Zadnji tjedan kolovoza rezerviran je za festival dokumentarnog hrvatskog filma u Ičićima, kraj Opatije. Liburnia Film Festival je i ove godine izabrao najbolje hrvatske dokumentarce za svoje 13. izdanje (25. – 29. kolovoza): 14 filmova u glavnoj i pet u regionalnoj konkurenciji. Među njima se nalazi i film slovensko-hrvatske koprodukcije ‘U očekivanju Axela’, redateljica Andree Celije i Simone Jerala. Film prati mladog transrodnog muškarca iz Pule koji je odavno trebao početi s hormonalnom terapijom. Umjesto da dobije ono što su mu liječnici obećali, bori se s neupućenim i neprofesionalnim zdravstvenim sustavom koji neprekidno odgađa početak njegove terapije. Film govori o čekanju na osobnu promjenu koja nekome znači sve na svijetu, a ništa onima koji mu stoje na putu. Dokumentarac u trajanju od 18 minuta, prethodno je prikazan na nekoliko festivala u regiji i u Europi: 8.Vox Feminae festivalu, 30. Festivalu LGBT Filma i TransScreen Film Festivalu. Prije projekcije na Liburniji, razgovarale smo s jednom od redateljica, Andreom Celijom.
Na ovogodišnjem Liburnia Film Festivalu bit će prikazan vaš dokumentarni film ‘U očekivanju Axela’ o borbi transrodne osobe sa zdravstvenim sustavom u Hrvatskoj. Kako je nastala ideja za film?
I Simona i ja već smo snimale filmove s LGBT tematikom koji su bili prikazani na Festivalu LGBT filma u Ljubljani 2012. godine (Janez i Apartment Nr.4). Nakon završene jedne u nizu radionica dokumentarnog filma, nekako sam tražila ideju za film. Kako je Pula mali grad, čula sam da neka cura namjerava promijeniti spol. Kontaktirala sam Axela, našle smo se s njim i čim smo ga upoznale znale smo da je idealan “karakter/lik” za naš film, jer je bio toliko otvoren i željan podijeliti svoju priču pred kamerom. I tako je počeo taj dvogodišnji proces (s prekidima)…
U sadržaju filma spominje se nepravovremeno liječenje i neprofesionalnost liječnika u prepisivanju hormonalne terapije. Koliko je dugo trajala borba Puljanina za njegova zdravstvena i ljudska prava?
Njegova borba da dođe do hormonske terapije trajala je otprilike pet godina, a mi smo ga kamerom pratile dvije godine. Drago nam je da je nekoliko mjeseci nakon završenog filma napokon dobio hormonalnu terapiju, no moglo bi se reći da njegova borba i dalje traje.
Prošlogodišnje istraživanje Europske Unije pokazalo je poražavajuće podatke o diskriminaciji transrodnih osoba, osobito u zdravstvenom sustavu koje je doživio i protagonist vašeg filma. Kako se odlučio na iskreno dijeljenje svog iskustva pred kamerama?
Axel je vrlo otvorena i iskrena osoba. Bilo mu je vrlo bitno da ta problematika postane vidljivija, u nadi da će se jednom položaj transrodnih osoba u Hrvatskoj popraviti, tako da bih rekla da je upravo to bio razlog da iskreno podijeli svoje iskustvo pred kamerom.
Slovenija se još od početka 80-tih smatra jednom od najprogresivnijih zemalja po pitanju prava LGBTIQ zajednice u regiji. Kakav je njihov položaj i društveno-politička vidljivost danas?
Možda je Slovenija zaista osjetno liberalnija od ostalih zemalja u regiji po pitanju odnosa društva prema LGBTIQ populaciji, no na primjeru ozakonjivanja jednakih prava istospolnih partnerstava vidimo da još uvijek nema velikog pomaka. Istospolni brak je još uvijek neizvjestan te je za sada jedino moguće registrirati istospolnu partnersku zajednicu.
Ipak mislim da su se stvari u društvu promijenile ili da se bar polako mijenjaju na bolje. O borbi za jednaka prava LGBTIQ osoba raspravlja se u javnim debatama, te su osobe prisutne u medijima, a sve to polako utječe na veću društveno-političku vidljivost i položaj LGBTIQ zajednice i pojedinaca/ki. Što se tiče transrodnih osoba mislim da i one postaju vidljivije. Većoj vidljivosti transrodnih osoba široj javnosti zasigurno je mnogo pridonijela Salome, a nedavno i transrodna pobjednica Big Brothera. No nažalost, vidljivost još ne znači da ne postoji verbalno i fizično nasilje spram transrodnih osoba, diskriminacija, medikalizacija itd., i da su postignuti veliki pomaci u izjednačavanju njihovih prava s pravima cisrodnih osoba.
Kinematografija se pokazala kao dobar primjer povećanja vidljivosti transrodnih osoba. Planirate li neke nove projekcije filma nakon Liburnia Film Festivala?
Film je primljen i na meta-queer festival koji se održava u 9. mjesecu u Bjelorusiji (Minsk). Do kraja godine film ćemo slati na potencijalne festivale, a nakon toga polako ističe njegov festivalski životni vijek. Film je završen 2014. godine, pa će trebati polako potražiti novu ideju, odnosno snimiti novi film.
