Sa stavom

29.12.2012. 09:43:05 - Antonija Petričušić

Kurikulum zdravstvenog odgoja

Je li mi svejedno? Pitaju me to iz Biskupske konferencije a i iz kioska Tiska i prodavaonica Konzuma.

Očito mi nije svejedno kad o tome pišem, ali ne zato što me je letak kojeg je HBK pripremila uvjerio da je krivovjernički nauk koji kvari mladež štetan za društveni moral i neformirane duše hrvatskih mladića i djevojaka. Nije mi svejedno jer ne mogu vjerovati da neki četvrti modul predmeta koji to čak i nije, jer će se izvoditi interkurikulumski, izazova toliki bauk i negodovanje vrha Katoličke crkve. Ne mogu ni vjerovati da taj linč predmeta dobiva podršku među ljudima. Pitam se, u kojim mi to paralelnim stvarnostima živimo (jer vrijednosne sustave definitivno ne dijelimo), da zagovornici bratske ljubavi, praštanja i prihvaćanja bacaju kamenje na pedere i lezbe, braneći djeci da, ako ne već spoznaju, a onda barem čuju u školi, kad već kod kuće ili s propovjedaonice neće, da su oni u ovoj državi jednaki i u obavezama i u pravima. Ako već ne pred Bogom, kako crkveni velikodostojnici tvrde, onda zasigurno pred zakonom i državom. Ipak, ono što me najviše ostavlja u čudu je s kojim žarom se u ovom cijelom anti-državnom pothvatu sukobljava s razumom i znanošću. Ne čudi me stoga što se Boris Dežulović narugao da su "sijede glave iz Hrvatske biskupske konferencije, sad je to izvjesno, krenule ... u konačni, otvoreni rat s najvećim zlom današnjice - stvarnošću."

S biskupima se u nečemu i slažem: da, jesam kao roditelj odgovorna za odgoj i obrazovanje svoga djeteta. No iako HBK letak sugerira da se u famoznom četvrtom modulu radi o temama "putem kojih će se pokušati preodgajati vaša djeca", činjenica je da su roditelji ti kroz koje se djeca prvi put susreću s tematikom seksualnosti i seksualnom odgojem. Priča o seksualnosti je dakle dio odgoja. Drugi je par rukava što mnogi roditelji od svojih roditelja o tome ništa nisu čuli, pa perpetuiraju tu nojevsku metodu nadajući se da će o temama poput kontracepcije, pornografije, seksa njihova djeca čuti od nekog drugog, a njima neće postavljati "škakljiva" pitanja pri čijem bi se odgovaranju crvenjeli i osjećali neugodno. U pretežitom izostanku otvorenog razgovora nije ni čudo da zlostavljana djeca smatraju da su ona kriva za djela seksualnih napasnika, nosili oni mantiju ili ne.

Je li mi stoga svejedno što će moje dijete učiti o masturbaciji kao sastavnom dijelu ljudske spolnosti? A nije li? Ovo, a i pitanja koja slijede, "izvučena" su iz radnih materijala za provođenje Kurikuluma zdravstvenog odgoja na satu razrednika pri čemu kurikulum zdravstvenog odgoja ne predviđa da se o njima ovako eksplicitno raspravlja u razredu. Je li mi potom svejedno što će mi dijete učiti o pornografiji? Hm, nije li dovoljno pustiti ga ispred televizora u bilo koje doba dana? Vidjet će više o "pornografiji" nego će mu i jedan nastavnik/ca o tome biti u stanju na satu razrednika ispričati. A kladim se da se većina njih, ionako, neće usuditi zagrepsti po ovoj temi. U doba interneta, pametnih telefona i nerazmjerno veće kompjuterske pismenosti mlađih generacija u odnosu na roditelje, koji tikvan još danas vjeruje da se pornići kupuju pod obodom širokog šešira u seks shopu ili iznajmljuju pred zatvaranje videoteke? Je li mi svejedno to što će moje dijete učiti o odgovornome spolnom ponašanju? Nije mi svejedno – drago mi je da će učiti.

Je li mi svejedno to što će to čisto, grijehom neokaljano petnaestogodišnje dijete učiti o spolnome činu kao posve normalnom za njegovu dob? Što će učiti o spolnome odnosu? Što će s pomoću konkretnih primjera i vježba učiti kako koristiti kondom i druga kontracepcijska sredstva? Opet, nije mi svejedno, jer smatram da će moje zdravo dijete baš negdje u to doba ili nedugo nakon spolno sazrijevati i posjedovati prirodnu znatiželju o kojoj će vjerojatno radije razglabat s vršnjacima nego s odraslima, ali mi je drago da će mu o tome govoriti još neka odrasla osoba i autoritet uz mene.

Je li mi svejedno što će moje dijete učiti da je homoseksualni čin jednako prirodan i vrijedan kao i spolni čin između muškarca i žene? E za ovo iznimno sumnjam da će čuti iz usta bilo koje hrvatske nastavnice ili nastavnika. Društveni je pritisak homofoba u ovoj zemlji prevelik i čemeran. Iako osobno, ne bi imala ništa protiv da mom djetetu dopadne neki liberalan zagovornik jednakosti neopterećen tuđim budoarima i (van)bračnim ložnicama. Iako živimo u 21. stoljeću kad je znanost potvrdila da se biti homoseksualcem ne izabire biti iz hira ili pomodnosti, Crkva eto, znanosti usprkos, tretira homoseksualce kao zabludjele ovčice koje se molitvom može vratiti na pravi put. Moje dijete je već, da to samo još ni ne zna, jer iz njegove dječje perspektive koja nije zatrovana često društveno nametnutom mržnjom gotovo svega što se razlikuje od većine, upoznalo i pedere i lezbe. Ne vidim da mu druženje s njima i na koji način može naškoditi. Ja ću ga zasigurno odgajati da nikoga ne mrzi jer je drugačiji, a i da ga se ne tiče što ljudi rade u privatnosti svojih spavaćih soba. 

Je li mi svejedno da to duhovno neformirano dijete biti "indoktrinirano "rodnom" ideologijom (gender), po kojoj je čovjeku spol zadan rođenjem, a za rod bi se sam odlučivao prema svojemu doživljavanju"? Ni najmanje mi nije svejedno, jer pridjev gender će od mene čuti davno prije nego se s njim, ako Bog da, sretne na satu zdravstvenog odgoja. A budući da sam i sama očito zabludjela ovca koja je nasjela na gender propagandu najgore je što bi mi se moglo dogoditi da mi sin postane homofob i desničar.

Da, želim da moje dijete dobije ispravan odgoj u školi kojoj ga povjeravam. Zato protiv zdravstvenog odgoja, i četvrtog mu modula ama baš ništa protiv nemam. I ne, ne želim da mi Kaptol kroji obrazovni kurikulum djeteta. Sad im ne odgovara "samo" četvrti modul. hoće li kroz koju godinu imati primjedbu i na sadržaj povijesti? Ili hrvatskog jezika? Ili će tražiti izbacivanje biologije i zemljopisa jer se u tim predmetima uči evolucija? Ne smatram da crkva, posebice ne u sekularnoj državi, ima pravo huškati roditelje na građansku neposlušnost, informirajući ih da je njihovo roditeljsko pravo da zahtijevaju izmjenu školskog programa (navodno je to u skladu s čl. 26. t. 3. Opće deklaracija o pravima čovjeka i čl. 63. Ustava Republike Hrvatske, a ne navodeći sadržaj tih odredbi. Ja se zalažem npr. za to da obrazovanje bude "usmjereno na puni razvitak ljudske ličnosti i na učvršćivanju poštivanja čovjekovih prava i osnovnih sloboda. Ono treba unapređivati razumijevanje, snošljivost i prijateljstvo među svim narodima, rasnim i vjerskim skupinama, i treba unapređivati djelatnost Ujedinjenih naroda na održanju mira" kako to propisuje čl. 26. t. 2. Opće deklaracije.

Grme biskupi iz letka kako je "prisiljavanje djece na pohađanje zdravstvenog odgoja protuustavno i u suprotnosti sa zakonskim odredbama" na koje se pozivaju. Kaže Ustav u čl. 63. da su roditelji dužni odgajati, uzdržavati i školovati djecu te imaju pravo i slobodu da samostalno odlučuju o odgoju djece. Točka 3. gore spomenutog 26. članka Opće deklaracije propisuje da "Roditelji imaju prvenstveno pravo da biraju vrstu obrazovanja za svoju djecu". No to ne znači da roditelji imaju pravo biti kreatorima obrazovnih sadržaja. Trebamo li mi roditelji, struci usprkos, zahtijevati da odlučujemo o čemu će se pričati na satovima hrvatskog ili kemije? Sloboda u odlučivanju o odgoju djece, ne sporim, znači da se roditeljski svjetonazor treba uzimati u obzir, ali po meni se to postiže osiguravanjem mogućnosti da uz državne postoje i npr. religijske obrazovne institucije (vrtići ili škole). Upravo tako kažu i tumači odredbi međunarodnog prava: "elements of the right to education, as specified in international treaties, include" inter alia "respect for the right of parents/legal guardians to choose for their children schools other than those established and funded by the State, and to ensure the religious and moral education of their children conforms with their own convictions." Stoga, ne samo da biskupi djeluju protuustavno jer potiču na neki način na rušenje ustavnog poretka, nego otvaraju vrlo sklizak teren roditeljskoj ionako sve značajnije prisutnoj autonomiji u školovanju djece. Skupi li se kritična masa roditelja, mogli bi jednoga, i to skorog dana izvojevati da nastava matematike bude manje zahtjevna ili da praznici duže traju. Jer nisu njihova djeca lijena ili ispodprosječno sposobna, nego je učiteljica, država, program prezahtjevan. 

Zaključno, meni se čini da baš ovaj gromoglasno gorki stav crkvenih vlasti protiv znanstvenih spoznaja nameće svjetonazor koji niječe i zanemaruje ne neke, nego upravo "temeljne općeljudske vrijednosti" (jednakosti, slobode, ravnopravnosti, poštivanja ljudskih prava, miroljubivost). To nisu dakle "istinske vrjednote", kako to biskupski letak sugerira, nego temeljne vrijednosti ustavnog poretka. Koje obavezuju svakog građanina i građanku ove zemlje. Bio on premijer ili kardinal, ministar znanosti ili razrednica, učenik ili učenica, peder ili lezba. Mom vrijednosnom sustavu dakle zdravstveni odgoj nije protivan. Sasvim suprotno, o svim temama nad kojima se biskupi zgražaju moje će dijete za obiteljskim stolom čuti i prije petog razreda. Ne smatram da će zbog toga biti "u suprotnosti s hrvatskim narodnim bićem". Ako će me zbog toga Crkva ekskomunicirati, biram znanost i činjenice pred zatvaranjem očiju ljudi čija su srca očito otvorena isključivo za istovjerne istomišljenike.

 

Tekst je preuzet s http://blog.dnevnik.hr/grazville uz dopuštenje autorice. 

Tagovi: hbk, homoseksualnost, obrazovanje, stvarnost, zdravstveni odgoj, znanot

Vezani članci:

Facebook komentari

Iz drugih medija

AEM