Sa stavom

06.02.2012. 08:36:29 - Marinella Š.M.

Biti ono što jesi

(Foto: http://loveleyla.com)

Marinella piše o svom sudjelovanju u predstavi U cipelama mog roda

Da sam u "cipelama mog roda", nosila bih štikle. Ali ih ne nosim. Ne jer me strah diskriminacije, jer se bojim okoline. Jer nekome moja sloboda smeta. Ne nosim ih jednostavno zato jer - su mi neudobne. Imam tu mogućnost. Biti ono što jesam, bez "oskvrnuća" normi.

Svojim izborima i stilom života ne odudaram od standarda općeg društva. Udana sam, imam petogodišnje dijete. Vegetarijanka sam, volonterka. Ništa potencijalno uznemirujuće za svekoliko pučanstvo. Na bazičnoj svakodnevnoj kuća-pos'o razini, pitanje transrodnosti/transseksualnosti me se "ne tiče": Koliko se može reći da se ono nekoga "ne tiče".

Sad ide veliko pitanje – zašto sam onda, za boga miloga, uključena u takav projekt, koji se bavi tako devijantnim i nastranim ponašanjem, te izopačenim vrijednostima?

Čitaj dalje.

Naime, radilo se na predstavi forum kazališta. Interesantne tematike. Prvotni razlog ulaska u projekt je bio apsolutno egoističan: pobjeda nad strahom od javnog nastupa (koji se negdje putem zagubio, jer mi nastup čak i nije bio problem, koliko sam očekivala da će biti). Kako su razlozi uvijek kompleksno pitanje, željela sam sudjelovati i radi svoje, uvijek budne, aktivističke strane. Urlanje parola i mahanje transparentima radi bolje vidljivosti tako su passé. Zašto se na promjenu svijesti ne bi moglo utjecati dijalogom?

Radi lakšeg shvaćanja nekih od razloga, parafrazirat ću jednu od organizatorica/sudionica predstave: super je bilo vidjeti kako su se neki kotačići pokrenuli ljudima u glavi. Moja uloga je minorna: malena, blago desno-orijentirana studentica koja ne da ljudima disati radi nekog tamo x ispita. Bilo mi je teško govoriti stvari koje ne mislim. Ali netko mora bacati i verbalne mine, inače ne bi imalo smisla.

Ranije smo imali predstavu pred trans* ekipom iz susjednih država koja je došla kod LORIca u sklopu "Put u prosTRANStvo" projekta. Gospođa neimenovana, majka, cijelo vrijeme imala je suze u očima. Jer smo prikazivali ono što je njezino dijete proživljavalo svaki dan. Šikaniranje od strane kolega na faksu, u školi, na cesti. Osude liječnika, postavljanje nepostojećih dijagnoza. Zašto? Jer je rođeno u tijelu koje njegovom biću ne odgovara. Gospođa je izrazila zahvalnost za pretakanje problematike u nekoliko realnih slika.

U ovom vremenu, kada većina pokušava biti netko drugi, tužno je da se transeksualnim/transrodnim osobama ne dopušta biti ono što oni jesu. Ako vjerujemo da je u redu svako činjenje koje ne šteti drugima, interesantno je da nam smeta izražavanje roda pojedinca kroz odjeću, ponašanje i verbalno izražavanje, u slučaju ako se isti ne "poklapa" s vidljivim obilježjima onoga s čime je osoba rođena.

Tijekom mjeseca veljače naša malena trupa forum-teatra izvest će "U cipelama mog roda" i u Zagreb gradu. Pozorno pratite, bit će najavljeno.

Vidimo se!

Tagovi: kazalište, kultura, lgbtiq, lori, transfobija

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM