Sa stavom

06.11.2012. 14:04:58 - Vesna Kesić (banka.hr)

Pravosuđe iz ženske perspektive

Nije nam bila potrebna Evropska komisija da bismo znali da je uređeno pravosuđe temeljni zahtjevi funkcioniranja pravne države i uređenog društva. Ali eto, kad već nije išlo drugačije, onda bolje i pod pritiskom nego nikako. A nešto se je, gledajući realno, ipak počele mijenjati.

Sudski postupci protiv zločinačkih organizacija iz 2000-tih završavali su kao pravosudna farsa -  svi su znali (ljudi nekako uvijek znaju) da su "dečki s Knežije", ili dečki iz bilo kojeg kvarta, grada ili regije, samo krakovi kriminalne hobotnice. Sudski postupci ovog desetljeća stigli su konačno i do njene glave. Ili barem neke od Hidrinih glava.

Najprije je "pao" Sanader, onda su zaredale čistke u javnim poduzećima i državnim tijelima,  raspetljava se kriminal međunarodnog dometa (Hypo, INA, Pliva), trenutno su na udaru mehanizmi represivnog aparata – kojekakve tajne službe i policija.  Pred sudom se je našla i sama stranka koja je kroz kriminalnu privatizaciju, suspenziju pravne države i klijentelizam otvorila Pandorinu kutiju, a potom neprirodno dugo uživala u bespućima njenog kaosa.

Pa iako bi povjerenje građana u pravnu državu, koja podrazumijeva ustaljenost prakse i predvidljivost postupaka temeljenih na zakonu, trebalo polako rasti, dovoljno je nekoliko pravosudnih anomalija da se to povjerenje ponovno skrene u negativni trend.

Riječ je o dva nedavna slučaja na koje je javnost reagirala neočekivano glasno, iako bi se, s formalno-pravnog gledišta, moglo reći da je riječ o minornim slučajevima i da je pravna država – postupila u skladu s pozitivnim propisima.



Slučaj Minke Maltarić

Najprije je u zatvoru zbog komunalnog duga od 600-tinjak kuna završila 72-godišnja  bolesna i teško pokretna Minka Maltarić iz iz Cvetlina, nakon što joj ovršitelji nisu uspjeli zaplijeniti nikakvu imovinu. Sustav je naprosto uradio ono što rigidni sustavi rade, primijenio je Ovršni zakon, a javnost je, vođena elementarnim osjećajem za prepoznavanje nepravde, dreknula. Svaka bi se, naime, socijalno osjetljiva država trebala postidjeti zbog učinkovitosti pravne države koja maltretira najrizičnije društvene skupine. Prema istraživanjima Ekonomskog instituta iz 2007., čak 41,9 posto žena starijih od 65 godina koje žive same siromašne su, ili na rubu siromaštva.

A onda je ruka pravde dohvatila i uspješnu mlađu ženu iz samog srca establishmenta. Bivša glasnogovornica zagrebačke policije, Aleksandra Ljuba nepravomoćno je, s rokom kušnje od dvije godine, osuđena na 8 mjeseci zatvora zbog zlouporabe položaja i ovlasti. Državu je, zaključio je sud, oštetila za oko 6000 kuna, iako je štetu u međuvremenu nadoknadila. Osobno pamtim Ljubu po  profesionalnosti i spontanosti. Nije čitala iz šalabahtera, nije bila arogantna, kao što to državni glasnogovornici ponekad jesu, niti se je, poput jednog svog kolege, upuštala u rasprave o razlici između političke satire i veličanja fašizma. Taj moj subjektivni dojam nije ovdje bitan, ali eto, htjela sam ga obznaniti.

Slučaj je više-manje poznat. Ljuba je, još negdje 2006., ili 2008., (podaci u medijima su kontradiktorni) u MUP-ovo odmaralište, po povlaštenoj cijeni smjestila znanicu s dvoje maloljetne djece. Pri tome nije bila riječ o njenoj bliskoj prijateljici, ili rođakinji, ženu je upoznala dok je kao policijska službenica radila na slučaju obiteljskog nasilja.

Sudac je, doduše, u svojoj besjedi napomenuo da je pobuda bila humana (on je rekao humanitarna), ali što je tu je – pravna država treba djelovati, a kazneno djelo je počinjeno, iako bez stvarne materijalne štete i osobne koristi.



Neujednačeni kriteriji

Oglasili su se i ugledni i utjecajni zagrebački odvjetnici. Veljko Miljević proglasio je slučaj egzemplarnim, jer je zlouporaba položaj u ovoj zemlji jedna  od najvećih prijetnji vladavini prava, dok je Emil Havkić upozorio na nerazmjerno visoku kaznu, a zakonsku odredbu temeljem koje je donesena presuda, smatra socijalističkim dinosaurom. Po njegovom bi mišljenju tu odredbu trebalo primjenjivati samo na nekog tko ima velike ovlasti, i znatno je povrijedio javno dobro. Tako je ispalo da ni pravni stručnjaci nemaju ujednačene kriterije.
(Usput, pitam se kad će mediji već jednom shvatiti da su i odvjetnici kad komentiraju konkretne sudske slučajeve u kojima nisu sudjelovali, također u sukobu interesa, jer su oni po defaultu zainteresirana strana. Što  pak ne znači da nisu poželjni kritičari sustava kao takovoga).

Udruga B.a.B.e., specijalizirana za zaštitu i promociju ženskih ljudskih prava stavila je slučaj u širi pravno-politički kontekst i proglasila ga smiješnim kad ne bi bio tragičan.

Laička Javnost, ili barem onaj njen dio čije bilo  pulsira na društvenim mrežama, forumima i komentarima na medijskim portalima, iznjedrila je priličnu količinu gnjeva kakvu već može akumulirati vox populi. Najveći dio tih komentara povlačio je analogiju s drugim slučajevima korupcije, sukoba interesa, zloupotrebe položaja i moći i zgražao nad nerazmjerom dosuđene kazne. Uspoređivali su je s desecima milijuna teškim pronevjerama i  kriminalom za koje su vinovnici dobivali po 10 mjeseci uvjetno (slučaj poduzetnika Vićana i suca Besjedice u Dubrovniku, npr.), s tajkunskim sinovima koji svojim skupim automobilima ugrožavaju promet i ubijaju pješake a bili su osuđeni na smiješno niske kazne koje neki nisu ni odslužili (slučaj Žužić iz Velike gorice i slučaj iz Makarske, gdje je na kraju izašlo na vidjelo da je otac sedamnaestogodišnjaka koji je 2002. na pješačkom prijelazu usmrtio dvije srednjoškolke, dvije godine kasnije Ivi Sanaderu kupio njegov prvi blindirani BMW) ). Prizivan je i  slučaj prvog potpredsjednika Vlade, kao i nedavno dosuđene  kazne za mučenja ratnih zarobljenika u Kerestincu.



Disparitetno pravosuđe

Pojmovi pravde, pravednosti i vladavine prava su u pravilu kontroverzni i njihovo tumačenje ovisi o pripadnosti različitim školama teorije prava, kao i o subjektivnim interpretacijama. Ali neujednačenost sudske prakse kao indikator diskriminacije i nejednakosti građana pred zakonom jedan je od glavnih uzroka nepovjerenja građana u pravnu državu i politički sustav. Bez tog povjerenja društva postaju ne-upravljiva i to je najdrastičnija posljedica disparitetnog pravosuđa.

Jer, što je zapravo napravila Aleksandra Ljuba? Omogućila je jednoj ženi i njenoj djeci dva tjedna odmora, ili čak uzmak pred neposrednim nasiljem. Robin Hoodovski je uskočila i preraspodijelila društvene privilegije među onima koji ih imaju i onima koje sustav nije uspio zaštititi od nasilja. Policija je, uz centre za socijalnu skrb, prva u ešalonu državnih servisa koji bi osobama poput te žene i njene djece trebali osigurati elementarno ljudsko pravo na dostojanstvo, život bez nasilja, bilo koje vrste i  sigurnost vlastitoga doma.

Pri tom je prekršila neki od internih pravilnika koji ljetovanje u odmaralištu po povlaštenoj cijeni omogućuje samo zaposlenicima i njihovoj najbližoj rodbini. No uradila je to uz znanje i dopuštenje nadređenog (odgovornog po zapovjednoj odgovornosti), čiji je postupak možda također bio motiviran humanim razlozima, ali se je,  kad je zagustilo i  kad je stvar stigla do DORH-a, nagodio i tako prošao lišo.

Kroz oba ova slučaja provlači se još jedna dimenzija Jesu li i Aleksandra Ljuba i Minka Maltarić izložene drastičnim pravnim postupcima zato što su žene? Tu javnost više nije tako unisona kao u samom doživljaju nepravde. Na marginama medijskog prostora pojavili su se, međutim i komentari koji su prepoznali važnost rodne dimenzije, poput teksta  Jelene Svilar"Kad vlast i sudstvo 'treniraju strogoću' na ženama bez snažnog političkog zaleđa" na portalu VoxFeminae.  



Interesni klanovi i mreže moći

Žene su - natuknuo je jedan stručnjak za evropsko pravo i područje diskriminaciju na Facebooku – lako dostupan plijen pravosuđu. Pretpostavljam zato što nisu toliko uključene u interesne klanove i mreže moći. U Hrvatskoj gotovo i nema istraživanja o statusu žena unutar pravosudnih postupaka, dok je to u svijetu sve propulzivnija grana akademskog i opće-društvenog interesa.

Svjetske statistike  pokazuju da broj osuđenih žena za kaznena djela ubrzano raste, što se pripisuje sve strožim zakonima za zlouporabu droge i njihovom sve većem posezanju za raznim vrstama prijevara na što ih navodi siromaštvo. U Hrvatskoj  je broj osuđenih žena za kaznena djela od 90-tih do danas uglavnom isti i kreće se oko 10 posto u odnosu na 90 posto muškaraca. Pri čemu je zanimljivo da je najveći postotak žena osuđen za  "djela protiv službene dužnosti" (28,4%), a najmanji zbog počinjenja djela protiv pravosuđa.   

Ljuba je, dakle,  uzela pravdu u svoje ruke, stavila je zakrpu tamo gdje je sustav zakazao i malo ublažila posljedice njegovog lošeg funkcioniranja. U konačnici, vjerojatno niti jedan zakon ili propis ne bi bio prekršen da je Ljuba prošla s nekom vrstom disciplinske mjere i nadoknadom troškova uz penale. Ali Ljuba je izručena hard–core pravosudnoj mjeri i to u trenutku smjene vlasti kad i nagađanja da se možda radi o političkom čišćenju kadrova, ili nekoj sličnoj namještaljci ne djeluju neutemeljeno.   

Gotovo u isto vrijeme kad je protiv nje podignuta optužnica, za ravnatelja Državne agencije za upravljanje imovinom imenovan je stanoviti Erik Mohorović, čovjek protiv kojeg je, tvrde mediji, njegova bivša tvrtka iz Norveške podnijela dvije prijave za prijevaru i neovlaštenu kupovinu imovine u iznosi od oko 16 milijuna kuna. Treba dakako, pričekati  pravomoćne presude, ali koliko je vjerojatno da će Aleksandra Ljuba nakon nekog vremena napraviti ovakav karijerni skok?



Nasilje nad ženama

Ljubin je slučaj povezan s nasiljem nad ženama, a nasilje je i pravno i političko pitanje par excellence. Ono je rodno mjesto diskriminacije  žena, a ne tek puki društveni fenomen ili kulturalno nasljeđe koje bilježi porast u vremenima krize. Diskriminirane, zlostavljane i na razne druge načine obezvrijeđene osobe ne mogu normalno funkcionirati ni participirati u društvu. Svatko tko je ikada radio sa žrtvama nasilja, nagledao se je depresivnih žena bez elementarnog  samopouzdanja, a često i elementarnih znanja i sredstava koja bi im omogućila da posegnu za pravnim lijekom ili bilo kakvom zaštitom.

Iako tu zaštitu, naš zakonski okvir nominalno pruža, patrijarhalne društvene norme koje proizvode rodnu nejednakost i čine žene subordiniranom društvenom skupinom, duboko prodiru i u pravosudni sustav koji perpetuira sve oblike asimetrije moći jer ne egzistira izvan socijalno-ekonomskog,  kulturalnog i političkog konteksta. U praksi, to znači da (pod pritiskom evropskog aquisa) formalno uspostavljena vladavina prava i uređeni pravni okvir,  ne garantiraju automatski ženama, kao ni drugim marginaliziranim skupinama, pravedan institucionalan sustav i dostupnost prava.

Pravosuđe uvijek reproducira društvenu nejednakost, Ili, kao što smo to nekada govorili u marksističkom žargonu - pravo i pravosuđe su u službi onih koji imaju moć i drže vlast. Ta banalna činjenica ekonomike moći ne ukida temeljno prosvjetiteljsko (kantijansko) načelo razumnog postupanja po kojem čovjek kao privatna osoba treba poštivati zakone, čak i ako su loši, a kao javna osoba uraditi sve da se takvi zakoni promijene.



Što kada sustav ne funkcionira

Službenica MUP-a, Aleksandra Ljuba trebala je, dakako snositi posljedice za svoje privatni postupak kojim je narušila pravne propise. Ali kad formalni sustav prava i pravednosti ne funkcioniraju, ljudi se počinju pitati čija je pravda i kome služi demokracija i postaju skloni uspostavljanju neformalnih oblika pravde, kao kompenzacije za nepravdu.

Nedavno su u znanstvenom časopis American Political Science Review  objavljeni rezultati dugotrajnog istraživanja o nasilju nad ženama i najdjelotvornijim načinima njegovog suzbijanja. Istraživanje je vođeno 40 godina u 70 zemalja svijeta - onih razvijenih i nerazvijenih, bogatih i siromašnih, demokratskih i autokratskih, i obuhvatilo je 85 posto svjetskog stanovništva.  

Kao jedan od glavnih nalaza tog istraživanja autorice iznose tvrdnju da autonomni feministički pokreti – oni koji nisu pod utjecajem političkih stranaka i država i ne povode se za prioritetima koje nameću muškarci, već su usredotočeni na probleme koji se, na izgled, tiču samo žena - više doprinose pozitivnim promjenama i društvenom napretku negoli  nacionalno bogatstvo, lijeve političke stranke ili  broj žena u politici. Čak i u Evropi, SAD-u i Australiji nasilje predstavlja veći rizik za dobrobit žena i kvalitetu njihova života nego najrasprostranjeniji oblik karcinoma, rak dojke.



Nekednakost pred i unutar zakona

Uzroci i oblici nasilja su, dakako, raznovrsni i ne ograničavaju se samo na obiteljsko nasilje. Jedan od strukturalnih oblika nasilja i diskriminacije žena je upravo nejednakost pred, i unutar zakona, a jedan od ključnih faktora koji utječu na razinu nasilja su stavovi o ženama na individualnoj i na socijetalnoj razini, odnosno u institucijama društva.

Aleksandra Ljuba vjerojatno sebe ne smatra feministkinjom. No to ovdje uopće nije važno. Čak i ako je postupila iz puko humanih pobuda i bez namjere da njen postupak bude prepoznat kao politički čin korigiranja sustava iznutra, postupila je i humano i pravedno, a za nepoštivanje propisa snosi mnogo teže posljedice od  onih koje bi se smatrale razumnima. Zato njen čin možemo smatrati otklonom od klijentelističke norme kad ljudi zloupotrebljavaju položaj radi vlastite  koristi. A nakon što je za svoje djelo kažnjena, sada zaslužuje i priznanje. Na primjer, malu subverzivnu akciju kojom ju se kandidira za Zagrepčanku godine.

Tagovi: aleksandra ljuba, hrvatska, nasilje, policija, pravosuđe, vesna kesić

Vezani članci:

Facebook komentari

Prikaži stare komentare (4)

Stari komentari

muško:
ovde su izvučeni par primjera di su osuđene žene, a pravosuđe dramatično diskriminira muškarace o tome se ne piše, pogledajte samo postotak osuđenih žena i muškaraca za obiteljsko nasilje postotak a ne aposolutne brojke, pa se očituje ogromna segregacija muškaraca, pa svjetska istraživanja o visini kazne za ista dijela ženama se dodjeljuje daleko manja kazna, pa uvjeti u zatvorima za muškarce i žene koji se dramatično lošiji za muškarce.
20.12.2013. 10:49
zlatan:
Sasvim je sigurno da je klatno sada otišlo na drugu stranu. Ako će se polaziti od pretpostavke da su samo muškarci nasilnici, a žene uvijek samo žrtve, ništa od uravnoteženih ljudskih prava. To će se na kraju obiti o glavu ženama. Eto npr.u zapadnoj Europi mnogi muškarci radije žene strankinje nego domaće kvočke koje samo čekaju priliku da nekoga opelješe. Rezultat je da ima sve više usidjelica koje onako iz prikrajka proklinju muški rod.
Ista stvar važi i za homoseksualnu populaciju. Kada vidimo mlađahnu čelnicu lezbijske udruge Kontra (S.Juras) kako ponavlja kao papiga uvijek istu frazu tipa:istosoplni brak, posvajanje djece.....itd., možete mislit kakvo to raspoloženje ostavlja u širokim narodnim masama. Pa taj establišment gej pokreta vodi računa samo o sebi i malom postotku onih koji dijele njihova uvjerenja. Golema većina obične gej populacije niti ne razmišlja o braku, o djeci za posvajanje ni u snu. Samo žele da ih se pusti na miru.
E sad, kada klatno ode na suprotnu stranu opet se mogu naći oni koji će tražiti ponovno kažnjavanje gejeva, možda čak i smrtnu kaznu.
Svaka stvar ima svoju mjeru.
20.12.2013. 18:21
Za:
Povezivati disparitetno pravosuđe sa gore navedenim slučajevima u smislu diskriminacije prema ženama je krajnost opsjednutosti feminizmom. Slažem se sa Zlatanom da sve ove ekstremne aktivističke akcije štete onima za koje se "bore" jer se akcijama liječe samo osobne frustracije angažiranih. Da je pravosuđe disparitetno tj. da pravosuđe uvijek reproducira društvenu nejednakost i da je uzrok nepovjerenja građana u pravnu državu, to je točno, ali nema nikakve veze sa spolom. Neujednačenost sudske prakse proizlazi iz financijske mogućnosti ili nemogućnosti angažiranja dobrog odvjetnika. Zato često dolazi do besmislenih sudskih odluka. Jedan pravni savjet košta 500 kn+ pdv. Izlazak na jedno ročište 1 000 kn+ pdv. Pa sada uzmite u obzir složenije slučajeve ili kada se radi o većim vrijednostima, pa uzmite u obzir prosječna radnička primanja, pa uzmite u obzir prosječnu mirovinu, pa zaključite kako prosječan čovjek može biti pravno zaštićen. U ovoj zemlji ali i u svijetu uopće pravo i pravosuđe su u službi onih koji si taj luksuz mogu priuštiti bili to muškarci ili žene.
20.12.2013. 19:48
Za:
Puno je negativnosti ali ponajviše gluposti bilo rečeno od strane novinara vezano za referendume, o tome kako praznimo već praznu blagajnu, o tome kako su bizarni do toga da su se neki "duhoviti novinarčići" ismijavali istima te su izmišljali sprdačine o mogućim referendumskim pitanjima. Troškovi referenduma ili izbora za dušebrižnike otišla su za plaćanje biračkih odbora i povjerenstva znači u ruke ljudi koji su radeći na izborima nešto i zaradili, a tiskanje materijala je odradilo neko poduzeće što znači da se istim potaklo i privredu. Primjerice Švicarska ima oko desetak referenduma na godinu potaknutih građanskim inicijativama. Ovo je bio prvi građanski referendum kod nas i svaki je građanin trebao biti ponosan na to. Ova država treba imati referendume, i jasno i glasno negodovati na odluke vladajućih. Demokracija ima veliku manu, a to je da svatko ima pravo reći što got hoće, ali se konkretnost,istina i suvislost izgube u svaštarenju. Svaštarenje je način da se ljude odmakne od istine.
20.12.2013. 20:39

Stup srama

Iz drugih medija

AEM