Sa stavom

12.07.2013. 10:24:36 - Barbara Matejčić

Brak, ljubav, obitelj

O čemu govorimo kada govorimo o braku?

  1. Državi i Crkvi treba brak zbog  društvene kontrole seksualne prakse odraslih, primarno žena: normiranje i discipliniranje, usmjeravanje nataliteta te održavanje klasne nejednakosti, a u cilju uređene reprodukcije društvene zajednice kako bi se održala socijalno-klasna reprodukcija društvenog sistema. Međutim, to nije razlog koji će običan puk razumjeti pa se njemu nude priče poput 'prirodnosti reprodukcije'.
  2. Ideja ljubavi je utjecala na to da se brak počeo percipirati kao 'idealna institucija', što nije u skladu s empirijskim podacima. Mnogi se brakovi razvrgavaju, žene su u pravilu nezadovoljnije brakom, muškarcima je brak važnija institucija nego ženama, jer u braku dobivaju besplatnu skrb, njegu i brigu pa rjeđe pokreću pitanje razvoda, ali ako do toga dođe, češće se i ponovo žene. Statistički, u roku od jedne do tri godine muškarci će se ponovo oženiti, dok se žene rjeđe odlučuju na drugi brak.
  3. Brak je nekoć bio privatni sporazum temeljen na imovinskim interesima, da bi prvo Crkva pa onda i država propisivala što jest brak i tražila autoritet nad sklapanjem te zajednice. Ako pristanete na brak kakav država propisuje, za uzvrat ćete dobiti zakonske povlastice, ne samo u odnosu na homoseksualne parove, nego i na heteroseksualne izvanbračne zajednice. Štoviše, novi Obiteljski zakon, koji je upravo u pripremi, pravnici ocjenjuju vrlo konzervativnim i kažu da u privilegiranu poziciju stavlja brak, na štetu obitelji.

 

Brak, ljubav, obitelj

"Kada sam se udavala, ljubav koju sam osjećala prema mom budućem suprugu bila je dovoljan razlog da me se shvati ozbiljno, a sada kada se želim razvesti, nedostatak te iste ljubavi odjednom nikome više nije argument koji se uvažava za prekid braka", kaže I. K. u Splitu, dan nakon što je gradom prošla Povorka ponosa tražeći, među ostalim, bračnu jednakost za heteroseksualne i homoseksualne osobe u Hrvatskoj. I. K. se baš zatekla na ruti prolaska povorke i kaže da davno u Splitu nije vidjela toliko veselja. "To su danas najveći bračni entuzijasti i zagovaratelji braka. Kad gledam sebe i druge bračne parove u svojoj okolici, ne mogu reći da smo baš neka reklama za brak. Ne čudim se što se današnji mladi ne žele ženiti. Nemaju povjerenja u tu instituciju i shvaćaju da svoj život mogu urediti i bez toga papira. Ako ima ljubavi", kaže I. K. , četrdesetpetogodišnjakinja s dvoje djece koja je odlučila okončati petnaestogodišnji brak u kojemu je zadnje četiri godine bila nezadovoljna. "Moj suprug i ja otpočetka nismo bili sasvim kompatibilni, ja sam emotivna i otvorena, on je pomalo hladan i konzervativan, ali smo imali slične interese, zajedničke prijatelje, isti društveni status i mogli smo poslagati svakodnevicu tako da nam bude lijepo. Godinu dana smo hodali, u braku vrlo brzo dobili djecu i onda godinama zapravo nismo razmišljali o nama dvoje, već o njima dvjema. Kada su djevojčice postale već pomalo samostalne i više nas nisu toliko trebale, suočila sam se s činjenicom da mi je suprug sve konzervativniji zbog čega smo se sve više sukobljavali, a s tim se topila i bliskost među nama. Kada je poslom otišao iz zemlje na par mjeseci, shvatila sam da mi je ljepše bez njega, da slobodnije dišem i da očito više nemam ljubavi za njega s kojom sam ranije premošćivala razlike. No ni njemu, ni mojoj obitelji to nije zvučalo dovoljno razumnim razlogom za rastavu. Tretiraju me kao da sam poludjela, jer se želim rastaviti iako imam 'dobar brak', a to što imam osjećaj kao da ću se ugušiti ako ostanemo zajedno, nitko ne shvaća ozbiljno. Već su prošle dvije godine kako se sa suprugom ne mogu dogovoriti oko razvoda. Materijalno me ucjenjuje, a ja ne mogu sama prehranjivati sebe i dvoje djece. Nemam ničiju podršku. Čak mi je i psihijatar rekao da sam djetinjasta ako očekujem ljubav u braku."

Taj psihijatar bi u staroj Grčkoj naišao na odobravanje. Tada se ljubav smatrala pomutnjom u čovjekovom životu i na njoj se nipošto nije temeljio brak. Kroz duga stoljeća brak je bio ekonomska zajednica, zapravo poslovni ugovor između dvije obitelji, za čije se sklapanje same glavne aktere nije pitalo. Brakom i potomstvom se nisu zadovoljavale emocionalne potrebe, već se osiguravao prijenos imovine nasljedstvom. Koncepcija braka se kroz povijest mijenjala, kao i prava i dužnosti unutar bračne zajednice, tako da kada se današnji zaštitnici braka pozivaju na tradicionalne vrijednosti braka i obitelji teško je razlučiti na koju se tradiciju to odnosi. Ne tako davno brakovi su se još uvijek ugovarali, a žene su praktički bile imovina supruga i još do prije kojeg desetljeća ženska djeca u Hrvatskoj nisu nasljeđivala imovinu čime zapravo i nisu imale izbora nego se udati jer su samostalno teško mogle zarađivati za život. Isto tako, mnoge obitelji tijekom povijesti nisu bile vezane brakom.

"Zemlja, imovina i materijalni resursi su bili glavni razlozi zbog kojih su se brakovi kroz povijest ugovarali, ponekad i dok su mladoženja i mladenka još bili djeca. Oni koji nisu imali neku imovinu u predmodernim društvima su bili čak lišeni mogućnosti sklapanja braka, jer je tada brak bio institucija samo za bogate. Takvi su često morali živjeti u samostanima pa nije sasvim slučajno da su se za samostanski život u prošlosti odlučivali oni koji su bili najsiromašniji. Tako da je u predmoderno doba stupanje u brak bilo velika privilegija malog dijela stanovništva. Prokreacija se nije isključivo vezivala uz brak jer su ljudi imali djecu bez obzira na brak i daleko više i češće su živjeli u tzv. divljim brakovima, koje danas nazivamo kohabitacijama ili izvanbračnim obiteljskim zajednicama", kaže Branka Galić, redovita profesorica na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, čije je područje znanstvenog interesa sociologija roda i porodice.

Kada je u 18. stoljeću počeo jačati građanski stalež, čija društvena moć više nije bila nužno utemeljena na nasljedstvu i zemljoposjedništvu, počela se mijenjati i funkcija braka. Iz tog perioda, točnije od Francuske revolucije, potječe i institucija braka kakvu danas poznajemo. "Tek nakon Francuske revolucije država je počela masovno registrirati obred vjenčanja kao formalno priznatu zajednicu, u pravilu heteroseksualnog para", objašnjava Branka Galić i napominje da brak nije fiksna i nepromjenjiva kategorija i da ga mnogi brkaju s obitelji, što nije isto, pogotovo nije bilo kroz povijest tijekom koje je proširena obitelj bila najširi oblik obiteljskog okupljanja. Crkva je pak tek u 13. stoljeću brak proglasila svetim sakramentom, a u 16. stoljeću nalaže obredno vjenčanje pred svećenikom i svjedocima. Time je Crkva snažno utjecala na percepciju braka kao 'svete zajednice', no ipak joj nije uspjelo očuvati definiciju braka kao i 'neraskidive zajednice', a u mnogim zemljama ni kao zajednicu isključivo muškarca i žene. "Upravo u onim zemljama u kojima je Crkva tako snažno zastupljena u politici i društvu, kao što je to u Hrvatskoj, imamo i najveće otpore promjeni percepcije braka kao institucije u skladu s društvenim promjenama i procesima. Naravno da promjene Crkvi ne odgovaraju, jer time malo po malo gubi društvene pozicije moći i privilegiranosti u mnogim zemljama u kojima je nekada imala daleko veći utjecaj, kao što je to Španjolska, Francuska, pa čak i Italija", smatra Galić.

Zanimljivo da je razvod postao masovnija i bezbolnija pojava paralelno s pojavom ljubavi u bračnoj formuli. "Sparivanje iz ljubavi je postalo društveno prihvaćeno jednom kada više nije predstavljalo ekonomsku prijetnju vladajućoj klasi", piše američka teoretičarka Laura Kipnis u polemičkoj knjizi 'Protiv ljubavi', a Branka Galić pojašnjava:"Ideja ljubavi je, naravno, utjecala na to da se brak počeo percipirati kao neka 'idealna institucija', a ta je ideja i danas aktualna, što nije u skladu s empirijskim podacima. Znamo da se mnogi brakovi razvrgavaju, da su žene u pravilu nezadovoljnije brakom, da se češće razočaraju, da je muškarcima brak važnija institucija nego ženama, jer u braku dobivaju besplatnu skrb, njegu i brigu pa rjeđe pokreću pitanje razvoda, ali ako do toga dođe, češće se i ponovo žene. Statistički, u roku od jedne do tri godine muškarci će se ponovo oženiti, dok se žene rjeđe odlučuju na drugi brak."

No, Laura Kipnis tvrdi da su i danas ekonomski argumenti prilikom sklapanja braka gotovo jednako jaki kao što su bili u vrijeme dogovorenih brakova, samo što je to zakamuflirano u slobodnu volju i psihologiju ljubavi, i o tome se ne govori otvoreno kao nekoć. I dalje biramo partnere prema ekonomskom i društvenom statusu, obrazovanju, rasi, odnosno biramo 'prikladnog partnera'. To je ono što je I. K. nazvala 'istim društvenim statusom' i što joj je bilo bitno kod odabira supruga. Neki teoretičari, kao i psihijatar I. K., smatraju da je sloboda izbora partnera, a s tim i odgovornost za vlastitu sreću i pritisak da nađemo ljubav svog života, zapravo utjecala na učestalost razvoda. Branka Galić se s tim ne slaže: "Na slabiju uspješnost brakova ne utječe sloboda izbora partnera, nego različiti drugi nepovoljni društveni utjecaji i trendovi koji ne potiču razvoj emocionalnih i drugih odnosa u braku, već ih uništavaju. Na primjer, nezaposlenost, alkoholizam, nezadovoljstvo mogućnostima usklađivanja poslovnih i privatnih obaveza, nedostupnost društvene infrastrukture mladim roditeljima s djecom, neimaština, nemogućnost osiguranja krova nad glavom, nemogućnost uzdržavanja i skrbi za obitelji itd." To bi značilo da su promjene u strukturi obiteljskih zajednica – sve više jednoroditeljskih obitelji, parova sa zajedničkom djecom i djecom iz prethodnih brakova, izvanbračnih zajednica - zapravo reakcija na veće, globalne gospodarske promjene, a ne rezultat individualne 'neodgovornosti' ili 'lakog odustajanja' kako to konzervativni zagovaratelji braka često argumentiraju, prebacujući dodatnu odgovornost za neuspjeh braka na supružnike. "Ne radi se o neodgovornosti, nego o društveno nepovoljnim okolnostima, raznim negativnim društvenim procesima koji jednostavno razaraju bračne, obiteljske i sve druge veze. U tom sustavu sve je podređeno profitu, pa i brak i obiteljski odnosi, kao jedna od lako lomljivih karika", pojašnjava Branka Galić. Laura Kipnis bi rekla da postindustrijska ekonomija proizvodi postnuklearnu obitelj, no i mnoge druge okolnosti razvoja društva su na to utjecale. "Institucija braka je na Zapadu odavno ušla u tranziciju, još od 1960-ih godina s izumom kontracepcijske pilule, masovnim obrazovanjem i zapošljavanjem žena, kao i s društvenom emancipacijom žena. Kroz tih nekoliko desetljeća brak se transformirao od nekada isključivo patrijarhalne dominacije muškarca koji je o svemu odlučivao i bio 'glava obitelji', a žena majka i odgajateljica. S ekonomskim osamostaljivanjem žena stvorena je mogućnost i za samostalan život u slučaju nezadovoljavajućeg braka. Tako je došlo i do masovnijih razvoda, jer su se i okolnosti za samostalan život žena promijenile", kaže Banka Galić.

Dakle, brak je nekoć bio privatni sporazum temeljen na imovinskim interesima, da bi prvo Crkva pa onda i država propisivala što jest brak i tražila autoritet nad sklapanjem te zajednice. Ako pristanete na brak kakav država propisuje, za uzvrat ćete dobiti zakonske povlastice, ne samo u odnosu na homoseksualne parove, nego i na heteroseksualne izvanbračne zajednice. Štoviše, novi Obiteljski zakon, koji je upravo u pripremi, pravnici ocjenjuju vrlo konzervativnim i kažu da u privilegiranu poziciju stavlja brak, na štetu obitelji. Državi, baš kao i Crkvi, treba brak, a zašto, objašnjava Branka Galić: "Svrha braka je uvijek bila društvena kontrola seksualne prakse odraslih, primarno žena: normiranje i discipliniranje, usmjeravanje nataliteta te održavanje klasne nejednakosti, a u cilju uređene reprodukcije društvene zajednice kako bi se održala socijalno-klasna reprodukcija društvenog sistema. Međutim, to nije razlog koji će običan puk razumjeti pa se njemu nude priče poput 'prirodnosti reprodukcije'." A što bi bilo da braka jednostavno nema, da se nekim čudom ukine i da ljudi sami uređuju odnose unutar svojih životnih zajednica? Branka Galić napominje da se u praksi već to dobrim dijelom događa, jer se u nekim zemljama manjina ljudi ženi. Recimo, u Skandinaviji 70 posto ljudi živi u kohabitacijama, u Francuskoj više od 50 posto. Bez obzira na brak, obitelj je ta koja opstaje. "Ljudi će naprosto uvijek težiti nekom obliku obiteljskog života, bilo kao samci s prijateljima, u parovima, u poligamnim oblicima ili poliamornima. Mislim da su ljudi po prirodi upravo poliamorni, ali nas društvene konvencije tjeraju na neka ograničenja, jer je tako društvu - državi i vladajućima - lakše kontrolirati naše odnose i održavati 'društveni red'."

Konvencije su još uvijek jake kada se ni danas nezadovoljni bračni partneri ne mogu razvesti zbog pritiska okoline, a takva atmosfera se još dodatno potencira i Crkvom i novim Obiteljskim zakonom. No paralelno s tim je sve više razvoda i izvanbračnih obiteljskih zajednica. Ako je brak u krizi, ne znači da je i obitelj. 

Tagovi: brak, branka galić, djeca, institucija, laura kipnis, ljubav, nasljedstvo, obitelj, potomstvo

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM