“Šutnja više nije opcija” govori Iris Knežević, aktivistkinja ljudskih prava, alumna Global Campus of Human Rights i koautorica priručnika o nevidljivoj djeci. Riječ je o skupini čiju je definiciju sažela udruga Zaboravljena djeca rata, opisujući ih kao djecu za koju postoji iznimno mala vjerojatnost da bi se uopće rodila da na određenom području rata nije bilo.
Trideset i jednu godinu nakon završetka rata, Republika Hrvatska još uvijek nema odgovor na potrebe djece rođene iz čina ratnog seksualnog nasilja u Domovinskom ratu. Upravo iz nužnosti da se prekine šutnja, nastao je priručnik Nevidljiva djeca: pravni status djece rođene iz čina ratnog seksualnog nasilja, koji uz komparativni pregled pravnog okvira Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, nudi preporuke za državu koja je ovu skupinu predugo držala na vlastitim marginama.
Tri desetljeća u sjeni svježih rana i društvenih tabua
Na pitanje zašto se šutjelo više od tri desetljeća, Iris Knežević odgovara: “To se pitanje može prelomiti na dvije perspektive. Prva perspektiva jest: zašto se nitko ranije nije bavio ovom temom, odnosno kako to da se tek nakon 30 godina priča o njoj? Važno je spomenuti da se tek sada javlja potreba za zaštitom svih civilnih žrtava rata. Primjerice, 2015. godine Zakonom te izmjenama i dopunama zakona 2019. godine, pravno su se zaštitile tek žene.”
“Govorimo o razdoblju od 30 godina nakon rata, a u pravnim sustavima u cijeloj regiji, s naglaskom na Hrvatsku, neke civilne žrtve još uvijek nisu zaštićene niti pravno vidljive. Iako su tema djeca rođena zbog rata, i dalje imamo određene propuste u zakonima što se tiče zaštite preživjelih žena. Neposredno nakon rata, pa i deset godina poslije, to su bile svježe rane. Danas, nakon toliko vremena, možemo objektivno razgovarati o tome koje su konkretne potrebe civilnih žrtava propuštene”, objašnjava Knežević.
Nastavlja da je hrvatsko društvo iznimno patrijarhalno i sklono etiketiranju žena zbog čega je mnogima bilo lakše samima nositi teret svoje traume te nikome ne reći da je dijete začeto ratnim silovanjem. Osim spomenutih razloga, Knežević ističe da je pitanje djece rođene zbog rata u međunarodnom okviru postalo prepoznato zbog napora aktivista_kinja u BiH što je, također, jedan od razloga zašto je ono došlo do Hrvatske.
Sustavni zločini i nevidljive traume
Razlozi zašto se u Hrvatskoj o temi nije govorilo, dok se u Bosni i Hercegovini jest, kriju se i u samom načinu ratovanja. “Silovanje je u BiH korišteno kao oružje rata i sredstvo etničkog čišćenja. U BiH su postojali sustavni logori (poput Viline Vlasi) gdje se masovno događalo ratno seksualno nasilje. U Hrvatskoj, prema dostupnim podacima, takvih logora namijenjenih isključivo tome nije bilo, žene su uglavnom odvođene iz svojih kuća. Govorimo o procjeni između 1.500 i 3.000 silovanih žena u Hrvatskoj, dok su u BiH te brojke i do 50 puta veće”, objašnjava Knežević.
Djeca rođena iz čina ratnog silovanja u BiH okupila su se unutar organizacije Zaboravljena djeca rata, dok u Hrvatskoj nemamo slučaj djeteta rođenog iz rata koje je u javnost istupilo sa svojom pričom, započelo aktivističku borbu, a ne postoje ni akademska istraživanja o broju djece rođene zbog rata. Prema priručniku, odsustvo javnog istupanja djece u Hrvatskoj ne znači da ta djeca ne postoje, već da su teret društvene stigme, strah od osuđivanja okoline te želja za zaštitom vlastitih majki još uvijek preteški.
Dijete kao posljedica zločina
Hrvatski zakonodavni okvir od 2015. godine te izmjenama i dopunama Zakona 2019. godine štiti osobe koje su doživjele ratno seksualno nasilje. Međutim, djeca su prepoznata isključivo kao posljedica zločina. Ako je žena rodila dijete proizašlo iz prisilne trudnoće koja je nastala kao posljedica seksualnog nasilja, ona može ostvariti pravo na povećanu novčanu naknadu. Knežević naglašava da je glavna ideja priručnika prepoznati djecu kao nositelje prava, a ne kao posljedicu zločina.
“Dijete ne može biti definirano samo kao posljedica zato što je ono živo biće s vlastitim potrebama, pravima i nužnim pravnim statusom. Dijete mora biti subjekt, a ne objekt prava. U zakonu koji se tiče žena ono je samo posljedica, ali ako fokus stavimo na dijete, ono mora postati samostalni nositelj prava”, govori Knežević.
Iako je Zakon 2015. godine donesen te se može smatrati naprednim, bilo je već kasno da se ostvare određena prava ove kategorije civilnih žrtava rata poput prava na stipendije ili pogodnosti pri školovanju. Osim propuštenih prava, djeca rođena zbog rata u svakodnevnom se životu susreću i s banalnim administrativnim barijerama poput ispunjavanja rubrike ‘ime oca’, u kojoj je otac službeno nepoznat. Priručnik specifično naglašava pravno prepoznavanje zato što, kako govori Knežević, ono dovodi do institucionalnog, pa nadalje šireg društvenog prepoznavanja.
Put prema promjeni
Iako Hrvatska dosad nije sustavno odgovarala na potrebe ove skupine, Knežević ističe da su tijela državne vlasti pokazala interes za suradnju. “Glavni tajnik Ivica Akmadža iz Ministarstva hrvatskih branitelja vrlo je otvoreno rekao da su spremni za razgovor i dijalog kada se ustanove konkretne potrebe. Sljedeći je korak organizacija radnog sastanka, okruglog stola ili panela na kojem će sudjelovati predstavnici Ministarstva, preživjeli_le, znanstvenici_ce, novinari_ke i aktivisti_ce, kako bi se dobila cjelovita slika”, govori Knežević te dodaje: “Ministarstvo je pokazalo volju, a sljedeća je na potezu akademija koja treba dati bazu za daljnje zagovaranje”.
Kako bi se prekinula administrativna nevidljivost i prepoznala specifičnost ove skupine, priručnik Nevidljiva djeca dao je konkretne preporuke za poboljšanje javnih politika koje se tiču djece rođene zbog rata. U prvom redu, zagovara dopunu Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu kako bi ova skupina konačno dobila samostalni pravni status i postala nositeljem prava, umjesto dosadašnjeg tretiranja isključivo kao „posljedice zločina”.
Uz pravno prepoznavanje, važan korak jest prilagodba birokracije i edukacija djelatnika_ica u zdravstvenom, pravnom i sustavu socijalne skrbi. Samo se edukacijom i senzibilizacijom institucija može spriječiti sekundarna traumatizacija i stigmatizacija s kojom se ova skupina svakodnevno susreće u kontaktima s državnim tijelima.
„Otvaranje prostora za javni razgovor o ovoj temi nije samo pitanje političke i društvene odgovornosti, već i čin vraćanja dostojanstva osobama koje su desetljećima ostajale nevidljive”, stoji u priručniku.
Prepoznavanje problema kao ispit društvene zrelosti
Trideset i jedna godina nakon završetka rata predugo je razdoblje za ignoriranje generacije koja je nastala u najtežim mogućim okolnostima. Priznavanje statusa djece rođene iz čina ratnog seksualnog nasilja nije stvar političke volje, već osnovna civilizacijska obveza svake države.
Kako naglašava Knežević, u trenutku kada su donedavno svježe rane počele cijeliti, društvo napokon ima dužnost objektivno pogledati u vlastite propuste i ispraviti nepravdu prema onima čije začeće nije proizašlo iz ljubavi. Prihvaćanje djece rođene zbog rata pokazuje svjesnost i zrelost države da se suoči sa zbivanjima na svom teritoriju prije gotovo tri desetljeća. Jer naposljetku, kao što je navedeno na početku, šutnja više nije opcija.
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Uključi ravnopravnost”. Sufinancira ga Agencija za medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
