Sa stavom

19.05.2019. 11:19:00 - Katarina Pavičić-Ivelja (Enough 14)

tijelo kao alat oslobođenja žene patrijarhata

Leyla Güven, solidarnost i oslobođenje: Štrajk glađu kao žensko pitanje

(Foto: Enough 14)

"Danas se politika izolacije od g. Öcalana nameće ne samo njemu, nego - u njegovoj ličnosti - društvu u cjelini. Izolacija je zločin protiv čovječnosti. Na neodređeno vrijeme krećem u štrajk glađu kako bih prosvjedovala protiv izolacije g. Öcalana. Od sada se više neću braniti na sudu. Nastavit ću prosvjedovati sve dok pravosuđe ne okonča svoje nezakonite odluke i dok se ova izolacionistička politika ne završi. Ako bude potrebno, nastavit ću s ovim prosvjedom do smrti. "

Tim riječima Leyla Güven na neodređeno je vrijeme započela štrajk glađu. Kao zastupnica Narodne demokratske stranke (HDP) u turskom parlamentu, bivša gradonačelnica i aktivistkinja za ženska prava, Leyla Güven započela je štrajk 8. studenog 2018. godine, tijekom odsluženja zatvorske kazne koja joj je dodijeljena zbog političkih aktivnosti i protivljenju turskoj okupaciji kurdskog grada Afrina na sjeveru Sirije.

Iako je Güven oslobođena 25. siječnja 2019., njezina se borba nastavlja. U trenutku pisanja ovog teksta, njezin štrajk glađu dosegao je 190. dan. Taj odlučni čin otpora potaknuo je akcije solidarnosti diljem svijeta – od turskih zatvora do Strasbourga – u pokušaju stvaranja pritiska na vlasti odgovorne za višegodišnju izolaciju nametnutu vođi Kurdistanske radničke partije (PKK) Abdullahu Öcalanu. U trenutku pisanja ovog članka, 14 kurdskih aktivista/kinja u Strasbourgu na 151. su danu izgladnjivanja, dok je štrajk turskih zatvorenika/ca broji 152. dana. 30. travnja 15 zatvorenika/ca najavilo je štrajk do smrti , kojem se 10. Svibnja pridružilo još 15 osoba. Međutim, reakcija značajnog dijela međunarodne zajednice i dalje izostaje.

Važnost Leylinih postupaka, kao i postupaka svih koji su se pridružili njezinoj borbi, ne leži samo u pokušajima da se zaustavi kršenje ljudskih prava uzrokovano spomenutom izolacijom nametnutom Abdullahu Öcalanu kao zatvoreniku na turskom otoku Imrali ili pak kršenjima uzrokovanim čistkama 'političkih neprijatelja' u Turskoj te neopravdanom okupacijom Afrina, već i u činjenici da navedeni štrajk glađu predstavlja borbu protiv svih sila koje pokušavaju ugušiti ideju napretka, ideju pravednog društva, ideje ravnopravnosti spolova i oslobađanja žena, i iznad svega, ideju potpunog odmaka od represivnog mentaliteta ukorijenjenog u vrijednostima kapitalističko-patrijarhalne tradicije čije uništenje predstavlja apsolutnu nužnost i jedini održivi način stvaranje društva baziranog na istinskoj slobodi svih njegovih sastavnica.

Öcalanove ideje ženskog oslobođenja utjelovljene u konceptu Jineologije (tzv. Znanosti o ženi), ne samo da daju teorijski prikaz društva utemeljenog na rodnoj ravnopravnosti, već se istima ne može poreći nedvojbeno ključna, praktična uloga u kontekstu Revolucije u Rojavi i stvaranja društveno-političkog krajobraza današnje Sirije služeći kao katalizator u porazu Islamske države –  jednog od najzloglasnijih, barbarski mizoginih, kriminalnih režima današnjice. Istodobno, navedeni koncept Jineologije doživio je i značajan uspjeh među raznim aktivističkim pokretima daleko izvan granica Sirije pruživši prijeko potrebne temelje za međunarodnu suradnju temeljenu na izgradnji anti-etatističkih, anti-kapitalističkih, eko-feminističkih alternativa represivnoj prirodi patrijarhalno-kapitalističkih nacija-država.

S pravom se može reći da "opseg u kojem se društvo može temeljito transformirati određuje opseg transformacije koju postižu žene. Slično tome, razina ženske slobode i jednakosti određuje slobodu i jednakost svih dijelova društva."

Ovdje stvarni značaj borbe Leyle Güven počinje biti jasniji. Brak patrijarhata i kapitalizma koji je oblikovao suvremeno društvo učinio je ženu najpotlačenijom konstitutivnom skupinom svake zajednice. Čak i žena koja bi se mogla naći na samom vrhu kapitalističke klasne hijerarhije nije lisena podlijeganja normama koje su joj nametnute stoljećima patrijarhalne tradicije, dok će - zahvaljujući tim istim patrijarhalnim normama - osoba na samom dnu klasne hijerarhije uvijek nužno biti ženom.

Želimo li uspostaviti istinski ravnopravno društvo i postići pravu slobodu, ono mora uključivati ​​one najugnjetavanije, kao i fokus usmjeriti upravo na njih kao ključne aktere/ice u stvaranju dovoljnih uvjeta za uspostavu sustava lišenog hijerarhije i podređivanja ijedne društvene skupine drugoj. Budući da je žene moguće smatrati najpotlačenijom klasom unutar sadašnjih patrijarhalno-kapitalističkih nacija-država, oslobođenje mora početi od i biti usredotočeno upravo na – žene.

Uzevši u obzir navedeno u kontekstu štrajka Leyle Güven, nastavak turske izolacionističke politike spram Abdullaha Öcalana ne predstavlja tek kršenje prava zatvorenika. Njezin značaj ne zaustavlja se unutar granica Turske i ne predstavlja ni najmanje jednostavan politički čin odmazde protiv radnji Kurdistanske radničke stranke. Nastavak spomenute izolacije u ovom kontekstu nadilazi državne granice i postaje odmazdom, u mnogo širem ideološkom kontekstu, protiv onih koji/e promiču antipatrijarhalne i antikapitalističke alternative postojećem sustavu. Posredno, to postaje osvetom ženama kao fundamentalnim sastavnicama takvih alternativa.

Kao žena, Leyla Güven utjelovila je navedeno u svom 'najsirovijem' i 'najčišćem' obliku. Započevši štrajk glađu, pretvorila je svoje fizičko 'ja' - žensko tijelo - u bojišnicu. Njeno tijelo postalo je poprištem sukoba, kao što su ženska tijela to stoljećima bivala dok su žene mahom postajale i subjektima i objektima političkih sporova – korištene protiv vlastite volje kao alati za postizanje ciljeva svojih tlačitelja (bilo da se radilo o rodno zasnovanom ugnjetavanju u patrijarhalnim sustavima ili o klasnom ugnjetavanju pod kapitalizmom). Ono što ovaj čin čini istinski revolucionarnim jest činjenica da on simbolizira oslobođenje žene od lanaca patrijarhalne tradicije te ponovno preuzimanje kontrole nad sobom samom, ali i prikazuje otpor svih onih koji 'nemaju ništa osim svojih tijela' da koriste vlastitom voljom kao oružje u borbi za slobodno društvo. Šteta nanesena njezinom tijelu i zdravlju ovim dugotrajnim štrajkom glađu tako također nadilazi tjelesne granice i postaje simbolom pokušaja uništenja slobode ukorijenjene u ideji ženskog oslobođenja što predstavlja nespremnost da se okonča izolacija Abdullaha Öcalana kao promicatelja spomenutih ideja. Istovremeno ona je simbol snage bezuvjetnog ženskog otpora i nepokolebljivog vjerovanja u njegovu nužnost unatoč svim preprekama.

Imajući to na umu, sve žene moraju biti solidarne s Leylom Güven i iskoristiti ovu priliku kao sredstvo za izgradnju snažnih međunarodnih saveza, jer je njezina borba protiv izolacije samo mali fragment u mozaiku borbi protiv regresivnih sila koje su usmjerene na suzbijanje svih pokušaja uništenja patrijarhalno-kapitalističkog sustava čiji je žena najpotlačenijim konstituent. Samo kada se borba za slobodu žena pokaže uspješnom, sloboda za sve ljude može se postići - a da bi se to postiglo, ključno je da žene budu jedne drugima saveznice u trenutnim borbama i brojnim drugima koje tek dolaze.

Nije ženi mjesto u revoluciji. ŽENA JEST REVOLUCIJA.

Prevela i prilagodila: Silvija Jakovljević 

Tagovi: antikapitalizam, instrumentalizacija ženskog tijela, kapitalizam, leyla guven, opresija, patrijarhat, štrajk glađu, turska

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM