Sa stavom

15.05.2013. 10:15:11 - Barbara Matejčić

(Ne)učinkovitost nadležnih institucija u postupanju prema žrtvama silovanja

Od ponižavanja do pravde

"Zašto je niste bacili u more?, rekao je policajac negdje oko tri sata u noći 23. kolovoza 2007. godine nekolicini ljudi okupljenih na rivi u Milni na otoku Braču. Stajali su pred vezom 37,6 metara dugog broda "Emanuel", koji je nekoć pod imenom 'Karlovac' u Jadrolinijinoj floti četrdeset godina brodio jadranskim otocima. Prodan je 1995. kao staro željezo i nakon što je godinama ležao na mrtvom vezu preuređen je u luksuznu jahtu 'Emanuel' kojoj je te 2007. godine bilo drugo ljeto krstarenja morem.

Na rivi su u to doba bili konobar s 'Emanuela' D. Š., vlasnik broda, vlasnica i konobar kafića 'Fjaka', gdje je dio posade tu večer izašao na piće, i kći vlasnika susjednog broda. Svi su policajcu rekli da je hostesa s 'Emanuela' D. J. pila i remetila javni red i mir histerično vičući i upadajući gostima u kabine. D. J. je pozvala policiju. Tvrdila je da ju je konobar D. Š. silovao u salonu 'Emanuela' oko dva sata u noći. Tada je na rivi stajala u razderanoj suknji ispod koje nije imala gaćice jer joj ih je, kako je rekla, silovatelj potrgao i negdje bacio pa je tražila od policajca da pregleda mjesto silovanja kako bi se našle gaćice, kao dokaz. Policajac joj je odgovorio da za to nema potrebe jer je 'pijana, a ne silovana'. Tako stoji u debelim sudskim spisima slučaja koji je počeo te noći na 'Emanuelu', a završio pet ljeta kasnije na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu.

D. J. je dan ranije došla na 'Emanuel'. Tada 28-godišnjakinji, s četverogodišnjom djevojčicom i srednjoškolskim diplomama hotelsko-turističke tehničarke i profesionalnog pomorca te bez posla, dobro je došao hitan poziv vlasnika broda da dođe sezonski raditi. Mjesto hostese na brodu s malobrojnom posadom podrazumijevalo je da će raditi sve, od čišćenja do posluživanja, za što je trebala dobiti oko 5000 kuna mjesečno. Neprijavljeno, kao i svi drugi na brodu, kako kaže. Posada, među kojom nikoga nije poznavala, dijelila je tuševe i wc-e i već joj se prvog dana dogodilo da je konobar D. Š. ušao u kupaonicu dok se tuširala. Nije joj to bilo drago, ali mogla je biti i slučajnost. Njenu drugu večer na brodu usidrili su se u Milni i izašli na kopno. Popila je par pića i kako inače nije navikla na alkohol, nije joj bilo dobro. Posumnjala je i da joj je netko stavio drogu u piće, što je i rekla društvu u kojem je bila. Odlučila je otići na spavanje, a D. Š. (31) ju je pratio mada mu je rekla da nije potrebno jer je brod bio udaljen tek tridesetak metara. Odgovorio je da joj želi pomoći. U praznom brodskom salonu D. Š. ju je počeo ljubiti, strgnuo joj je gaćice i poderao suknju, penetrirao u nju prstima, a onda i penisom. Iako malaksala od alkohola i mučnine, branila se i kada je konačno odustao, pokušao ju je odvući do njezine kabine da je stavi na spavanje. No D. J. je već počela glasno zapomagati, lupati po vratima kabine u kojoj je mislila da spava vlasnik broda i pozvala je policiju. Vlasnik broda joj je rekao da je histerična i da budi goste te ju je otjerao s broda. Ne na kratko, već trajno. D. Š. joj je na obalu iznio kofer. Kada je došao policajac iz Policijske postaje Brač, nije napravio očevid ni osigurao mjesto događaja. Nije uzeo odjeću D. J. ni potražio gaćice u salonu, nije je ni ispitao niti uzeo odjeću D. Š. koji ga je dočekao svježe istuširan. Kasnije je u službenoj zabilješki zapisao: "Pošto je D.J. bila u šoku nisam mogao obaviti detaljni razgovor."

U istom policijskom autu odveo je D. J. i D. Š. u policijsku postaju, gdje je D. Š. zadržan. Zanijekao je da je silovao D. J., ali je izjavio da je "istina da ju je dirao i gurao prst u vaginu". Nju su popodne odveli u Split. Na trajektu joj je policajac rekao da djeluje previše mirno za nekoga tko je doživio silovanje i da su žrtve silovanja koje je on vidio bile pretučene. U Splitu ju je pregledao ginekolog KB Split te ustanovio "da nema ozljeda vagine, nego tek nekoliko ogrebotina po tijelu", ali ginekolog je to smatrao povredama izvan njegove stručne domene. Protiv D. Š. je podnesena kaznena prijava. Uhićen je i priveden istražnome sucu S. G. na Županijskom sudu u Splitu. D. J. je popodne autobusom otputovala u Crikvenicu gdje je tada živjela. Nitko je prethodno nije ispitao.

Istražni sudac je saslušao osumnjičenika koji je rekao da su brodski strojar, on i D. J. zajedno išli na brod, da su se na brodu počeli ljubiti, ali je D. J. rekla da 'ne ide dalje' pa je odustao i pošao spavati. "Ne znam odakle povod i koji je motiv oštećene da me prijavi za silovanje kada ja to ne bih nikada učinio", izjavio je. Istražni sudac je na temelju njegove obrane te policijskog zapisnika razgovora sa zatečenima te noći pred brodom u Milni, među ostalim, zaključio da je "oštećena konzumirala veću količinu alkohola, da je remetila javni red i mir, da ni u jednom trenutku nije bila nasamo s osumnjičenikom", mada mu je i konobar povrdio da su bili sami. Sudac se nije  složio sa zahtjevom za provođenjem istrage. Istraga je ipak nastavljena.

D. J. je u Crikvenici ponovno otišla na pregled gdje su joj ustanovljene modrice na genitalijama i stražnjici dok je psihijatar u Rijeci zabilježio da "boluje od akutne reakcije na stres". Također je samoinicijativno dala policiji u Crikvenci odjeću koju je nosila te večeri.

Kasnije u istrazi je vlasnik broda izjavio da se D. J. "napadno oblačila, odnosno da je nosila minice". Sobarica na brodu, s kojom je dijelila kabinu i znale su se tek ta dva dana, rekla je da je "vidjela da se radi o lakoj, odnosno nestabilnoj osobi". Za istu tu sobaricu je mornar s 'Emanuela' izjavio da mu je rekla da je onu noć našla gaćice D. J. i bacila ih u smeće. Tom je mornaru D. Š. rekao da bi D. J. 'trebalo opaliti' (u seksualnom smislu, ne u značenju 'udariti'), a isto je posvjedočio i kapetan broda. I njemu je D. Š. rekao da bi 'opalio' D. J. Mornar nije saslušan na sudu.

Istražni sudac je tek 2. listopada saslušao D. J. Odredio je da je treba psihijatrijski vještačiti kako bi se procijenila "sposobnost podnositeljice da pravilno interpretira događaje, imajući u vidu njezinu alkoholiziranost (…) kao i utjecaj stupnja alkoholiziranosti i psihičkih smetnji na pružanje otpora." Kada je psihijatrica nazvala, D. J. je mislila da je netko zafrkava. Nije znala da se psihijatrijsko vještačenje može obaviti telefonom. Također je zatraženo da se obavi razgovor s ocem D. J. kako bi se utvrdili odnosi unutar obitelji. Njezina odvjetnica je tražila izuzeće istražnog suca zbog sumnje u njegovu pristranost, ali na to nikada nije dobila odgovor.

D. J. je od MUP-a tražila da se ispitaju propusti policijskih službenika Policijske postaje Brač. MUP je ustvrdio 'tešku povredu službene dužnosti' i dvojici je bračkih policajca oduzeto 10 posto od jedne mjesečne plaće.

Županijsko državno odvjetništvo u Splitu je 31. ožujka 2008. odustalo od kaznenog progona D. Š. zbog nedostatka dokaza. D. J. nije htjela odustati i privatno je preuzela kazneni progon. Nije tražila odštetu, već pravdu. Kako je odvjetnica zbog poroda više nije mogla zastupati, a nije joj odobrena besplatna pravna pomoć niti je imala novaca da bi platila odvjetnika, na kraju je ipak morala odustati od tužbe. Ali nije odustala od pravde. Zahvaljujući pomoći udruge B.a.B.e., koja je s D. J. bila od početka njene sudske borbe, tužila je Republiku Hrvatsku Sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Sud je u srpnju 2012. potvrdio da je bilo propusta u istrazi koje su kasnije utjecale na tijek procesa. Nakon presude Hrvatska je morala D. J. isplatiti 12.500 eura odštete i pokriti troškove.

"Išla sam na Sud u Strasbourgu da bih očistila svoje ime, da ne ostanem obilježena kao lažljivica i histerična luda. Sud se nije mogao izjašnjavati o silovanju niti kazniti počinitelja, ali sam htjela da se potvrdi što su mi napravili, a ne da sve ostane samo na mojoj priči", kaže D. J dok sjedimo na sunčanoj rivi u Malom Lošinju na Uskrsni ponedjeljak. U Malom Lošinju živi, tu je i rođena, i tu je u djetinjstvu viđala brod 'Karlovac' koji je plovio prema obližnjim otocima. D. J. je odlučna, staložena i borbena mlada žena. Kaže da ju je čak više pogodilo to kako ju je sustav tretirao, nego što je silovana. "Silovanje mogu shvatiti u kategoriji zločina. Znam da postoje ljudi koji su to u stanju napraviti i da se silovanja događaju, ali nisam očekivala ono što je uslijedilo od policije, a  pogotovo od sudstva. To mi je došlo baš kao jaka šamarčina. I na kraju je država platila za te greške, a njima se ništa nije dogodilo. Da su istražni sudac i policajac, koji je došao te noći, morali platiti odštetu koju je sud izrekao, drugi put bi promislili kako obavljaju svoj posao", kaže. Policajac koji je rekao da ju je trebalo baciti u more prošle je godine otišao u mirovinu zahvaljujući beneficiranom radnom stažu. Istražni sudac danas je predsjednik Odjela sudaca istrage Županijskog suda u Splitu.

Iako joj je ostalo nekoliko 'otvorenih bolnih točaka', kako kaže, i o cijelom slučaju piše knjigu, za nju je taj događaj presudom u Strasbourgu završen. "Uspjela sam se pokrpati i nastaviti dalje. Za razliku od mnogih drugih žrtava silovanja, našla sam snage da se ne zakopam u traumu i da ne osjećam krivnju i sram. Ne dam tome mjesta u meni", kaže. A nastaviti za nju je značilo i oprostiti silovatelju. "Nikome se pa ni njemu ne smije uskratiti oprost i pravo na promjenu. Normalan čovjek to ne bi napravio i zato mu treba pomoći", kaže D. J. i takav stav opravdava svojom kršćanskom vjerom.  No to ne znači da ne bi voljela da je osuđen. "To bi bilo zasluženo, a i čovjek koji nije kažnjen za zločin može se osiliti i onda je veća mogućnost da to ponovi." Ne prijaviti silovanje, kao što mnoge žrtve ne prijave, za nju nije dolazilo u obzir: "Savjest mi ne bi dopuštala da ga pustim da to još nekome napravi." 

Mnoge žrtve silovanja u Hrvatskoj imaju slično iskustvo. Suci često razmatraju ponašanje žrtve, je li dragovoljno došla na mjesto silovanja, kako je bila odjevena, koliko se snažno opirala, kakav joj je prethodni seksualni život, dok se kao olakotne okolnosti počiniteljima znaju uzimati ljubomora, povrijeđenost zbog prekida veze sa žrtvom, očinstvo, starija dob pa čak i društveni status. Doktorica prava Ivana Radačić zajedno je s odvjetnicom Ines Bojić zastupala D. J. pred Sudom u Strasbourgu. Zadnjih je mjeseci analizirala praksu županijskih sudova u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku u predmetima silovanja u protekle četiri i pol godine. Ukupno 65 predmeta koji su pravomoćno okončani. Analiza je pokazala koje su  najčešće rodne predrasude u sudskoj praksi: da žene vole da ih muškarci seksualno posjeduju, da često lažu da su silovane kako bi se osvetile muškarcima ili opravdale svoje ponašanje te da su često same odgovorne što su silovane. "Pretpostavka da žene žele biti seksualno posjedovane vidljiva je već u definiciji silovanja u kojoj je središnji element postojanje sile i prijetnje, a ne nedobrovoljnosti te u zahtjevu da se žrtva odupire. U nekim predmetima u kojima je dokazana upotreba sile optuženi su oslobođeni zbog toga što su sila ili otpor smatrani nedostatnima ili zato što se smatralo da su žene 'naknadno pristale' kad su se prestale opirati. Sama definicija silovanja ne spominje otpor,  no ustalila se praksa da se o tome raspravlja i često se traži da otpor žrtve mora biti ozbiljan i trajan, pa i s fizičkim posljedicama. U malom broju slučajeva bio je dovoljan samo verbalni otpor", kaže Ivana Radačić i napominje da su određene kategorije žrtvi, na primjer, osobe sa psihičkim poremećajima, s problemima s alkoholom ili seksualno aktivne osobe, posebno 'sumnjive' i u njihovim se slučajevima često odustaje od progona. No ipak napominje da su "suci u pojedinim predmetima odbacivali predrasude i polazili od toga da spolnu slobodu svih žena treba štititi, neovisno o njihovom ponašanju, te da lažno prijavljivanje nije specifičnost silovanja."

Kada sam D. J. pitala zbog čega joj nisu vjerovali, ni dobar dio kolega, ni policija, ni sud, slegnula je ramenima i rekla:"Zato što se kod nas podrazumijeva da sa ženama može raditi što god tko hoće. Kada vlasnik broda, koji ima moć i novac, kaže da izmišljam i da sam problematična, iako nije bio prisutan kada se to događalo, prije će se prikloniti njemu pa i kada vide pokidanu suknju na meni. A zašto bih lagala takve stvari? Što imam od toga, osim pet godina izgubljenog života?"

Tagovi: ines bojić, istraga, ivana radačić, očevid, policija, pravda, psihijatrijsko vještačenje, silovanje, sud za ljudska prava, sudska praksa

Vezani članci:

Facebook komentari

Iz drugih medija

AEM