Pobunjene čitateljke su nezavisne književne kritičarke iz regije, koje se, osim književnom kritikom, bave i istraživanjima relevantnim za regionalnu književnu scenu. U svome radu nastoje preispitati rodne uloge i razmatraju aktualne književnoteorijske i društvene tendencije.
Primarno djeluju u (post)jugoslovenskom književnom polju, ali se bave i suvremenim globalnim tendencijama u književnosti i književnoj teoriji. Njihov rad od samih početaka možete pratiti na portalu za pobunjena čitanja bookvica.net i pripadajućoj facebook stranici.
Neposredan povod ovom razgovoru je njihov drugi regionalni susret, održan u svibnju u Beogradu, na kojemu su predstavile zajedničko istraživanje u svrhu mapiranja regionalne književne i književno-kritičke scene iz feminističke perspektive. O ovom važnom istraživanju te o dosadašnjem radu i planovima grupe razgovarala sam na “raznoimenom zajedničkom” jeziku s pobunjenim čitateljkama Jelenom Lalatović i Aleksandrom Aksentijević.
Premda se vjerojatno svaka čitateljica portala Libela lako identificira s imenom vaše grupe, ipak ću pitati: zašto pobunjeno čitate?
Jelena: Zato što želimo poetike koje će biti emancipatorski odgovor na klasnu, rodnu i svaku drugu nejednakost u društvu u kome živimo. Zato što težimo beskompromisnoj kritici koja daje glas ženama.
Kada i kako ste se okupile i što sve od tada radite?
Jelena: Nađa Bobičić je, kao feministička književna kritičarka, započela Radionicu kreativnog čitanja i kritičkog pisanja, a kritike smo, proizvod naših individualnih feminističkih čitanja, ali i međusobne diskusije i osnaživanja, kao učesnice radionice objavljivale na portalu bookvica.net. U leto 2017., nas nekoliko polaznica iz te prve generacije, objavilo je temat o Eleni Ferante u časopisu za feminističku teoriju i studije kulture Genero. Ta saradnja stvorila je jezgro onoga što će postati Pobunjene čitateljke. Došla je sledeća generacija polaznica i tada je naš projekat za 2018. bio zbornik interpretacija dečje književnosti sa jugoslovenskog prostora, koja govori o ratu, pa smo pozvale i drugarice iz Slovenije, Hrvatske, BiH, Makedonije da nam se pridruže. Tako je nastao [zbornik] Rat iz dečje perspektive. Ta regionalna saradnja omogućila nam je da svoju neformalnu parolu “jedinstvo i sestrinstvo” pretvorimo u praksu, te da nastavimo da insistiramo na sveobuhvatnom – antikapitalističkom, internacionalističkom i feminističkom pristupu u čitanju književnosti, kao i u promišljanju pozicija književne kritike, posebno književnih kritičarki. Krajem 2018. registrovale smo udruženje književnih kritičarki Pobunjene čitateljke, kako bismo jasnije artikulisale svoju strategiju da promovišemo feministička čitanja, osnažujemo mlade autorke, ukazujemo na značaj tekstova koji osporavaju mačizam i konzervativizam, da na sve dostupne načine menjamo konzervativnu i mačističku književnu scenu.
Sledeći koraci bili su pokretanje portala posvećenog emancipacijskom čitanju književnosti za decu i mlade Minibookvica-e, jer je književnost za decu i mlade potcenjena i tretirana kao manje “ozbiljna” u odnosu na književnost za odrasle. Zatim su Dara Šljukić, Nađa Bobičić (Srbija), Julija Ovsec (Slovenija), Maja Abadžija (BiH), Ksenija Rakočević (Crna Gora) i čitav tim koleginica iz Makedonije sprovele monitoring o zastupljenosti autorki u književnoj kritici. To je izrazito važan projekat, jer je omogućio vrlo konkretne podatke koliko su žene podzastupljene ne samo kao kritičarke već i kao književnice – prilozi o književnicama čine, u najboljem slučaju 30% preporuka, kritika, eseja, dok je 70% književnokritičke produkcije i dalje o muškim autorima. Takođe, ovaj monitoring je pokazao koliko je književna kritika zapravo sušta suprotnost svog imena – negativne i polemičke kritike ima samo u tragovima. Osobno mislim da postoji vrlo jasna logička i ideološka veza između nevidljivosti i neprisutnosti žena i činjenice da književna kritika uglavnom funkcioniše kao štancovanje hvalospeva muškim autorima.
Pored ovih strateških projekta, nastavljamo da pišemo feminističku književnu kritiku, snimamo vlogove, organizujemo razgovore i tribine o savremenoj književnosti, uspostavljamo saradnju sa koleginicama iz regije. Trenutno, s nestrpljenjem očekujemo tribinu Pisati revoluciju, na kojoj će polaznice i polaznici ovogodišnje Radionice kreativnog čitanja i kritičkog pisanja govoriti o jednoj od najborbenijih glasogovornica antikolonijalnog feminizma danas – Arundhati Roy.
Pretpostavljam da se grupa s godinama proširila i da se dalje širi?
Aleksandra: Grupa se proširila prošle godine, nakon zajedničkog rada na zborniku Rat iz dečje perspektive, kada su nam se pridružile nove članice, upravo polaznice Radionice kreativnog čitanja i kritičkog pisanja, a “pojačanju” se nadamo i ove godine. Radionica u DKSG koju vodi Nađa Bobičić polaznicama i polaznicima pruža priliku da se bliže upoznaju s radom Pobunjenih čitateljki i pristupima za koje se mi kao grupa zalažemo u tumačenju književnosti, i da nam se, naravno, pridruže, ukoliko se i sami/e prepoznaju u tome. Sve/i zainteresovane/i za naš rad i saradnju mogu se javiti direktno na naš fejsbuk ili imejl adresu.
Jedan od važnih aspekata rada Pobunjenih čitateljki je regionalna suradnja, započeta radom na zborniku “Rat iz dečje perspektive”, koji je objavljen prošle godine. Što je motiviralo odabir te teme – zašto rat i zašto iz dječje perspektive?
Aleksandra: Rat se kao tema nametnuo ne samo zbog bliske prošlosti regiona, čije političke i egzistencijalne posledice i dalje trpimo, i sa čijom se realnošću političke elite, ali i delovi stanovništva, teško suočavaju, već i zbog jugoslovenskog antifašističkog nasleđa i NOB-a.
Kako se sve češće susrećemo sa izazovima suprotstavljanja istorijskom revizionizmu, kojim neokonzervativne i nacionalističke struje nastoje da neutrališu i relativizuju ogroman doprinos NOP-a pobedi nad fašizmom, smatrale smo da je važno da podsetimo na to kakav je odnos prema NOB-u u književnosti bio neposredno posle Drugog svetskog rata, i istražimo kako se taj odnos menjao sa političkim promenama u Jugoslaviji, sve do njenog raspada. Osim toga, deo zbornika smo posvetile ratovima iz devedesetih, nastojeći da ilustrujemo kontinuitete i diskontinuitete u načinima na koje se ovoj temi pristupa u književnosti regiona.
{slika}
Dečja perspektiva nam je bila važna pre svega zato što se u svom radu trudimo da više prostora damo perspektivama koje su u književnosti tradicionalno skrajnute ili makar stavljene u drugi plan, poput ženske ili dečje, u odnosu na dominantnu, mušku perspektivu. S obzirom na to da se u književnosti NOB-a mnogo više prostora davalo deci u ratu, želele smo da povučemo paralelu sa savremenom književnošću u kojoj se dečja perspektiva na rat kao “ideološki nevina” neretko politički zloupotrebljava, u svrhu manipulacije emocijama čitatelja/ki, a sve to kako bi se desne, nacionalističke perspektive predstavile kao univerzalne i neutralne. Takođe nam je bilo važno da otvorimo prostor za šira i dublja razmatranja dela dečje i omladinske književnosti, kojoj se danas na žalost ne pristupa jednako ozbiljno kao književnosti za odrasle, a ni jednako ozbiljno u odnosu na period socijalističke Jugoslavije.
Kako definirate pojam “regije” – u kojoj fizički i virtualno obitavaju i surađuju pobunjene čitateljke, ali i žene općenito?
Jelena: Regiju definišemo kao jugoslovenski prostor. Književnosti koje nastaju u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori pisane su na istom jeziku, bez obzira na njegove različite standarde. Slovenački i makedonski dovoljno su bliski našim jezicima da bez većih problema možemo da pratimo tu književnu scenu, naravno, zahvaljujući i našim drugaricama iz Slovenije i Makedonije, koje po pravilu govore bolje naš jezik nego mi njihove, pa su nam njihova znanja od velike koristi. Nažalost, jezička barijera trenutno nam onemogućava da savremenu kosovsku književnost uvrstimo u korpus savremenih regionalnih tekstova kojima se bavimo. No, kriterijum na osnovu kojeg definiramo šta je za nas regija nije samo jezički. Naravno, ključna poveznica jeste i nasleđe antifašizma i antinacionalizma, zbog čega savremenu srpsku produkciju uvek smeštamo u regionalni okvir i interpretiramo iz jugoslovenske tj. regionalne perspektive.
Zbornik je svojim tekstovima koji tematiziraju NOB dao i prilog borbi protiv revizionizma na ovim prostorima. Kao pripadnica jedne druge (starije) generacije, važno mi je vidjeti da se mlađe generacije bave ovim korpusom koji u današnje vrijeme doista predstavlja ljevičarsku književnost, kako u smislu otpora desnim ideologijama i revizionizmu, tako i u smislu prepoznavanja tog zajedničkog iskustva koje je bilo emancipatorno za čitavu regiju, pa i u smislu emancipacije žena. Kakve je uvide u tom smislu donio rad na ovom zborniku? Planirate li se i dalje baviti ovim korpusom?
Jelena: Najznačajniji doprinos proizvodnji feminističkog i klasno osvešćenog tog zbornika jeste u otkrivanju i reinterpretiranju čitavog niza književnih tema, kao što su ratno devojaštvo, prijateljstvo između žena u ratu, emancipatorska vizija koja je pokretala čitavu kulturu Narodnooslobodilačkog pokreta, koje je patrijarhalna i tradicionalistička kritika svesno izbrisala iz kanona. Reinterpretacija ovde znači – kako u današnjoj književnoj kritici, a nadamo se da naši uvidi ohrabruju i neke mlade književnice koje ne žele da ispisuju nove-stare muške poetike, primeniti sve ove uvide – učiti kako dijalektika određene forme i emancipatorske ideje transformiše tekst.
Samo polazište iz kojeg smo krenule u izradu zbornika bilo je upravo – šta novo saznajemo o procesima emancipacije iz određenih tekstova. Zato je inspiracija koju smo tim radom stekle rezultirala novim istraživačkim fokusom – a to je književnost za decu i mlade – žanr u čijem podtekstu, upravo zbog sukobljenosti dečje, marginalizirane i odrasle, dominantne perspektive, uvek stoji pitanje kakvu budućnost, a time i transformaciju ličnih i društvenih odnosa želimo.
Prije otprilike mjesec dana na svom drugom regionalnom susretu predstavile ste novu zajedničku publikaciju odnosno istraživanje pod nazivom ‘Pobunjene čitateljke istražuju: književnice i kritičarke (ni)su prisutne’? Istraživanje je plod solidarnog i volonterskog rada koji je trajao oko godinu dana i u kojemu su prikupljeni podaci iz pet zemalja regije (Bosna i Hercegovina, Makedonija, Crna Gora, Slovenija i Srbija) u svrhu mapiranja regionalne književne scene iz feminističke perspektive. Na koja se pitanja fokusiralo istraživanje i što su pokazali rezultati? Ima li ih neočekivanih?
Aleksandra: Kako se ističe u naslovu istraživanja, višemesečnim monitoringom medija želele smo da, pre svega utvrdimo da li su i koliko književne kritičarke u književnice prisutne u regionalnim medijima: književnim časopisima, novinskim rubrikama koje se bave kulturom, ali i radijskim i televizijskim emisijama iz kulture.
Osim toga, posebnu smo pažnju posvetile načinu na koji se pristupa pisanju književne kritike u regionu. Rezultati su pokazali da negativne i problemske književne kritike gotovo da nema u regionalnim medijima. Razlozi za to su višestruki, ali se svi svode na nezavidan položaj kritičara i kritičarki i marginalizovanu poziciju književne kritike kao žanra.
Što se ostalih rezultata tiče, velikih iznenađenja nije bilo, iako se rezultati razlikuju od države do države, pa tako na primer u Bosni i Hercegovini postoji pozitivan trend povećanja broja mladih književnih kritičarki i kritičara. Ono što je neki zajednički zaključak, koji motiviše na razmišljanje i dalji rad, jeste da kritičara i književnika u medijima i dalje ima mnogo više nego književnica i kritičarki. Posebno je obeshrabrujuć podatak da se žene kao autorke književne kritike i književnih dela u medijima pojavljuju sporadično, dok su kritičari često autori redovnih novinskih rubrika, a o pojedinim delima istih autora piše se i po nekoliko tekstova (u slučaju autorki, samo su o jednom romanu objavljene dve književne kritike).
{slika}
Što Pobunjene čitateljke planiraju dalje zajednički raditi? Jesu li se iznjedrile neke ideje i iz ovog istraživanja i nedavnog okupljanja?
Aleksandra: Nastavljamo zajednički rad – nastojimo da budemo u što češćem kontaktu i stalno razmenjujemo nove ideje. Rezultati monitoringa, ali i pojedine reakcije starijih koleginica i kolega, dali su nam povoda da razmislimo o nekom budućem projektu koji bi se bavio širim istraživanjem ženskog stvaralaštva i prisutnosti autorki na regionalnoj sceni.
