Prvo ime fotografije aktivističkih, feminističkih i LGBTIQ događaja posljednjih godina u Zagrebu, Benjamin Strike, pokrenuo je inspirativan projekt #VolimTeBezAli na Instagramu. Strike svojim projektom želi podignuti vidljivost roditelja LGBTIQ djece, ali i ukazati na ohrabrujuće primjere roditeljskog prihvaćanja. Stoga, objavljuje portrete roditelja praćene transkriptom razgovora s njima. Nakon što je prošli petak premijerno izložio ‘Volim te bez ali’ u okviru festivala Homo, fešta! u Poreču, u utorak, 1. rujna, u okviru Motovuna u Laubi izložba će imati svoju zagrebačku premijeru.
Kako se rodila ideja?
Nakon što sam naišao na knjigu portreta The Kids, fotografkinje Gabriele Herman koja je fotografirala djecu LGBT roditelja te me time inspirirala.
Što očekuješ od projekta #VolimTeBezAli?
Cilj je čuti priče što više roditelja te pokazati da isti imaju lice i ime kako bi se ukazalo da svijetlih primjera roditeljskog aktivizma svakako ima, samo je isti zastupljen na mikrorazinama. Očekivanja mi generalno nisu bila prevelika. Bio je to moj osobni projekt koji sam radio “za svoju dušu” bez ikakve financijske podrške ili pomoći… Mislio sam kako ću zbog njega dobiti 30-ak novih followera na Instagramu i par komentara kako su priče i fotke super, no interes koji se pobudio je veći od bilo kojih mojih najluđih snova. Trenutno je pripremi vol.2 s još 10 novih roditelja, izložba, možda i publikacija… Reportaže o projektu su izašle na brojnim portalima, u inbox mi se s lijepim porukama javljaju ljudi koje su priče dotakle, roditelji, osobe koje se žele outati svojim roditeljima itd.
Kako izgleda proces od ‘skautanja’ roditelja do objave posta?
Javljao sam se LGBTIQ prijateljima i pitao ih jesu li im roditelji zainteresirani za sudjelovanje. Znao sam priče nekoliko poznanika čiji su roditelji otvoreni, kao što je npr. Dino iz Medulina koji mi je na jednoj kavi pričao kako se on ni nije trebao outati jer mu je baka od malena govorila da će biti gej, ili npr. otac Mime Simić koji je s njom bio u kvizu “Tko želi biti milijunaš” u kojem se outala, mama mog najboljeg prijatelja koja svake godine ide sama na Pride na svom biciklu.
S druge strane, to ulaženje u inboxe poznanika i prijatelja s pitanjem o tome kakvi su im roditelji po tom pitanju mi je još jednom otvorilo oči da živim u svom malom balonu u kojem sve izgleda lijepo i savršeno. Dobio sam puno odgovora (od osoba od kojih to ne bi očekivao) da ne razgovaraju sa svojim roditeljima ili da im roditelji nikako nisu otvoreni za takve stvari. Bilo je to zapravo dosta tužno, nakon što osvijestiš da je u Hrvatskoj ove tema i dalje tako tabuizirana. Valjda je priča zato toliko odjeknula, jer priča o borbi za LGBTIQ prava još nije ispričana iz ovog kuta.
Očekuješ li da će ti se sada roditelji sami javljati da žele podijeliti svoje priče?
Da, neki roditelji su se javili sami tako da očekujem vol. 2 projekta. Kada će točno nove fotografije biti objavljene, nisam siguran. Ipak je fotografiranje vremenski zahtjevan proces, što zbog manjka vremena (i mog i onog sudionika i sudionica), što zbog snimanja i pretipkavanja pa uređivanja razgovora. Ali, da, vol 2. će se svakako dogoditi nekada u skoroj budućnosti. S realizacijom doduše još uvijek nisam krenuo. Ono čemu se nadam je zapravo još veća raznolikost sudionica i sudionica s naglaskom na roditelje transrodne djece koje u prvom krugu nisam imao.
Godinama si vodio tribinu Mame u MaMi, što je sigurno pridonijelo kreiranju projekta #VolimTeBezAli. Shodno tvojim iskustvima rada s roditeljima LGBTIQ djece, što vidiš kao njihove potrebe? Smatraš li da bi oni/e trebali biti organizirani/e i udruženi/e u nekakvu vrstu zajednice, dijeliti iskustva te osnažiti se za daljnje zagovaranje LGBTIQ osoba, ne samo na mikro razini, nego i šire?
Roditeljima koji su sudjelovali na tribini Mame u MaMi, iskreno, barem prema mom mišljenju, ne treba nikakva grupa za pomoć jer su oni osnaženi od npr. svojih LGBT prijatelja, same djece od koje su bili spremni učiti, slušati ih i s istima razgovarati, no generalno, velikom broju roditelja bi nakon outanja djeteta svakako dobro došla barem publikacija u kojoj bi mogli pročitati provjeren, kvalitetan sadržaj ispričan baš od strane roditelja, ali i stručnjaka_inja. Nešto slično ovom projektu. Bilo bi predivno i kada bi postojala grupa podrške koju bi vodili sami roditelji te osnažili jedni druge.
Ne bi li bilo predivno vidjeti na Prideu transparente s natpisima Ponosna Mama/Tata LGBT djeteta? U inbox na Instagramu mi se javila Iva Prester sva oduševljena projektom, te mi je napisala da je jednom bila na Prideu u Stockholmu te je hodajući povorkom naišla na dio gdje je bila rijeka nasmijanih roditelja s transparentima I majicama itd. Nije imala pojma da to postoji. Mi takvu stvar također nismo još vidjeli, a ne bi li bilo predivno da se i to oformi. Mislim da bi puno značilo pripadnicima_ama LGBT zajednice, ali i roditeljima koji sami procesuiraju činjenicu da im je dijete gej, trans, bi…
Projekt #VolimTeBezAli postigao je veliku medijsku pozornost. Smatraš li da ovakvim projektima osvještavaš LGBTIQ zajednicu?
Mislim da – da. Ovaj je project prvenstveno namijenjen roditeljima LGBT djece koji bi zapravo trebali biti neka “produžena ruka” te zajednice, ali po reakcijama ljudi iz same zajednice rekao bih da znači i njima. Inače imam tendenciju umanjivati sam sebe, biti nesiguran… imam tog jako izraženog unutarnjeg sabotera, no što se ovog projekta tiče mogu reći da sam uvjeren da sam ‘ušao u glave’ ljudi, pogotovo roditelja. Ne mogu opisati koliko sam poruka dobio u inbox, što od roditelja, što od djece koja se nisu ili jesu uspješno ili neuspješno outala svojima. Dobio sam i hrpu poziva na telefon od prijateljica psihologinja koje na terapiji imaju osobe koje su pročitale iskustva roditelja na #VolimTeBezAli i koje zbog njih sada na terapiji prorađuju neke stvari iz prošlosti. Te su priče tople i nikada do sada nisu ispričane iz ovakvog ugla.
Reportaže o projektu su izašle na nekim velikim mainstream medijima te sam očekivao veliku navalu “hejtera” na privatni profiu, ali to se nije dogodilo. Uistinu je velika razlika kada se LGBTIQ osobe same bore za svoja prava ili kada uz njih stanu roditelji. Ljudima je očito bilo neugodno ići ‘protiv nečijeg roditelja’, nisu znali na koji način sada pristupiti hejtanju. Moram priznati da sam jako ponosan postignutim.
{slika}
Fotografirao si razna feministička i LGBTIQ događanja, stoga si nerijetko doživljavan kao aktivistički fotograf. Upravo je jedna tvoja takva fotografija pobijedila na natječaju Jouons la Carte de la Fraternité – Let’s play Fraternity card! te si imao priliku govoriti u Parizu o angažiranoj fotografiji na konferenciji u sklopu natječaja. Međutim, osim angažirane fotografije, najčešće fotografiraš portrete, stoga ti profil obiluje ljudima kadriranim blizu, kao i detaljima ljudskog tijela. Kako doživljavaš vlastitu fotografiju?
Mislim da se tek u posljednje vrijeme počinje nazirati neki moj osobni stil, kao i konkretne stvari na kojima (volim) raditi. Trenutno je to definitivno ovaj projekt s roditeljima, ali i Drop of Comfort Sessions što jako volim jer sam njime zapravo spojio svoju ljubav prema akustičnoj glazbi i kameri. Generalno se kao fotograf još uvijek razvijam, ne bavim se ovim poslom dugo te se zapravo veselim kamo će me fotoaparat sve odnijeti. Za sad me odletio čak do Pariza te projekata za kojih nisam mogao ni sanjati da ću biti dio.
Kada sam počeo fotografirati nisam imao nikakav konkretan cilj osim da fotografiram svoje prijatelje i prijateljice za vrijeme naših druženja pa me to ‘prčkanje’ po aparatu svejedno odvelo puno dalje. No generalno, I dalje sam najviše inspiriran svojim prijateljima_cama koji_e su svi_e od reda aktivisti_kinje. Mislim da svi mijenjamo društvo u kojem živimo na bolje, svatko na svoj način i u skladu s nekim svojim senzibilitetom i interesima.
Zanimljivost je kako znaš spomenuti da si socijalni radnik, koji se u slobodno vrijeme bavi fotografijom, no zapravo bi volio da je stvar obrnuta pa da budeš fotograf koji se bavi socijalnim radom. Osim toga da si društveno angažiran, što još dijele ove dvije tvoje uloge?
Iskreno više ni sam ne znam što bi htio, trebam prihvatiti takav kakav jesam, prošlost, sadašnjost, budućnost. Uvijek sam u nekom procesu bježanja, nesigurnosti, propitivanja. Godinama se trudim te dvije uloge jako odijeliti, a zapravo je projekt u kojem su se te uloge pomiješale polučio i najbolji rezultat i najviše odjeknuo. To me podsjetilo na citat iz filma Breakfast at Tiffany’s, a koji kaže: “No matter where you run, you just end up running into yourself”, što je u ovom konkretnom slučaju zapravo i dobro.
Uskoro ćeš mi možda morati dodati i treću, budući da si počeo snimati glazbene spotove. Nakon što si u vrijeme restriktivnih mjera uslijed pandemije koronavirusa počeo snimati Drop of Comfort sesije s Lukom Vidovićem iz Pocket Palme, snimio si i spot za pjesmu spomenutog benda ‘ima nema nas’. Je li riječ o izletu ili se planiraš razvijati i u tom smjeru? Možemo li očekivati dogodine video Noćnog marša ili Zagreb Ridea u režiji Benjamina Strikea?
Video je trebao biti izlet, ali mi se na tom izletu jako svidjelo, tako da je odgovor na ovo pitanje – DA. Sigurno ću snimati još spotova, to mi je jako zabavno iskustvo i ta mi se forma jako sviđa. Tek sam u procesu učenja, ali smatram kako ću vremenom biti sve bolji i bolji. Ako je pjesma u mom điru (melankolična muzika plus tužan tekst) tada je to samo dodatan plus.
Kad sam bio mali bio sam opsjednut pop glazbom te sam uvijek u svojoj glavi zamišljao spotove za pjesme koje volim pa mi je sada čudno da mogu biti u poziciji isto I realizirati. Zapravo me ne zanima neka skupa i velika produkcija, volim slušati indie izvođače i uzbuđuje me pomisao da snimim nešto lijepo i efektno na malom budžetu. Trenutno sam u pregovorima za snimanje s jednom hrvatskom glazbenicom koju jako volim te jedva čekam realizirati to do kraja, a snimat ću i singlove s drugog albuma pocket palme.
Završio si neformalne obrazovne programe i Ženskih studija i Mirovnih studija. Koliko je to utjecalo na tvoj rad? Koliko često stečeno znanje primjenjuješ u svakodnevnom životu, bilo na radnom mjestu, bilo u umjetničkom izričaju?
Mislim da sva znanja budu ‘utkana’ u tebe pa da ih koristiš spontano. Što se umjetnosti tiče, to isto bude negdje u tebi. Projekt #VolimTeBezAli je pokazatelj toga što se sve može postići fotoaparatom i jednim razgovorom. Pokušavam biti što angažiraniji i aktivniji građanin pa je aparat uvijek uz mene na prosvjedima. Generalno je tako sa svim fotografima. Ako netko voli more i provodi na moru puno vremena vjerojatno će imati i hrpu fotografija inspiriranih morem. Fotkaš ono čime si okružen i što najviše voliš.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
