Sa stavom

05.07.2020. 14:28:00 - Lidija Čulo

tedx talk

Žene koje slobodne plešu: Trbušni ples i moć maternice u viđenju Kaouthar Darmoni

Foto: Kaouthar Darmoni

Foto: Kaouthar Darmoni

"Usudi se biti ženstvena, za boga miloga!"

Naslov je to TEDx Talks epizode u kojoj je nastupila Kaouthar Darmoni, doktorica znanosti, direktorica Atria instituta za rodnu ravnopravnost i učiteljica trbušnog plesa kojem je pridodala još jedan element: ženske emancipacije.

Rođena je u Tunisu, u muslimanskom arapskom okruženju. Sjećanje koje je najviše veže za djetinjstvo opisala je kao najljepše, ali i najtužnije – radi se o ženskom svijetu.

Žene su se okupljale, bez muškaraca i prakticirale "najstariji ženstveni ritual" – ples.

Kao mala bila je zadivljena njihovom živošću, senzualnošću i ljepotom, te maštala kako bi jednog dana voljela biti poput njih. No, onda je primjetila da, čim izađu u vanjski svijet – postaju nevidljive, skrivaju svoju ženstvenost koja predstavlja prijetnju i kaos.

"Napustit ću Tunis kako bih ostala svoja."

Zapad je za nju predstavljao slobodu koju će konačno iskusiti kad napusti tuniški kavez. Europu je smatrala "Mekom emancipacije", vjerovala je kako su sve žene tamo Angela Merkel. Međutim, kad je upisala rodne studije na Univerzitetu Sorbonne u Parizu, njene vizije ženstvenosti raspršile su se.

"Primijetila sam da na slobodnom zapadnjačkom nebu žene uopće ne lete kako sam mislila. Bilo je onih je onih koje su pokušavale i otimale se. Izgledale su kao žene, a letjele su grčevito poput muškaraca".

Bila je začuđena tom jednakošću jer je nije takvom zamišljala. Žene koje je susretala nisu imale jednaka prava, već su nastojale postati muškarci u svim njihovim karakteristikama. Iznenadio ju je i animozitet prema muškarcima, tzv. man-bashing. Šaljivo je to objasnila drugom prilikom: "Mislila sam da smo mi Arapkinje opake prema našim muškarcima, ali ovo… Huh!"

Upoznavala je feminizam i divila se feminističkim uspjesima na Zapadu. Međutim, kad je čula tezu da su muškarci odgovorni za položaj žena, nije to mogla prihvatiti.

"Prvo, jer nas stavlja u položaj žrtve. Drugo, jer sam u Tunisu svjedočila kako žene aktivno podupiru patrijarhalni sustav tako što uzdižu svoje sinove i gaze kćeri. Žene su također odgovorne za svoj položaj".

Druga spoznaja s kojom se nije mogla nositi jest ta da je ženstvenost društveni konstrukt.

"Kad sam odrastajući gledala žene kako plešu, ja sam osjećala posebnu žensku energiju, osjećala sam se poput božice. Onda sam mislila – dobro, tko sam ja, koja dolazim iz arapske muslimanske zemlje da govorim zapadnjačkim feministkinjama da taj koncept nije dobar? Počela sam se prilagođavati i oponašati njihovo ponašanje".

Opisala je to kao preuzimanje muških kvaliteta koje ju je iscrpljivalo. U javnosti se ponašala kao muškarac, a kad bi došla doma, vraćala se svojoj ženskoj sebi. Taj dvostruki shizofreni život počeo ju je umarati.

Napustila je Francusku i otišla u SAD gdje je radila kao istraživačica u Kaliforniji. No, opet je naišla na već viđenu priču. Američke žene imale su manje moći u rukama nego muškarci, a iznenadila ju je i ekstremna pornifikacija ženskog tijela.

Nekoliko puta došlo joj je da odustane, no svaki put sjetila bi se riječi svoje bake: "Odustajanje je luksuz koji si mi žene ne možemo dozvoliti".

U to vrijeme je tijekom razgovora s profesorom dobila preporuku za čitanje: Fatimu Mernissi. Danas priznaje kako nikad prije do tad nije čula za nju. Štoviše, čuvši da je riječ o arapskoj feministkinji, iznenadila se da "to" postoji. Kada ju je počela čitati, njene riječi dotaknule su je i na osobnoj razini. Po prvi puta nakon dugo vremena i nakon mnogo apstraktnih akademskih ideja, pronašla je nešto životno i osjetila poznate riječi. Kaouthar je opisuje kao "senzualnog akademika" koji ju je vratio kući, kulturi koje se dugo sramila. Fatima je govorila o muslimanskim zemljama u kontekstu kulture koja ne smatra žene slabima. Štoviše, upravo strah od ženske snage i ženskog potencijala doveo je do represivnih mjera koje bi žene trebale obuzdati.

Odlučila je upustiti se u borbu, ali kao autentična verzija sebe – borit će se svojom ženstvenošću jer svijet treba ženskih kvaliteta (barem kako ih se tradicionalno doživljava), naročito na vrhu, u politici i financijama. Vrijeme je da se svijet vrati vrijednostima nježnosti, skrbi i brige koje je dugo smatrao znakom slabosti, znakom ženskog spola.

"Svijet ne treba još muške energije, ne trebaju mu žene koje se tako ponašaju. Treba mu moć maternice".

Kada je progovorila o tome, iznenadila se koliko žena se osjećalo isto. Kako je uzore pronašla u Simone de Beauvoir i Fatimi Mernissi, vjerovala je da se zapadnjački i istočnjački feminizmi mogu i trebaju ujediniti. Posvetila izgradnji mostova između vlastite afro-arapsko-muslimanske kulture i one koju je usvojila – zapadnjačke.

U jednom trenutku završava svoj govor i poziva publiku da ustane. Kada počne glazba, žene će pratiti njene korake i upute, a muškarci će samo pratiti ritam držeći ruke u zraku – time simbolično "drže" žene, oni su im podrška u njihovoj borbi. Poskakujući na nogama s naglaskom na bokove, maternicu i grudi koje šaljivo naziva "višom inteligencijom". Svaki pokret ima svoju simboliku: ženske ruke u zraku streme prema nebu jer je nebo granica.

Polagani pokreti bokovima u krug potiču žene na prihvaćanje svoje senzualnosti koju se boje pokazati jer bi ih se moglo protumačiti provocirajućima. Poziva na "ples vaginalnih mišića" pri čemu polukrug prema naprijed simbolizira otvaranje, a polukrug natrag zatvaranje – žena kontrolira pokret.

Kada dolaze nagli pokreti, oni i dalje zadržavaju nježnost. "Ne trzajte laktovima, kao da se otimate za karijeru! Nježno, ali energično drmajte bokove i pritom pazite na one oko sebe da ih ne udarite".

Kaouthar podsjeća kako patrijarhat šteti i muškarcima: previše toksičnog maskulinog ponašanja, laktarenja, hladnokrvnosti i osvajačkog mentaliteta čini ljude nesretnima.

U nastojanju da prenese glas arapskih i muslimanskih feministkinja u zapadnjačke krugove, podsjeća svoje zapadnjačke sestre: "Pitajte bilo koju Tunižanku. Mi ne želimo biti jednake muškarcima tako što ćemo biti iste kao oni. Jer ono što oni imaju, nije vrijedno imanja".

Vrijeme je za uspostavljanje muško-ženskog balansa jer u svijetu ima dovoljno mjesta za sve.

Pokreti ramenima održavaju samopouzdanje i svaki put kada njima pomaknemo grudi lijevo-desno u sve jačem ritmu bubnjeva poručujemo: Ne. Ne kao "ne slažem se: ne slažem se da jednako radimo, a manje zarađujemo, ne slažem se s time da su samo žene u muslimanskom svijetu potlačene, ne volim korupciju, ne volim sustav koji vlada svijetom, ne želim svijet ratova i gladi, ne prihvaćam nepravdu!"

Glazba postaje sve žustrija, a pokreti energičniji. Kada stignu do vrhunca, u najdramatičnijem trenutku bubnjevi prestaju i glazba opet postaje nježna i zavodljiva, kao podsjetnik da se borimo, ali istovremeno ne zaboravljamo na sebe i na – igru.

Zauzima položaj koji naglašava igru bokova i uspoređuje pozu s Kipom slobode. Svaki pokret bokom potvrda je ponosa na svoju ženstvenost: "Ja sam žena i moja ženstvenost je dar ovome svijetu".

Na svojim tečajevima ne odbacuje ženstvenost kao nešto negativno što su muškarci pripisali ženama. Štoviše, uzima ženstvenost kao koncept ("ženstveni kapital") koji je prijeko potreban današnjem svijetu: prihvaćajući taj dio sebe, žene ojačavaju sebe i svijet.

Čak i ples koji podučava zove se Raqsat al Ilahat (ples božica) ili ponekad Raqsat al Wilada (ples rođenja). Star je gotovo 4000 godina, a važan dio predstavljaju pokreti zdjelice. Ne samo što imaju terapeutski učinak, već imaju i brojne emocionalne i fizičke benefite. Nastao je kao ples plodnosti i štovanja Majke Zemlje, a prema starom arapskom vjerovanju, pomažu osloboditi senzualnu i seksualnu energiju, izvor života. Iako s vremenom pregažen i transformiran u jeftin oblik zabave, ovaj ples zapravo je podsjetnik na bogatu povijest unutar vlastite kulture koja pruža potencijal za emancipaciju.

Polaznice tečaja reagirale su pozitivno i sretno što su otkrile dio sebe kojem ih nitko nije podučavao, i za koji im nitko nije rekao: u redu je igrati se s tim, u redu je osjećati se erotično.

Pjesma završava i uz posljednji zvuk bubnjeva Kaouthar poziva publiku da se prime za ruke i visoko ih dignu u zrak: "Ujedinjeni plešemo, ujedinjeni vodimo svijet u bolje sutra!"

Kroz koreografiju kojom podučava publiku simbolički je prikazala ono što misli da svijetu nedostaje: žene koje slobodno plešu i muškarci koji ih podržavaju.

Tagovi: emancipacija, kaouthar darmoni, trbušni ples, žene, žene koje plešu

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM