Za početak je potrebno napomenuti da ne postoji, i da nikako ne smijemo uvoditi razgraničenje između dobrog (pozitivnog) i lošeg (negativnog) nasilja. Kada bismo se uvukli u takve rasprave sam pojam nasilja izgubio bi svoju definiciju (primjena sile protiv volje ili prava onoga na kome se primjenjuje; prav. neugodnost koja je posljedica takvoga čina). No ipak nakon tragedije u Splitu, smatram da je nužno uvesti posebnu kategoriju nasilja za čin poput silovanja.
Nažalost “splitski” slučaj nije prvi takve vrste, i što je još gore – nije najgori. No sada kad je velik dio javnosti upoznat sa stravičnim detaljima, i na neki način uvučen u tihu traumu tog nemilog događaja smatram da je potrebno progovoriti (tj nastaviti govoriti) o velikoj problematici društva i kulture – silovanju. Sa stajališta psihoanalize govoriti o silovanju, kao posebnom obliku nasilja, potrebno je u vidu preživljavanja i djelomičnog izlječenja traume. Žrtva ovakvog nasilja je osoba koja je doživjela silovanje, kao i (u znatno manjoj mjeri) cijela ženska populacija. Jer je silovanje čin razaranja identiteta kako individualnog tako i kolektivnog (u ovom slučaju ciljam na cijelu žensku populaciju). U samom početku moramo ustvrditi da život silovane žrtve više nikada neće biti iste, jer kako je još Freud ustvrdio, ti podražaji uzrokovani traumatskim iskustvom fiksiraju žrtvu na taj trenutak prošlosti u koji se ona uvijek i iznova vraća, svjesno ili nesvjesno. Prema svjedočanstvima nekih žrtava iz Ženske sobe, i ako žrtva uspije ponovno normalizirati svoje uloge, studentice, kćeri, radnice, majke, supruge, cure itd., poniženje, osuda i sažalijevanje uvijek ostaju prisutni. (Jedna od žrtava priznala je kako joj suprug u nekim trenucima bijesa zna reći: “ti si samo jedna obična kurva, njegova kurva”. Pritom se referirajući na traumu silovanja koju je ona proživjela).
Što je silovanje?
Silovanje je bilo koji seksualni čin, pokušaj ostvarivanja seksualnog čina, neželjeni seksualni komentar ili prijedlog koji je usmjeren protiv osobe i njezine seksualnosti, a koji može počiniti druga osoba bez obzira na odnos sa žrtvom ili situaciju u kojoj se nalaze. Karakterizira ga upotreba sile, prijetnje ili ucjene za ugrožavanje dobrobiti i/ili života same žrtve. (WHO,2002.)
Silovanje s obzirom na počinitelja dijelimo na: silovanje kao sastavni dio obiteljskog nasilja, silovanje u vezama (poznatije kao date rape), silovanje od strane nepoznate osobe i grupno silovanje (Ženska soba, 2005.). Događaj iz Splita jedan je primjer koji nam pokazuje koliko smo zapravo u zabludi kada govorimo o silovanju. Istraživanja pokazuju kako je najveći broj silovanja upravo u kategoriji obiteljskog nasilja ili silovanja u vezama. Taj nam oblik najčešće promiče jer je u rijetkim slučajevima prijavljen, najčešće zato što žrtve poznaju napadača, smatraju da su dijelom i same krive jer nisu znale da se radi o nasilniku i to izbjegle.
Iako bi bilo moralno ostaviti priču o silovanjima sa strane, kako žrtve ne bi osjećale pritisak, ili na neki način sram od toga što se o tome priča, ja smatram da je neophodno otvoriti prostor za raspravu o ovom obliku nasilja, kako bi se uspostavili određeni mehanizmi prevencije istog. Također, bitno je srušiti tabue vezane uz konotaciju silovanja koje društvo samo formira. Konkretno nakon objave vijesti o silovanju u Splitu naišli smo na mnoge komentare koji minimaliziraju ozbiljnost tog problema (“Uz sve neizbježno suosjećanje sa ŽRTVAMA, ne mogu a da ne primijetim da većina gleda subjektivno na cio događaj. Naime, ako je suditi po prvim informacijama,oboje su došli na tu feštu drogirani (bilo da se radi o alkoholu ili nekoj drugoj vrsti droge), izazivali su ono što su dobili,odnosno ono što je dobila. Već se godinama upozorava na alkoholizam kod mladih i upotrebu droga. Split i okolica su poznati po tome. Ono malo droge što se nađe je zanemarivo, što naravno ne opravdava zločin. Sada, ako je u pitanju 26-godišnjakinja, koja je to studentica, koja je to proslava povratka generala, kad on sam poziva na mir i vjeru? Gospodo, pogledajte istini u oči i vagu pravde podesite na pravu razinu! Oboje su punoljetni, kao i ostali sudionici, ponašali su se bahato i stiglo ih je to što su dobili. Žalosno za jednu mladost. Oni će ju pamtiti dok su živi, ako i prežive sve to:( ” izvor: Jutarnji list). Takovi komentari potiču izgradnju predrasuda o seksualnom nasilju: osoba koja je imala seksualne odnose sa A i B vjerojatno će imati i s osobom C, ona osoba koja je “seksualno promiskuitetna” ima manje prava birati s kim će imati seksualne odnose, žene imaju tendenciju navesti muškarce na seks te zbog toga ne smijemo okriviti muškarce kad se ne mogu oduprijeti svojim nagonima, kada žena kaže ne, ne misli tako itd.(Ženska soba, 2005.) Takve je pogrešne interpretacije potrebno ispraviti, i kao društvo svi smo obavezni raditi na tome, kako bi se stopa silovanja umanjila te kako bi žrtvama bilo lakše prijaviti silovanje (zbog toga što takve predrasude utječu na institucije), te kako bi se lakše ponovno integrirale u društvo. No, prije svega potrebno ispraviti trenutne seksualne skripte (kognitivna shema koja reprezentira organizirano znanje, u ovom slučaju znanje o silovanju). Te seksualne skripte nameću nam viziju silovanja kao čina koji se odvija u mračnim ulicama, u kasno doba noći, od nepoznatog muškarca uz uporabu sile itd. Te iste skripte postoje i kod policijskih, pravnih i medicinskih službenika, koji zbog toga mogu sami otežati zaštitu žrtve.
U potpunosti se slažem da su muškarci i žene ravnopravni u mnogim aspektima, ali po pitanju silovanja, muškarac je nadmoćan. Generalno, u fizičko-seksualnom suodnosu nije uključena ravnopravnost, ne postoji simetričan i odgovoran odnos u kojem svi sudionici (muškarac i žena) slijede sva pravila i snose jednake posljedice. Istraživanja iz 2003. pokazuju kako su u 81% slučajeva žrtve silovanja žene, dok je u 99% slučajeva počinitelji muškarci (Ženska soba, 2005.).
{slika}
Zašto muškarci siluju? Kao što sam već napomenula, ne radi se o psihotičnom izobličenju pojedinačne ličnosti, te stoga smatram da je potrebno razraditi taj problem s drugih aspekata znanosti. Muškarci su, naime, “nositelji i stvaraoci” kulture u kojoj živimo. Oni su dominantan i nadmoćan spol. Dugo vremena oni su fizički bili nadmoćni, pa tako i u vidu seksualnosti. Također u cijelom svom životu muškarci su naviknuti da postignu sve što žele. Lakše im je naći partnerice, lakše im je dobiti posao, sve zasluge u životu pripisuju se njima itd. Stoga ne čudi da ne shvaćaju u potpunosti značenje riječi NE, posebice kada je u pitanju seks, koji im je nužan, bilo kad, bilo gdje i s bilo kim. Posebice kad im to kaže žena koja je fizički nemoćna naspram njih. Silovanje može biti iz bijesa, ono je divljački fizički napad iz osjećaja mržnje, u kojima žrtva trpi ekstremne oblike ponižavanja, zatim silovanje zbog moći, silovanje zbog seksualne ugode, koje je više impulzivno, nego planirano, a koje se razlikuje od sadističkog silovanja koje je uvijek planirano a prati ga i mučenje. Svako društvo pravi rodne razlike te je stoga silovatelj malo kad pravno kažnjen, općenito manje incidenata doživljava kao silovanje, vidi žrtvu kao odgovornu, kao osobu koja je htjela seks više nego što priznaje.
Uz to što je fizički nemoćna, žena je nemoćna i u pravnom aspektu. Novi kazneni zakon, koji je stupio na snagu 1.1.2013. donekle olakšava proces prijave i suđenja, odnosno, proširio je temeljnu definiciju silovanja. To nije dovoljno, jer u procesu od prijave do kazne žrtva je i dalje ugrožena od mogućeg ponovnog nasrtaja, osvete ili prijetnji, te joj je potrebna zaštita tijekom samog procesa, a sve Sigurne kuće, većinom su ili popunjene ili se bave samo obiteljskim nasiljem. No nažalost, kazna zatvorom nije efikasna, ako do nje uopće i dođe. Ne postoji garancija da će se počinitelj pokajati, a još manje da neće isto djelo ponoviti. Što se tiče štete počinjene nad žrtvom, one fizičke i psihičke, ovakva kazna ne doprinosi ničemu. Posljedice seksualnog naselja možemo podijeliti na one direktne i indirektne. Direktne se odnose na moguću trudnoću i/ili ginekološke komplikacije kao što su vaginalna infekcija, krvarenja, prenosive bolesti te bol prilikom spolnog odnosa. Indirektne posljedice se očituju kroz učenje i potkrepljivanje negativne percepcije i doživljavanja seksualnosti, uključujući vjerovanja da je seks nametnut kao potreba drugih, a ne osobni izbor (Ženska soba, 2005.). Najčešće se javlja i takozvani sindrom traume silovanja.
Pred kraj ovog monologa, želim prepričati jedan iranski slučaj iz 2011. (stavimo na stranu problem kulturne nesumjerljivosti, primjer je iskorišten samo kao jedan od mogućih prijedloga vezanih uz problem neefikasnosti kaznenog sustava). Naime, mladu je Iranku njen dečko zalio kiselinom jer se odbila udati za njega. Pritom joj je uništio cijelo lice, te je nepovratno izgubila vid. Prilikom suđenja Iranka je odbila propisanu kaznu za nasilnika u obliku kazne zatvorom i novčane odštete od 20 000 eura, već je zatražila da mu se u svako oko nakapa 20 kapi kiseline, jer bi takva “kazna imala zastrašujući efekt za sve buduće potencijalne nasilnike”. Iako je sud prihvatio takvu kaznu, prijedlog je u konačnici odbačen. Mnogi su kritizirali njen zahtjev na što je ona rekla: “Za koliko biste se novaca mijenjali sa mnom? Za koliko biste novaca prodali svoje oči?” (izvor: dnevnik.hr)
No kada je u pitanju konačna kazna za silovanje ne možemo reći da će nam pooštravanje propisa, zakona i kazni doprinijeti rješenju. Jer konačno rješenje nije kazniti počinitelja, već spriječiti i iskorijeniti silovanje. Potrebno je razbiti predrasude, o tome što je seksualno nasilje te upoznati mlade sa zakonima. Educirati i informirati, jer većina djevojaka ne definiraju seksualni napad kao nasilje i zločin zbog osjećaja srama, zato što nisu upoznate ili ne razumiju pravnu definiciju silovanja. Dječake treba učiti da su žene u potpunosti ravnopravne i da je bilo kakav oblik nasilja nad ženama moralno i etički neprihvatljiv, te kažnjiv. Jedini način da to učinimo jest da je iz temelja promijenimo kulturne vrijednosti na kojima se društvo zasniva, a jedan od načina je da putem odgoja i obrazovanja najmlađima usađujemo vrijednosti temeljene na ravnopravnosti, toleranciji i nenasilju.
*Srdačne zahvale Ženskoj sobi i Maji Mamuli na ustupljenim materijalima (Seksualno nasilje – teorija i praksa, Ženska soba, 2005.) i intervjuu.
