Sa stavom

Neprimjerenost odlikovanja

Neprimjerenost odlikovanja

Nina Berman, 1993.

Priča o inicijativi za utemeljenje odlikovanja “junakinja Domovinskog rata”, čini se, kreće na predstavljanju jedne knjige. Riječ je o knjizi “Sunčica” autorice Marije Slišković, u kojoj su iznesena svjedočanstva 14 žena, žrtava ratnog silovanja. Potaknuta potresnim iskustvima ovih žena, predsjednica Povjerenstva za ravnopravnost spolova Splitsko-dalmatinske županije Ivanka Luetić-Boban je Predsjedniku Josipoviću uputila prijedlog za utemeljenje odlikovanja “junakinja Domovinskog rata”. Njezina je ideja bila da se njime odlikuju “žene koje su pretrpjele najveće i nemjerljive gubitke”, a prve među njima žene koje su pretrpjele silovanje tijekom Domovinskog rata. Predsjednik Josipović je prema navodima Luetić-Boban podržao ovu inicijativu, koja bi se trebala realizirati nakon što se dogovori konačno ime ovog odlikovanja.

Malo tko će osporiti da su žrtve silovanja vjerojatno najzapostavljenije od svih žrtava rata. Prema riječima feminističke teoretičarke Susan Browmiller “tijelo silovane žene… postaje ceremonijalno ratište, paradna staza pobjednika, pozdrava i zastava. Čin koji je izvršen nad njenim tijelom u stvari je poruka muškarca muškarcu, živi dokaz pobjede jednog, a neuspjeha i poraza drugog“. Stoga ne čudi da su se strahote ratnog silovanja često koristile u ideološke svrhe – dokazivanja kako je neprijateljska strana neljudska, a vlastita strana žrtva te neljudskosti. Kad u prvi plan dođe takav  diskurs, preostaje malo javnog prostora za stvarno suosjećanje sa ženama koje su preživjele silovanje i za poštovanje prema njihovim tragičnim iskustvima. Ignorirati ih je (bilo) lako, jer su zbog društvene stigme silovanja, svoje traumatiziranosti i nedostatka stvarne institucionalne podrške, ove žene šutjele. Utoliko je tiskanje i javno predstavljanje knjige svjedočanstava ovih žena važan korak prema većem prostoru koji njihova iskustva i potrebe zaslužuju, kao i javnom govoru o dubokom moralnom padu počinitelja ovih zločina. Stoga se i inicijativu za ustanovljavanja posebnog odličja koje bi se dodijelilo ovim ženama može promatrati kao namjeru da se dio ove nepravde ispravi.

Međutim, odlikovanje kao način iskazivanja poštovanja prema ženama žrtvama rata je problematična ideja. Logika kojom se patnja civilnih žrtava rata, pa tako i silovanih žena, pokušava interpretirati kao doprinos stvaranju Hrvatske je naprosto neprimjerena. Davanjem odlikovanja se nezaslužena i nepravedna patnja pokušava interpretirati kao vrijednost sama po sebi, neka vrsta zasluge. Takvo viđenje je blisko vjerskom tumačenju patnje, koje mučeništvo promatra kao svjedočenje vjere. Poveznica s religijskom interpretacijom stradanja se u ovoj inicijativi očituje i u prijedlogu Luetić-Boban da se orden nazove po Drinskim mučenicama, časnim sestrama koje su se 1941. bacile u Drinu kako bi pokušale izbjeći četničko silovanje. Odlikovanja se daju osobama koje su svojim djelovanjem posebno doprinijele društveno važnim vrijednostima, stvaranju ili napretku države, a u krajnjoj liniji održavanju i jačanju državne ideologije. Ustanovljavanje i dodjela odlikovanja temelji se na zaslugama za ostvarivanje takvih vrijednosti i pitanje je svjetovne (civilne, političke) prirode, i ne valja ga se miješati s priznavanjem mučeništva koje je svojstveno vjerskom tumačenju patnje kao načina očuvanja i promicanja vjere.

Zasebno je pitanje kome bi ovo odlikovanje bilo namijenjeno. Drugačije rečeno, kako se može mjeriti patnja i veličina gubitka? Zdrav razum, suosjećanje i dobar ukus nalažu da svaka žena koja je doživjela ratno silovanje ima puno pravo smatrati da je “pretrpjela najveće i nemjerljive gubitke”. To znači da bi na ovakvo odlikovanje, kad bi se ono ustanovilo,  morala imati pravo svaka žrtva ratnog silovanja.  Problem je u ovom slučaju praktične prirode – žena bi, da bi se “kvalificirala” za status Junakinje Domovinskog rata, morala dokazati da ispunjava uvjete. To bi ponekad bilo gotovo nemoguće, zbog toga što iako silovanje ostavlja teške psihičke posljedice, onih vidljivih, tjelesnih “dokaza” često nema. Osim toga, mnogo je žena koje nisu spremne na bilo koji način javno istupati kao žrtve silovanja – jer im se preteško nositi s užasnim traumama koje su preživjele, ili su krenule dalje sa svojim životom i odbijaju se podsjećati na to grozno iskustvo, ili pak svoje iskustvo taje zbog potrebe da se zaštite od stigmatizacije okoline. U praksi bi to, dakle, značilo da bi mnoge žrtve ratnog silovanja opet ostale zakinute i neprepoznate. Činjenica da bi, kakvo bi god provedbeno rješenje davanja statusa silovanim ženama bilo, ono značilo golemu vjerojatnost ponovne traumatizacije, je upravo i razlog zbog kojeg se takve politike nigdje na svijetu nisu provodile.

Inicijativa za stvaranje odlikovanja koje bi dobile žrtve silovanja je sigurno zamišljena kao način odavanja priznanja žrtvama. Društveno priznanje patnje koju su ove žene doživjele je u svakom slučaju važno, prije svega kao način destigmatizacije žrtava i osuđivanja torture koju su prošle. Doista, za neke žene bi dobivanje takvog, formalnog priznanja moglo značiti neku vrstu moralne satisfakcije i olakšalo njihov put prema oporavku. Naime, žrtve nasilnih i osobito ponižavajućih zločina imaju potrebu da im društvo na jasan način pokaže da one za svoje stradanje nisu ni na koji način odgovorne, da jasno osuđuje počinjene zločine i da im omogući što bolje uvjete za oporavak.  Međutim, također je vjerojatno da bi za mnoge žrtve ratnog silovanja doživljaj moralne zadovoljštine bilo moguće postići tek nekim sasvim drugim nizom mjera – na primjer, stvaranjem mreže prikladne, stručne i dostupne psihosocijalne pomoći, priznavanjem statusa žrtve rata (uz obeštećenje koje bi takav status nosio), ili pak učinkovitijim i vidljivijim procesuiranjem počinitelja tog zločina.

U svakom slučaju, perspektive i potrebe silovanih žena su različite. Koliko god dobronamjerno, brzopleto predlaganje rješenja koja (možda) uključuju samo neke od njih ne može biti dobar način za to. Pitanje koje je Boban-Luetić u Splitu postavila okupljenim ženama – što mi svi, zajedno ili pojedinačno, možemo konkretno učiniti za njih – je zaista važno i opravdano pitanje. Ono je još uvijek aktualno dvadesetak godina nakon zločina. Ali odgovori na njega zasigurno nisu jednostavni, niti ih možemo dobiti preko noći, ali ga trebamo aktivnije tražiti nego do sada.