Sa stavom

20.05.2013. 21:55:12 (Kristina Posilović)

Coito ergo sum

Treba li zapaliti Sadea? U ovom slučaju - da!

Coito ergo sum

Coito ergo sum

U Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku (Rijeka) praizvedena je politička porno oda tranziciji Coito ergo sum (po Markizu de Sadeu: Filozofija u budoaru), redatelja i koreografa Zvonimira Peranića, autorice teksta Jelene Tondini, a u produkciji Teatra Rubikon (Rijeka) i TOFA-e (Pula). Vrlo je teško definirati o čemu se zapravo ova predstava ili koncertna izvedba drame/dramski koncert radi pa ću zato posegnuti u programsku knjižicu i reći kako piše da ova predstava 'pokušava dati osvrt na današnje tranzicijsko društvo u kojemu se nalazi Hrvatska igrajući se ključnim elementima popularne kulture koja širi kapitalističku ideologiju i proždire sve pred sobom'. Da bi se dao osvrt na današnje tranzicijsko društvo potrebno je znati što je tranzicija i koje se njene faze, a da bi se poigralo s elementima popularnom kulturom nužno je istražiti od kuda oni potječu, kome su namijenjeni i kakvom su suodnosu.

Šestero izvođača/ica na sceni pjeva stihove koje Tondini sklapa po predlošku Filozofije u budoaru, a koji zapravo nemaju nikakve veze niti sa Sadeom niti s popularnom kulturom. Jer izvikivanje fraza ili rečenica poput 'tko jači taj tlači', 'fine mrtve djevojke', 'evolucija revolucija' samo potvrđuje elementarno autoričino nepoznavanje predloška, ali i o čitave tematike tranzicije. Glazba (Vladimir Wölfl, Jelena Tondini) i zbor koji se ne vidi (Horvat, Majerle, Pocrnić, Budimčić, Viškanić, Tondini, Wölfl), ali je preglasan pa se izvođače/ice jedva razumije na sceni,  u potpunom su neskladu s videom (Meden, Ljutić, Petrić) koji se prikazuje i izvođačima/icama na sceni. Svaki od ta tri dijela stvara toliku pomutnju u predstavi jer nema nikakve veze s tematikom ili predloškom da se čini kao da će svakoga časa scena 'eksplodirati od estetske nevjerice'.

Postavlja se zapravo pitanje je li autorica teksta ikada pročitala Sadeova djela i razumije li ona uopće o čemu je Sade pisao? Pretpostavljam, čitajući ponovno programsku knjižicu, da su autorica teksta i redatelj htjeli pronaći vezu između društva spektakla i politike kroz prizmu pornografije. No, promišljati društvo spektakla je za njih uzvikivati riječi poput Crkva, jebanje, fašizam i Bog, a pornografija tendenciozno uzdisanje glumaca/ica na sceni koji su toliko ukočeni/e da mi je neugodno uopće zabilježiti njihova imena u tekstu.

Međutim, vratimo se malo u prošlost. Božanski markiz krajem 70-tih godina 20. stoljeća  pobuđuje veliko zanimanje stručnjaka/inja koji ozbiljno i odgovorno pokušavaju odgovoriti na pitanje je li on zaista radikalni književni i filozofski libertijanac? Trebaju li se njegova djela shvatiti kao proročanska slika čovjekove sudbine? Podsmjehujući se Rousseauovom konceptu slobode koja proizlazi iz ukidanja društvene hijerarhije, Sade ljepotu pronalazi u ružnome i odvratnome, a seks čini pozornicom nagonskoga djelovanja. U djelima Julijina povijest ili procvat proroka i Justina ili doba kreposti Sade argumente racionalizma i ateizma odvaja od njihovog humanističkoga konteksta te umjesto slobode uvjerenja traži slobodu instinkta. U svojim utopijskim djelima slikao je republiku razvrata i načelo čovjekove prirodne zlobe. Filozofska, ideološka i teološka tumačenja Sadea kazuju da se njegov erotizam očituje kroz književnost, a ne kroz nasilje. Simone de Beauvoir je u eseju Must We burn Sade (1951./1952.) jako dobro podcrtala Sadeovu utopijsku težnju za slobodom. Moć Sadeovoga užasa vrlo jasno svjedoči o krizi osobnoga, socijalnoga i političkoga licemjerja. Mada su u Sadea značenje torture i doseg moći užasa često nejasni, on je autentičan tražitelj slobode kojemu je izbor jedan od preduvjeta stvaranja egzistencijalne etike slobode, ali ne i jedini. Da bi se pisalo o političkom licemjerju treba poznavati uzorke istoga, a oni ne sežu u jučer, već u nešto davno prije devedesetih godina. Raditi predstavu na temelju predloška pisca koji je bio libertijanac te koji je, kako je Breton običavao pisati, bio preteča nadrealizma i moderne francuske književnosti, a ne poznavati libertijanizam niti ostala Sadeova djela, vrlo je uvredljivo za gledatelje/ice. 

Must We burn Sade?

Must We burn Sade?

Godine 2007. godine u londonskoj galeriji Barbican postavljena je izložba Seduced: Art and Sex From Antiquity to Now koja je, među ostalim, prikazala ilustracije francuskih surealista za nepoznatije Sadeove knjige kao i zanimljiv performans Jeana Jacquesa Lebela pod nazivom 120 Minutes Dedicated to the Divine Marquis (Pariz, 1966.). Uz zvukove Marseljeze, dijeleći LSD posjetiteljima/icama, Lebel je s kolegom bičevao dvije gole djevojke prebačene preko njihovih koljena, dok je polugoli pjevač urinirao po publici te je kasnije, preliven šlagom, pozivao publiku da ga poliže. Lebel je uhićen, a u njegovu su obranu stali mnogi francuski intelektualci kao Sartre, Simone de Beauvoir i Breton (a koji je preminuo nekoliko mjeseci poslije), kojega je Lebel iznimno cijenio. Povod Lebelu za performans bilo je nezadovoljstvo francuskom političkom scenom koja se gušila u opscenosti (Common Agricultural Policy, izlazak iz NATO saveza, četvrta nuklearna sila, odnos prema kolonijama, De Gaulle govor u Kambodži, itd.). Iako se već iz ovoga kratkoga opisa performansa vidi kako i 1966. godine postoji potreba za redefiniranjem umjetničkoga i društvenoga značenja Sadea jasno je kako se i tada tražilo nešto puno više od samoga prikazivanja seksualne veze između umjetnosti i politike. Šezdeset godina ranije Sadeovsko nagonsko i političko mogli su 'stati u dvije litre urina', no danas, nakon izvrsnih studija (primjerice Čolovićevo kultno djelo Erotizam i književnost: ogledi o Markizu de Sadeu i francuskoj erotskoj književnosti, Beograd: narodna knjiga, 1990.) i brojnih umjetničkih radova koji odaju počast Sadeu, to nije dopustivo. Promišljajući Sadeovih 120 dana Sodome Lebel je kazao: "Ako provodiš 28 godina u zatvoru i pišeš o seksualnim maštarijama onda to svakako nije stvar koju bi radio da si slobodan. To je nešto drugo. To je 120 dana autonomije imaginacije ili delirija". (J. J. Lebel, A. Labelle Rojoux: Poésie directe, str. 141., prijevod Kate Millet u; Laurel Jean Fredrickson: "Kate Millet, Jean Jacques Lebel Sexual Outlaws in the Intermedia Borderlands of Art and Politics", doktorska disertacija, 2007., Duke University, Durham, NC, SAD)

Za značajnije istraživanje uzroka moralne, društvene i političke hipokrizije potrebno je osim elementarnih znanja o društvu u kojemu živimo (filozofija, književnost, ekonomija, politika, itd.) posjedovati i imaginaciju koja će to znanje gledateljima/icama moći oblikovati u kvalitetni proizvod.

Kako je moguće da i očekivani mediokritetski spektakl razočara? Pa upravo tako što sam  ja potrošila više vremena pišući ovaj tekst nego što su oni upotrijebili da razmisle je li im pametno baviti se kazalištem. Treba li zapaliti Sadea? U ovom slučaju itekako! 

Tagovi: coito ergo sum, filozofija u budoaru, jelena tondini, kazalište, markiz de sade, politika, porno oda, pornografija, tranzicija, zvonimir peranić

Vezani članci:

Facebook komentari

Prikaži stare komentare (2)

Stari komentari

anonymous:
bravo!
20.05.2013. 22:39
de Sade osobno:
Zanimljivo je da je 90% ove "kritike" samo teoretsko naklapanje i bahaćenje, pa se stoga ovo ne može nazvati kritikom već seminarskim radom. Nadalje, zanimljiva je činjenica da ova "kritičarka" tumači tekst za koji je prethodno rekla da se jedva razumije. Što se tiče pornografije smatram da je danas ona više u domeni politike nego doslovno prikazivanje seksualnog odnosa u krupnom kadru. Moment "ukočenosti" glumaca/pjevača na sceni posebno me se dojmio jer naglašava otuđenost u današnjem društvu te je odličan trik za sve one koji su očekivali XXX film :)
Autorici ove "kritike" preporučam da posjeti neku europsku zemlju i pogleda što je moderni europski teatar. Sretan put :)
24.05.2013. 17:57

Stup srama

Iz drugih medija

AEM