/la sam to radi mira u braku.” Kad to kažu muškarci, obično se radi o nečemu što ionako ne bi trebali raditi. Ponekad ogorčeno kažu svojim prijateljima nešto što definitivno potvrđuje koliko su muževni, koliko potrebni i voljeni: “Oh, žena mi je rekla da ne smijem izlaziti u klub svaku večer pa radi mira u braku izlazim samo vikendima.” S druge strane, kad žena kaže “učinila sam to radi mira u braku”, obično govori o tome kako se odrekla svog posla, svog sna, karijere.
Učimo žene da je u vezama kompromis ono što čine žene. Odgajamo djevojke da vide jedne druge kao konkurentice, ne za poslove ili postignuća, za što mislim da bi bilo dobro, nego za pažnju muškaraca. Učimo ih da ne mogu biti seksualna bića na način na koji su to muškarci. Ako imamo sinove, ne smeta nam znati za njihove djevojke, ali dečki naših kćeri? Ne daj, Bože! No, naravno, kad za to dođe vrijeme, očekujemo od djevojaka da kući dovedu savršenog muškarca koji bi im postao muž. Gnjavimo djevojke zbog djevičanstva, uzdižemo ih zbog njega, ali ne uzdižemo i dječake i zbog toga sam se uvijek pitala kako bi to moglo funkcionirati jer… (smijeh) gubitak djevičanstva obično je proces koji uključuje… (smijeh)
Nedavno jedna je mlada žena silovana na Sveučilištu Nigerije (…) i reakcija mnogih mladih Nigerijaca, i muškaraca i žena, bila je sročena otprilike ovako: “Da, silovanje je pogrešno. Ali što uopće radi jedna djevojka u sobi s četiri mladića?” Ako možemo zaboraviti užasnu nehumanost te reakcije, ovi su Nigerijci odgajani tako da misle da su žene inherentno krive te da očekuju toliko malo od muškaraca da je za njih ideja o muškarcu kao o divljem biću bez ikakve kontrole na neki način prihvatljiva. Učimo djevojke sramu. “Skupi noge, pokrij se!” Tjeramo ih da se osjećaju da su, zbog toga što su rođene kao žene, već samim time za nešto krive. I tako djevojke odrastaju u žene koje ne mogu uvidjeti da imaju želju, odrastaju u žene koje same sebe ušutkuju, koje ne mogu reći ono što doista misle i koje odrastaju, a ovo je najgora stvar koju činimo djevojkama, odrastaju u žene koje su pretvaranje pretvorile u jedan oblik umjetnosti. Poznajem jednu ženu koja mrzi kućanske poslove, jednostavno ih mrzi. No, pretvara se da ih voli jer ju se učilo da, kako bi bila ‘dobar materijal za ženu’, mora biti, kako se kaže u Nigeriji, jako ‘kućanska’. Zatim se udala i nakon nekog vremena obitelj njezina supruga počela je prigovarati da se ona promijenila. Zapravo, nije se promijenila, samo joj je dojadilo pretvarati se.
Problem s rodom je u tome što on propisuje kakvi bismo trebali biti umjesto da nas priznaje onakve kakvi jesmo. Zamislite koliko bismo bili sretniji, koliko slobodniji da budemo vjerni samima sebi kao individuama kad ne bismo morali služiti rodnim očekivanjima.
Dječaci i djevojčice biološki su nedvojbeno različiti, ali socijalizacija pretjeruje s tim razlikama i zatim postaje proces koji je sam sebi svrha. Uzmimo naprimjer kuhanje. Danas je općenito vjerojatnije da će žena raditi kućanske poslove nego muškarac, i kuhanje i čišćenje. No zašto je to tako? Je li to zbog toga što su žene rođene s genom za kuhanje? Ili je to zbog toga što su godinama socijalizirane tako da kuhanje vide kao vlastitu ulogu? Zapravo, planirala sam reći da žene jesu rođene s genom za kuhanje sve dok se nisam sjetila da većinu slavnih svjetskih kuhara kojima dajemo otmjenu titulu chefa čine muškarci!
Nekad sam znala gledati svoju baku koja je bila sjajna, sjajna žena i pitala se kakva bi bila da je imala jednake prilike kao muškarci dok je odrastala. Danas je mnogo više prilika za žene no što ih je bilo u vremenu moje bake zbog promjena politike, promjena zakona, koje su sve vrlo važne. Međutim, ono što najviše znači jest naš stav, naše stanje uma, ono u što vjerujemo i što vrednujemo u vezi roda. Kako bi bilo da se odgajajući djecu usredotočimo na sposobnosti umjesto na rod? Kako bi bilo da se odgajajući ih usredotočimo na interes umjesto na rod? Poznajem jednu obitelj u kojoj postoje i sin i kći, oboje su sjajni u školi, divna, ljupka djeca. Kad je dječak gladan, roditelji kažu djevojčici: “Hajde, skuhaj Indomie tjesteninu svom bratu!” Djevojčica baš i ne voli kuhati Indomie tjesteninu, ali ona je djevojčica, stoga mora. Kako bi bilo da su roditelji od početka učili oboje, i dječaka i djevojčicu, kuhanju tjestenine? Kuhanje je, inače, vrlo korisna vještina za dječaka. Nikad nisam smatrala da ima smisla ostavljati tako krucijalnu stvar, sposobnost prehranjivanja samoga sebe, u rukama drugih ljudi.
Poznajem ženu koja ima istu diplomu i radi isti posao kao njezin suprug. Kad stignu kući s posla, ona radi većinu kućanskih poslova i mislim da je tako u većini brakova. No ono što me posebno pogodilo u vezi njih jest da svaki put kad bi njezin suprug promijenio djetetu pelenu, ona bi mu rekla: “Hvala ti!” Kako bi bilo kad bi ona taj postupak smatrala potpuno normalnim i prirodnim, da bi se on doista trebao brinuti za svoje dijete?
Pokušavam zaboraviti naučeno iz mnogih lekcija o rodu koje sam internalizirala dok sam odrastala, ali ponekad se još uvijek osjećam vrlo ranjivo suočena s rodnim očekivanjima. Kad sam počinjala s podučavanjem pisanja na postdiplomskom studiju, bila sam zabrinuta. Nisam brinula oko sadržaja predavanja jer sam bila dobro pripremljena i trebala sam predavati o onome o čemu uživam predavati. Umjesto toga brinula sam se oko toga što obući. Htjela sam da me se shvati ozbiljno. Znala sam da ću, zbog toga što sam žensko, automatski morati dokazivati svoj rad i brinula sam se da me, ako ću izgledati previše ženstveno, neće shvaćati ozbiljno. Stvarno sam željela staviti svoje blistavo sjajilo za usne i odjenuti svoju ženskastu suknju, ali odlučila sam da neću. Umjesto toga odjenula sam vrlo ozbiljno, vrlo muževno i vrlo ružno odijelo. Razlog tomu je taj da je tužna istina da, kad se radi o izgledu, polazimo od muškaraca kao standarda, kao norme. Ako se muškarac sprema za poslovni sastanak, ne brine da bi mogao izgledati previše muževno i da bi ga zbog toga mogli uzimati zdravo za gotovo. Ako se žena sprema za poslovni sastanak, ona mora brinuti oko toga da izgleda previše ženstveno i o tome što to o njoj govori te hoće li biti shvaćena ozbiljno.
Da barem toga dana nisam odjenula to ružno odijelo. Zapravo sam ga izbacila iz ormara, usput budi rečeno. Da sam tada imala samopouzdanje kakvo imam danas, da budem ono što jesam, studenti bi imali još veće koristi od mog predavanja jer bi mi bilo udobnije, jer bih potpunije i istinskije bila vjerna sebi. Izabrala sam više se ne ispričavati zbog svoje ženskosti i svoje ženstvenosti i želim biti poštovana u svoj svojoj ženskosti jer to zaslužujem.
Rod nije jednostavna tema razgovora. I za muškarce i za žene spominjanje roda uzrokuje gotovo trenutan otpor. Mogu zamisliti ljude ovdje u publici kako o tome razmišljaju. Neki od muškaraca mogu misliti: “U redu, sve je to zanimljivo, ali ja tako ne razmišljam.” A to je dio problema, činjenica da mnogi muškarci ne razmišljaju aktivno o rodu ili ne primjećuju rod. Dio je problema roda to što mnogi muškarci, poput mog prijatelja Louieja, kažu kako je sada sve u redu te činjenica dao mnogi muškarci ne čine ništa kako bi se to promijenilo. Ako si ti muškarac i uđeš u restoran sa ženom i konobar pozdravlja samo tebe, padne li ti na pamet pitati konobara: “Zašto nisi pozdravio nju?”
Zbog činjenice da je rod vrlo neugodna tema za razgovor mnogo je jednostavnih načina da je se prekine. Tako ljudi počnu spominjati evolucijsku biologiju i majmune, znate, kako se ženke majmuna klanjaju pred mužjacima majmuna i slično. No poanta je u tome da mi nismo majmuni! Majmuni također žive na drveću i jedu crve za doručak, a mi ne! Neki će reći: “Jadni muškarci, i njima je teško!” I to je istina, no to nije tema ovog razgovora. Rod i status dva su različita oblika ugnjetavanja. Naučila sam zapravo mnogo toga o sustavima ugnjetavanja i o tome kako mogu biti slijepi jedni za druge razgovarajući s crnim muškarcima. Jednom sam razgovarala s crnim muškarcem o rodu i rekao mi je: “Zašto moraš reći ‘iskustvo koje imam kao žena’, zašto ne možeš reći ‘iskustvo koje imam kao ljudsko biće’?” Bio je to čovjek koji je često govorio o iskustvu koje ima kao crni čovjek.
Rod je važan, muškarci i žene svijet doživljavaju drugačije. Rod boji način na koji doživljavamo svijet. No to možemo promijeniti! Neki ljudi kažu: “Ali žene imaju pravu moć, donju moć!” Za sve one koji nisu iz Nigerije, to je izraz koji označava ženu koja koristi svoju seksualnost kako bi dobila razne usluge od muškaraca. No to uopće nije moć! Taj izraz znači da žena ima dobre temelje na kojima se povremeno može okoristiti, na kojima može iskoristiti tuđu moć! A tada se, naravno, moramo pitati što se događa kad je taj netko drugi loše volje ili bolestan ili impotentan…
Neki će ljudi reći da je podređenost žene muškarcu naša kultura. No kultura se konstantno mijenja. Imam divne petnaestogodišnje nećakinje koje žive u Lagosu. Da su rođene prije stotinu godina, bile bi odvedene i ubijene jer je tada u našoj kulturi bilo ubijati blizance. Koji je onda smisao kulture? Mislim, postoji dekorativa, plesanje… Ali u kulturi se zapravo radi o očuvanju i kontinuitetu ljudi. U svojoj obitelji ja sam dijete koje je najviše zainteresirano za priču o tome tko smo mi, za naše tradicije, za znanje o zemljama predaka. Moja braća nisu zainteresirana za to poput mene. No ja ne mogu sudjelovati, nemam pravo ništa reći jer sam žensko.
Kultura ne čini ljude. Ljudi čine kulturu. Pa ako je stvarno istina da potpuna humanost žena nije dio naše kulture, onda to moramo učiniti našom kulturom!
Često mislim na svog dragog prijatelja Okolomu Maduewesija. Neka on i svi ostali koji su poginuli u toj avionskoj nesreći nastave počivati u miru. Uvijek ćemo ga se sjećati svi mi koji smo ga voljeli. I bio je u pravu onoga dana prije mnogo godina kad me nazvao feministkinjom. Ja jesam feministkinja. A kad sam toga dana potražila tu riječ u rječniku, u njemu je pisalo ovo: “Feminist ̶ osoba koja vjeruje u društvenu, političku i ekonomsku jednakost spolova.”
Moja prabaka, prema pričama koje sam čula, bila je feministkinja. Pobjegla je iz kuće muškarca za kojega se nije htjela udati i na kraju se udala za muškarca kojeg je sama izabrala. Odbijala je, protestirala, progovarala kad god je osjećala da je lišena pristupa, zemlje ili bilo čega sličnog. Moja prabaka nije koristila riječ ‘feminist’, ali to ne znači da nije bila feministkinja. Više nas trebalo bi steći pravo na taj naziv.
Moja vlastita definicija riječi ‘feminist’ jest: “Feminist je muškarac ili žena koji kaže: ‘Da, postoji problem s rodom kako ga se doživljava danas i moramo ga popraviti, moramo činiti bolje.'” Najbolji feminist kojeg znam moj je brat Kene. On je također drag, zgodan, ljupki čovjek i vrlo je muževan.
Hvala vam!
Prevela i prilagodila Ana Stipković
