Sa stavom

27.08.2012. 14:57:19 - Susie Orbach

Ulomci iz knjige "Fat is a Feminist Issue" (Debljina je stvar feminizma)

Debljina kao čin otpora?

Debljina je društvena bolest. Debljina je stvar feminizma. Debljina nije stvar samokontrole ili manjka odlučnosti. Debljina je stvar zaštite, seksa, snage, granica, majčinstva i bijesa. Debljina je reakcija na neravnopravnost spolova. Debljina je reakcija suvremene žene na svijet u kojem živi. No što je to u društvenom položaju žena što ih tjera da reagiraju povećanjem tjelesne težine?

Budući da su žene naučene same sebe promatrati izvana kao potencijalne kandidatkinje za muškarce, predstavljaju lak plijen za modnu i dijetnu industriju koje najprije predstavljaju nedostižne ideale, a zatim tjeraju žene da im se prilagođavaju. Poruka je jasna – ženino tijelo nije njeno vlasništvo. Takvo kakvo jest, ženino tijelo nije dovoljno dobro: ono mora biti vitko, usklađeno s postojećim fizičkim idealom, mirisno, bez ´neželjenih dlaka´, odjeveno po najnovijoj modi. Procesi socijalizacije unutar obitelji i obrazovnog sustava uče djevojčice kako pravilno brinuti o sebi i uljepšavati se. No ideali se mijenjaju iz godine u godinu, pretvarajući dostizanje modela ženstvenosti u cjeloživotni projekt, vječni work in progress. Početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća idealna žena bila je vitka, imala sitne grudi i dugu ravnu kosu (stvarne žene tom su se idealu nastojale približiti izgladnjivanjem, vezivanjem grudi i ravnanjem kose). Deset godina kasnije na cijeni su bile kovrčava kosa i velike grudi. Osim modnih trendova koji se mijenjaju iz sezone u sezonu, od žena se očekuje da prate i "tjelesne" trendove.

Slike ženstvenosti predstavlja se kao jedinu stvarnost, i koristi u svrhu manipulacije ženama. Ignorirati ih znači riskirati društveno odbacivanje. Žene se potiče na konformizam: kontinuiranom kupovinom odjeće i drugih dobara koja su već iduće godine sasvim neupotrebljiva, potiče se rast i razvoj ekonomije. Ili bar tako zvuči službena argumentacija, u pozadini koje se krije deset bilijuna dolara vrijedna industrija koja živi od naših pokušaja preoblikovanja vlastitih tijela u skladu s trenutačnim trendovima. Žene se očajnički trude prilagoditi promjenjivim i izvanjski nametnutim standardima. Same žene te modele ženstvenosti doživljavaju kao nerealne, zastrašujuće i nedostižne. Slika koju nude svjetlosnim je godinama daleko od stvarnosti ženske svakodnevice. Budući da je jedina konstanta u vječno promjenjivim fizičkim idealima imperativ vitkosti, za mnoge žene kompulzivno jedenje i debljanje predstavljaju (nesvjesni!) čin otpora tim idealima: "Moje salo svima koji od mene očekuju da budem savršena majka i ljubavnica, svetica i kurva, poručuje: ´Jebite se!´ Prihvatite ono što jesam, ne ono što bih trebala biti." U tom smislu debljina predstavlja čin otpora i pobune protiv bespomoćnosti, protiv pritiska da izgledamo i ponašamo se u skladu s postojećim pravilima i normama.

Mnoge žene koje bezuspješno pokušavaju smršaviti ili pate od kompulzivnog prejedanja (podsvjesno!) u debljini vide spas od seksualne objektivizacije. Ova ´zaštitnička funkcija´ debljine pokazuje se osobito korisnom u poslovnom okruženju, gdje mnoge žene vjeruju da ih se, ako su mršave i atraktivne, neće shvatiti ozbiljno. Poslovni svijet, naime, rijetko prihvaća i ocjenjuje žene na temelju njihovih sposobnosti i postignuća. Mnoge pretile žene s kojima sam se susrela kroz grupe za samopomoć (većina ih pati od kompulzivnog prejedanja) smatraju da njihovi kolege mršave žene tretiraju s omalovažavanjem, kao da seksualna privlačnost automatski podrazumijeva radnu nekompetenciju. "Kad sam debela, osjećam da imam kontrolu. Kad smršavim, imam osjećam da me muškarci tretiraju kao lutkicu koja ne zna tko joj glavu nosi." Za osobe koje pate od kompulzivnog prejedanja, debljina ima simboličku vrijednosti koja zadobiva dodatni smisao unutar feminističkog konteksta. Debljina je reakcija na brojne opresivne manifestacije seksističke kulture. Debljina je otpor bespomoćnosti i samoodricanju, otpor diktatima koji ograničavaju seksualni izričaj, zahtijevajući od žena da se ponašaju i izgledaju na točno određeni način, otpor rodnim ulogama i umjetnom idealu ženstvenosti. Debljina vrijeđa zapadnjačke ideale ženske ljepote, stoga svaka ´pretila´ žena predstavlja poraz popularne kulture koja nas nastoji pretvoriti u potrošnu robu. No iako je debljinu moguće tumačiti kao simbolički otpor, riječ je o nezdravoj, nezadovoljavajućoj, a nerijetko i neučinkovitoj reakciji na društvene diktate.

Kompulzivno prejedanje izuzetno je bolno. Kao što sam ranije istaknula, debljanje je vrlo jasan i namjeran čin povezan s položajem žena u društvu. S obzirom na negativne konotacije koje debljina ima u našoj kulturi, teško je zamisliti da bi se netko namjerno želio udebljati, odnosno da bi od viška kilograma mogao imati neke koristi. Biti debela znači biti isključena iz suvremene masovne kulture, iz mode, sporta i aktivnosti na otvorenom. Biti debela znači osjećati sram zbog vlastitog postojanja. Biti debela znači da čekate da smršavite kako biste počeli živjeti. Biti debela znači nemati nikakvih potreba. Biti debela znači neprestano pokušavati smršaviti. Biti debela znači brinuti o tuđim potrebama. Biti debela znači nikad ne reći ´ne´. Biti debela znači imati izliku za neuspjeh. No s druge strane, debljina može imati i pozitivne konotacije. Ovdje još jednom napominjem kako ne tvrdim da je želja za debljanjem svjesna – naprotiv! Mnoge žene doživljavaju očekivanja i zahtjeve koje društvo postavlja pred njih kao nerealne, nepoželjne, tegobne i opresivne. Među tim se očekivanjima izdvaja zahtjev da žena bude atraktivna, oku ugodan ukras okolini, te da se istovremeno prihvati zahtjevnog posla odgajanja djeca, vođenja kućanstva i obavljanja posla izvan kuće. U tom kontekstu, debljina može predstavljati čvrstoću i snagu potrebnu da bi se osoba nosila sa svakodnevnim obavezama. Nadalje, kompulzivno prejedanje "pomaže" i u situacijama kada se žena boji pokazati osjećaje koje društvo otpisuje kao "neženstvene", poput ljutnje, bijesa, neprijateljstva i ozlojeđenosti. Odgaja nas se da se ne žalimo i ne prigovaramo, stoga se trudimo ne pokazivati, pa čak i ne osjećati ljutnju. Kada se ipak pobunimo i otvoreno pokazujemo nezadovoljstvo, poručuje nam se da smo zločeste i pohlepne. Bile mi svjesne toga ili ne, na taj nas se način uči da šutke prihvatimo svoj status građana drugog reda. Ljutnja kao legitiman osjećaj za ženu nema kulturnu potvrdu. U tom kontekstu, za mnoge žene debljina se javlja kao reakcija na nemogućnost izražavanja bijesa, poprimajući simboličku snagu jednog glasnog "Jebi se!"

Brojne žene (i opet podsvjesno!) strahuju od mršavosti, jer debljina ima svoju svrhu i svoje prednosti. Osobi koja pati od kompulzivnog prejedanja debljina služi kao zaštita, pa se mršavost može doimati zastrašujućom, budući da izlaže ženu istim onim problemima od kojih je pobjegla debljajući se. Jedna žena s kojom sam radila ovako opisuje taj problem: "Ako me ima manje, ljudi će me više zamjećivati, bit ću izložena, odnosno moja će seksualnost postati izloženom." Ako je žena mršava, znači da je prihvatila dominantan tjelesni ideal. A ako je prihvatila dominantan tjelesni ideal, svi će automatski pretpostaviti da prihvaća i pripadajuće mu stereotipne obrasce ponašanja za žene. Ako je žena mršava, kako može sama definirati vlastiti identitet? Upravo ti i slične problemi sprečavaju mnoge žrtve kompulzivnog prejedanja da trajno izgube suvišne kilograme. Više puta sam istaknula da većina pretilih žena kao glavnu prednost debljine navode njenu zaštitničku funkciju. Međutim, sama debljina zapravo ne pruža zaštitu koja joj se nesvjesno pripisuje. Paradoksalno, pripisujući zaštitničku ulogu debljini, odnosno koristeći debljinu kao štit protiv bespomoći, žena se zapravo dovodi u situaciju u kojoj bi život bez debljine bio bespomoćan. Usta obavljaju dvije važne funkcije: govor i uzimanje hrane. Proizlazi li pretjerivanje u hrani iz podsvjesnog straha žene da usta neće znati adekvatno iskoristiti za obavljanje ove prve funkcije? Je li debljina pokušaj komunikacije? Radi li se doista o odgovoru na zahtjeve društva?

Prevela i prilagodila: Nada Kujundžić 

Tagovi: doživljaj tijela, ideal mršavosti, kompulzivno prejedanje, nerealni standardi ljepote, otpor, poremećaji u prehrani, prekomjerna tjelesna težina, rodna ravnopravnost, stereotipi

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM