Sa stavom

28.06.2012. 10:05:08 - Maggie Koerth-Baker (boingboing.net)

Jedini dobar pobačaj je moj pobačaj

Ovaj tekst počinjem pisati u 01:17, u srijedu 20. lipnja. Ležim budna i razmišljam o tome da li da napravim abortus. Pardon, u mom slučaju nije riječ o abortusu, već o najobičnijem "operativnom zahvatu", "proceduri". Vidite, moj potencijalni abortus jedan je od ´dobrih´ abortusa. Trideset i jedna mi je godina, udata sam, materijalno osigurana, rado bih iznijela ovu trudnoću. U stvari, prošlu sam godinu (nakon jednog ranijeg spontanog pobačaja) provela očajnički pokušavajući zatrudnjeti. Nažalost, liječnici mi kažu da beba koju nosim neće preživjeti. Prošli tjedan, u šestom tjednu trudnoće, bila sam na ultrazvuku. Sve je bilo u redu; nešto sporiji otkucaji srca djeteta, ali ništa strašno. Srce sporije radi tamo negdje do šestog tjedna, a onda postupno ubrzava. Liječnik mi je savjetovao da i ovaj tjedan dođem na pregled, za svaki slučaj. I tako, jučer sam otišla na još jedan ultrazvuk. Srce još uvijek sporo kuca. Fetus ne raste, najvjerojatnije zbog neke abnormalnosti na kromosomima. Ukratko, fetus će umrijeti. Samo je pitanje vremena kada ću imati spontani pobačaj.

U odnosu na druge žene koje žele napraviti pobačaj u saveznoj državi Minnesoti, ja sam itekako u prednosti. Nitko ne mora reći mojim roditeljima, ne moram staviti svoje ime na neku tamo listu čekanja, ne moram sjediti i slušati dok mi netko nabraja moguće štetne posljedice i nuspojave (neke medicinski utemeljene, neke baš i ne), skreće mi pozornost na druge opcije koje sam možda previdjela, ili mi u lice gura uvećane fotografije zdravih fetusa. Imam zdravstveno osiguranje pa mogu birati vlastitu ginekologinju koja mi neće uskratiti moje pravo na abortus, niti mi lagati o stanju mog fetusa. Najvažnije od svega, mogu si priuštiti privatni abortus u privatnoj klinici. Ne moram ići u kliniku za abortuse, ne moram prolaziti kraj hordi prosvjednika. Što se mojih liječnika tiče, u mom slučaju abortus nije stvar izbora. No problem je u tome što za mene to jest izbor. Ne moram to učiniti. Sve ovisi o meni i mojoj odluci. Nevjerojatno groznoj i teškoj odluci koja će, bez obzira na to što odlučim, imati i pozitivne i negativne posljedice. Abortus bi brzo riješio problem spontanog pobačaja. Ovog trenutka to mi je itekako važno budući da uskoro krećem na poslovni put – pomisao na to da kroz spontani prolazim sasvim sama, usred gradića Aspena u saveznoj državi Colorado, i to još u situaciji u kojoj se od mene očekuje strogo profesionalno ponašanje (nekontrolirano jecanje ne spada u tu kategoriju) nije mi naročito privlačna. Osim toga, obaviti pobačaj sada značilo bi i manje boli i krvarenja. Moj zadnji spontani pobačaj dogodio se u četvrtom tjednu trudnoće. Usred noći probudila me nepodnošljiva bol – gotovo sam povraćala, a krvarenje se nastavilo još dva tjedna nakon samog pobačaja. Nagađam da bi u trenutnoj situaciji, kada sam u sedmom tjednu trudnoće, sve skupa bilo još i mnogo gore.

S druge strane, potpuno sam prestravljena. Govorimo o operaciji, a operacije su zastrašujuće. Svaka operacija sa sobom donosi široku paletu rizika, poput reakcija na anestetike, infekcija, ožiljaka u maternici koji onemogućavaju da ponovno zatrudnite. Ovo posljednje me najviše plaši. Na prvu sam trudnoću čekala pet mjeseci; od spontanog pobačaja do nove trudnoće prošlo je gotovo godinu dana. Znam da je u pitanju igra slučaja, loša sreća i tomu slično. No isto tako ne želim poduzeti ništa što će umanjiti moje ionako mršave izglede. Da ne spominjem da još uvijek nisam u stanju otpisati ovu trudnoću. Želim da doktori shvate da su u krivu, da na kraju sve ispadne dobro, da se ne moram ničega odreći. Sada je 02:06. Sve više naginjem kompromisu. Pretpostavljam da želim pobačaj; s druge strane ne mogu u svega dva dana prekrižiti trudnoću i odlučiti se za abortus. Moj se suprug ponudio da otkaže vlastiti poslovni put kako bi mi se mogao pridružiti u Aspenu. Vjerojatno ću prihvatiti tu ponudu, otputovati i odgoditi konačni ultrazvuk i odluku do idućeg tjedna. Sastavila sam popis pitanja koja želim postaviti svojoj liječnici. Konačna odluka u potpunosti ovisi o njenim odgovorima, no mislim da je to jedina odluka koju mogu donijeti.

Znam što mislite: ´Previše informacija!!´ Ali sve ovo vam govorim kako bih naglasila da sam ja ta koja donosi odluku. Jedino što moju odluku o abortusu razlikuje od drugih odluka je činjenica da bi neki protivnici abortusa u mom slučaju za nju mogli naći opravdanje. Ponavljam, neki, nipošto svi. Možda čak niti većina. Iskreno, nemam pojma. Na koncu konca, život mi nije u opasnosti, nisam žrtva silovanja. Jednostavno smatram da nema smisla sjediti i čekati (tko zna koliko dugo) da otkucaji srca prestanu, a neizdrživa bol i potoci krvi započnu. Da raščistimo jednu stvar: na raspolaganju mi je nekoliko opcija, ali sve su sranje. Ako ste trudni, a ne želite biti trudni, vaše su opcije sranje*. Ako želite dijete a ne možete zatrudnjeti, vaše su opcije sranje**. Ako ste trudni, a uskoro više nećete biti, vaše su opcije sranje. Univerzalna dobra opcija ne postoji. Univerzalna loša opcija također ne postoji. Ipak, svakome od nas na raspolaganju je najmanje loša opcija. Evo zašto sam pobornica prava na izbor: ako netko mora donijeti odluku a najbolje što joj se nudi je najmanje loša opcija, mislim da nije na meni da umjesto nje donosim tu odluku. Moj abortus nije dobar abortus. To je jednostavno abortus. Stoga nema razloga da se na odluku koju moram donijeti gleda drugačije nego na odluku koju donosi bilo koja druga žena.

 

*Poznajem žene koje su napravile pobačaj, koje su dale djecu na usvajanje, koje same podižu neželjenu djecu. Niti jedna od tih odluka nije laka. Niti jedno rješenje nije manje bolno ili traumatično, niti ima manje negativnih posljedica od ostalih. To se samo tako čini onima koji nisu prisiljeni kroz to prolaziti.

 

**Bez obzira na to jeste li se odlučili za umjetnu oplodnju, liječenje neplodnosti, usvajanje, ili se jednostavno pomirili s činjenicom da ne možete imati djecu, očekuje vas mnogo stresa, žalovanja i odricanja. Vjerojatno i pokoji susret sa psihologom. Niti jedna od nabrojanih odluka nije manje bolna ili traumatična, niti ima manje negativnih posljedica od ostalih. To se samo tako čini onima koji nisu prisiljeni kroz to prolaziti.

 

          Ovaj tekst zapravo nije o pobačaju kao takvom. Na pisanje me ponukala odluka da prekinem tišinu u koju se zavilo takozvano Najusranije tajno društvo na svijetu. Oko 50% začeća završi spontanim pobačajem. U najvećem broju slučajeva ne treba kriviti vanjske faktore već jednostavno Majku prirodu. Ako se to dogodilo i vama, vjerujte mi – niste sami. Ako ste nedavno imale spontani pobačaj i učite se nositi s time, toplo preporučujem knjigu Jona Cohena Coming to Term: Uncovering the Truth About Miscarriage. Autorova supruga imala je četiri spontana pobačaja prije negoli je rodila njihovo drugo dijete. Cohenova knjiga na racionalan i znanstveno utemeljen način iznosi sve što znamo i ne znamo o spontanim pobačajima, te daje mnogo, mnogo razloga za nadu. Primjer Cohenove supruge nije ni po čemu jedinstven ili neuobičajen. Čak i u slučaju četiri spontana pobačaja za redom, šanse da će vaša sljedeća trudnoća biti u potpunosti zdrava i normalna, još uvijek iznose više od 70%. Spontani pobačaji su nevjerojatno grozno i bolno iskustvo. Ako ste poput mene, učenje i informiranje o toj temi itekako pomaže.

 

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

Tagovi: abortus, pobačaj, svijet, žene

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM