Sa stavom

04.08.2013. 22:19:53 - Barbara Ehreinreich i Deidre English (libcom.org)

Seksizam u zdravstvenom sustavu

Povijest žena iscjeliteljica, vještica, primalja i medicinskih sestara

Uvod

Žene su oduvijek bile iscjeliteljice. Obavljale su pobačaje, bile su medicinske sestre i savjetnice; bile su farmaceutkinje, kultivirale su ljekovito bilje te razmjenjivale tajne njihove uporabe. Bile su i primalje, putujući od kuće do kuće, od sela do sela. Stoljećima su žene bile liječnice bez diploma, učeći jedna od druge  te prenoseći vlastita iskustva i znanja sa susjede na susjedu, s majke na kći. Ljudi su ih nazivali 'mudrim ženama', a vlasti vješticama i šarlatankama.

Danas je, pak, zdravstvo vlasništvo muških profesionalaca. Devedeset i tri posto liječnika u SAD-u su muškarci, kao i gotovo svi glavni direktori i upravitelji zdravstvenih institucija. Žene su, ipak, i dalje u većini – 70 posto  zdravstvenih radnica su žene – ali smo uključene kao radnice u poslu u kojemu su šefovi muškarci. Više nismo neovisne liječnice, poznate po vlastitim imenima i vlastitom radu. Uglavnom smo institucionalne radnice, koje obavljaju bezlične poslove poput službenica, zdravstvenih pomoćnica, tehničarka, spremačica.

Kada nam je omogućeno sudjelovanje u liječenju, omogućeno je uglavnom u ulozi medicinskih sestara. Medicinske sestre svih razina, od asistentica na više, su samo 'pomoćne radnice' u usporedbi s liječnicima. Naša podložnost je osnažena našom ignorancijom, a naša ignorancija i neznanje se sustavno provode. Medicinske sestre su naučene ne propitivati, ne izazivati. "Doktor zna najbolje." On je šaman, u dodiru sa zabranjenim, mistično kompleksnim svijetom. Zdravstvene radnice su otuđene od znanstvenoga dijela njihova posla, ograničene na 'ženski' posao njegovanja i održavanja – pasivna i tiha većina. Ipak, povijest nam pokazuje kako su žene bile neovisne liječnice, često i jedine liječnice za žene i siromašne.

U ovom kratkom pregledu povijesti zdravstvenih radnika/ica, pažnja je usmjerena na dva bitna događaja u muškom preuzimanju zdravstvene njege: supresiju vještica u srednjovjekovnoj Europi i uspon medicinske profesije u 19. stoljeću u Americi.

 

Vještičarstvo i medicina u srednjem vijeku

Vještice su živjele i bile spaljivane mnogo prije razvoja moderne medicinske tehnologije. Većina vještica su bile iscjeliteljice, liječeći seosko stanovništvo. Njihova supresija označava početne borbe u povijesti zabrane djelovanja iscjeliteljica. Druga strana spomenute supresije vještica kao iscjeliteljica jest nastanak nove muške medicinske profesije, pod zaštitom i pokroviteljstvom vladajuće klase. Ta nova europska medicinska profesija odigrala je bitnu ulogu u progonima vještica, podržavajući progonitelje 'medicinskim' opravdavanjem.

Progoni vještica ostavili su trajnu posljedicu: aspekt femininosti je od toga razdoblja poistovjećivan s vještičjim.

 

Vještičje ludilo

Razdoblje progona vještica trajalo je više od četiri stoljeća (od 14. – 17. stoljeća), protežući se od Njemačke do Engleske. Započelo je u feudalizmu, a trajalo je sve do prosvjetiteljstva ('age of reason'). Vještice su predstavljale političku, religijsku i seksualnu prijetnju protestantskoj i katoličkoj Crkvi, kao i državi.

Krajem 15. i početkom 16. stoljeća provedene su na tisuće smaknuća – obično spaljivanje žive osobe na lomači – u Njemačkoj, Italiji i drugim zemljama. U Toulouseu je, primjerice, spaljivano 400 vještica u jednome danu. Nastavljajući sa zazornim statistikama – u episkopiji u Trieru, 1585. godine, u dva sela na životu su ostale samo dvije stanovnice! Mnogi istraživači su procijenili da se sveukupan broj pogubljenih kreće oko milijun ljudi. Žene su činile 85 posto ubijenih.

Najokrutniji vještičji progoni povezani su s periodima velikih društvenih promjena koje su potresle same korijene feudalizma – masovni seoski ustanci i pobune, počeci kapitalizma, te uspon protestantizma. Također, postoje i fragmentarni dokazi o vještičarstvu kao postojanju pobune seoskoga stanovništva predvođenoga ženama, na nekim područjima.

Dvije temeljne teorije o vještičjim progonima su medicinske interpretacije koje vještičje ludilo poistovjećuju s neobjašnjivim izljevima masovne histerije. Jedna verzija govori kako je seljaštvo izgubilo razum. Prema toj verziji, vještičje ludilo bila je epidemija masovne mržnje i panike koja je pokretala mase. Druga psihijatrijska interpretacija vjerovala je da su vještice te koje su poludjele.

No, vještičje ludilo nije bilo niti linčovanje, niti masovna samoubojstva histeričnih žena. Bilo je ono rezultat dobro organizirane, legalne procedure. Vještičji progoni su bile, dakle, dobro organizirane kampanje, inicirane, financirane i provođene od strane Crkve i države. Katoličkim i protestantskim progoniteljima glavni autoritet predstavljao je Malleus Maleficarum, ili Vještičji Malj (Hammer of Witches), djelo koje su napisali svećenici Kramer i Sprenger ('ljubljeni sinovi' pape Inocenta VIII.), 1484.g. Tri stoljeća je ova sadistička knjiga bila zakonom svake presude, svakog vještičjeg progona.

Kramer i Spranger dali su detaljne instrukcije o korištenju raznih tehnika mučenja kako bi se iznudilo priznanje. Optuženi/e bi bili/e razodjeveni/e do gola, odstranile bi im se sve tjelesne dlake te bili/e stavljen/e na vijke i raznolike zupčanike, šiljke, sprave za lomljenje kostiju, bili/e bi izgladnjivani/e i pretučeni/e.

Zločini vještica

Tko su, dakle, bile vještice te kakvi su njihovi 'zločini' koji su ponukali tako okrutnu supresiju vladajuće klase? Nesumnjivo, tijekom stoljeća vještičjih progona, tri centralne optužbe, u povijesti vještičarstva, opetovano su se ponavljale diljem sjeverne Europe. Prva, vještice su optuživane za svaki zamisliv seksualni zločin protiv čovjeka. Jednostavnije, optuživane su zbog svoje ženske seksualnosti. Druga, optuživane su jer su bile organizirane. Treća, optuživane su radi posjedovanja magičnih moći koje su utjecale na zdravlje – čineći zlo, ali i dobro – odnosno liječeći.

Prva optužba za seksualne zločine. Srednjovjekovna Katolička crkva uzdigla je seksizam do nemjerljivih granica. U Vještičjem malju stoji: "Kada žena misli samostalno, misli zlo." Mizoginija Crkve je, između ostaloga, u tome periodu demonstrirana i fantazijom pojedinih srednjovjekovnih religijskih mislilaca prema kojoj su svi ljudi uskrsnućem nanovo rođeni kao muškarci!

Crkva je žene poistovjećivala sa seksom, a sav užitak tijekom seksa je bio osuđen jer je mogao poteći jedino od vraga. Smatralo se da vještice opće s vragom, te seksualnim činom inficiraju čovjeka. Požuda, bilo kod muškarca ili žene, je prema tome bila krivnjom žene. S druge strane, vještice su optuživane za impotenciju muškaraca, te jer su uzrokovale nestanak penisa. Što se tiče ženske seksualnosti, optuživane su za davanje kontracepcije i izvođenje pobačaja.

U očima Crkve, sve vještičje moći proizašle su iz njezine seksualnosti. Njezina karijera započinje općenjem s vragom. Svaka vještica takvom postaje sudjelovanjem na velikim okupljanjima, ili Sabbatima, na kojima predsjeda vrag, najčešće u liku jarca koji spolno opći s neofitima (početnicima). Vještica svoje moći dobiva obećanjem o vjernom služenju vragu. Kako to Vještičji malj ističe, zlo uvijek djeluje kroz ženu, kao što je i u Rajskom vrtu.

Već je spomenuto postojanje fragmentarnih dokaza o organiziranju vještica u skupine, koje su dosezale brojku od tisuću sudionica za festivalskih dana. Pojedini istraživači smatraju da su ta okupljanja bila u svrhu poganskog religijskog štovanja božanstava. Okupljanja su ujedno bile i prilike za razmjenu znanja o biljkama, te prenošenje bitnih vijesti. Također, može se pretpostaviti i društveni i politički značaj tih okupljanja, koja su u velikoj mogućnosti mogla biti povezana s pobunama seoskog stanovništva.

 

Vještice kao iscjeliteljice

Jedna od najfascinantnijih optužbi bila je svakako ona za, ne samo ubojstva i trovanja, seksualne zločine i zavjere, već i za pomaganje i liječenje. Vještice iscjeliteljice bile su jedine medicinske praktičarke koje su pomagale siromašnima bez doktora i bolnica, a bile su usko povezane uz primalje. "Nitko ne čini više štete Katoličkoj crkvi nego li primalje", zapisali su Kramer i Sprenger.

Suočena s mizerijom siromašnih, Crkva im je često okretala leđa. No, osim toga, gajila je dvostruke standarde kada je u pitanju liječenje koje je višoj klasi bilo omogućeno i dopušteno – liječenje od strane muškoga stručnjaka i pod pokroviteljstvom Crkve bilo je dozvoljeno.Žensko liječenje kao dio seoske supkulture nije. Razlog tomu je taj što je Crkva napad na liječenje seoskoga stanovništva vidjela kao napad na magiju, ne na medicinu.

Metode liječenja vještica iscjeliteljica, kao i njihovi rezultati, za Crkvu su predstavljale prijetnju, jer je vještica polazila od empirijskih metoda: oslanjala se na vlastita osjetila, ne na doktrinu ili vjeru, vjerovala je u proces i pogrešku, uzrok i posljedicu. Crkva je, s druge strane, bila anti-empirijski usmjerena, zanemarivala je prirodne zakone koji su upravljali fizičkim fenomenima, s obzirom na njezino stajalište o Bogu kao stvoritelju svega svijeta.

Vještica je, u svakom slučaju, predstavljala trostruku prijetnju Crkvi. Bila je žena i nije se toga sramila. Bila je dio organizirane grupe seoskih žena, te je bila iscjeliteljica čija se praksa temeljila na empirijskim proučavanjima – zbog navedenoga predstavljala je nadu za promjenu u svijetu.

Uspon europske medicinske profesije

Dok su vještice prakticirale među narodom, vladajuća klasa je osposobljavala vlastite sekularne iscjelitelje: sveučilišno obrazovane liječnike. Još u 13. st. europska medicina čvrsto je oformljena kao sekularna znanost i profesija koja se aktivno zauzimala za eliminaciju žena iscjeliteljica – kao što je njihovo isključenje iz obrazovnih krugova. Crkva je nametnula stroge kontrole novoj profesiji, te je dopustila njezin razvoj jedino pod uvjetima katoličke doktrine. Fakultetski obrazovanim liječnicima nije bilo dozvoljeno liječenje bez savjeta svećenika, a liječiti se nije smio onaj tko bi odbio ispovijed.

U kasnosrednjovjekovnoj medicinskoj obuci nije bilo ništa što bi se kršilo s crkvenom doktrinom, a malo toga se moglo prepoznati kao 'znanost'. Studenti medicine bili su ograničeni na učenja antičkog rimskog liječnika, Galena, koji je iznio teoriju ličnosti čovjeka (kolerik, sangvinik, melankolik itd.). Studenti, kao i doktori rijetko su bili u kontaktu s pacijentima, a eksperimentiranje nije bilo provođeno; operacije su bile nepoznat pojam. S obzirom na to, ispuštanje krvi je bila uobičajena praksa, kao i liječenje pijavicama. Medicinske teorije temeljene su češće na logici nego li na promatranju.

 

Supresija žena iscjeliteljica

Osim ponekih iznimki, sveučilišta su bila zatvorena za žene, a licencirani zakoni ustanovljeni su kako bi zabranili djelovanje svih liječnika, osim onih fakultetski obrazovanih. Prva meta nisu bili seoski iscjelitelji/ice, već učene žene koje su liječile istu urbanu klijentelu kao i obrazovani liječnici.

Do 14. st. profesionalna medicinska kampanja usmjerena protiv urbanih, obrazovanih žena proširila se čitavom Europom. Liječnici su smatrani medicinskim ekspertima, te su prosuđivali je li određena žena vještica. Crkva je legitimizirala liječnički profesionalizam, opovrgavajući neprofesionalno liječenje, te izjednačavajući ga s herezom: "Ako se žena usudi liječiti bez prethodnog obrazovanja, vještica je i treba umrijeti." (Iako, nije bilo načina na koji bi se žena mogla obrazovati). Naposljetku, euforija oko vještica postala je pogodna izlika za liječničke neuspjehe: sve što nije uspio izliječiti bio je rezultati čarobnjaštva.

 

Žene i uspon američke medicinske profesije

Danas vjerojatno ne postoji industrijalizirana država s nižim postotkom (sedam posto) žena liječnica nego li je SAD. Ono što je ženama u SAD-u preostalo jest posao medicinskih sestara, što ni u kojem slučaju nije zamjena za autonomne uloge koje su žene uživale kao primalje i iscjeliteljice.

Odgovor na pitanje kako su žene izdvojene iz medicinarske/liječničke struke, te postale medicinske sestre nalazi se u dugoj povijesti klasnih i rodnih borbi za moć u svim dijelovima života. Naime, kada su žene posjedovale mjesto u medicini, bila je to narodna medicina. Kada je narodna medicina uništena, nije preostalo niti mjesta za žene – osim u podređenim ulogama medicinskih sestara. Uskoro je medicinska struka postala usko povezana s raznim američkim poslovnim organizacijama – uz dužno poštovanje Pasteuru, Kochu i drugim sjajnim europskim medicinskim istraživačima 19. stoljeća. Carnegiesi i Rockefelleri su ti koji su osigurali finalnu pobjedu američke medicinske profesije.

1800-tih godina u Americi obrazovali su se regularni liječnici koji su liječili srednju i visoku klasu, a čije je obrazovanje bilo veoma siromašno – medicinski programi trajali su od nekoliko mjeseci do dvije godine; mnoge medicinske škole nisu imale klinička postrojenja; nije postojala praksa na samome ljudskom tijelu. Ovi liječnici su učeni liječenju pomoću obilnog ispuštanja krvi, velikih doza laksativa, te kasnije opijuma i sličnih narkotika, što je često bilo štetnije i smrtonosnije od same 'liječene' bolesti. Nelicencirani liječnici, iscjelitelji bili su uvelike sigurniji i efektivniji, koristeći blage biljne preparate, promjene u prehrani i suzdržavanje od spomenutih nasilnih metoda.

 

Moderni zdravstveni pokret

Ovaj pokret javio se 1830/40-ih godina, a pokrenuli su ga feministički i pokreti radničke klase. Ženska liječnička udruženja (Ladies Physiological Societes) proširila su se svugdje, omogućavajući jednostavne instrukcije u anatomiji i osobnoj higijeni. Naglasak je bio na preventivnoj njezi kao kontradikciji ubitačnim 'lijekovima' koje su prakticirali obrazovani liječnici s početka stoljeća. Pojedini elementi pokreta zagovarali su upotrebu kontracepcije.

Pokret je bio radikalan napad na medicinski elitizam, te afirmacija tradicionalne narodne medicine. "Svaki je čovjek svoj vlastiti liječnik", bio je slogan jednoga krila pokreta. Obrazovani elitni liječnici uskoro su postali brojčano nadmašeni.

Moderni zdravstveni pokret poklopio se s počecima organiziranoga feminističkog pokreta s kojim je bio neraskidivo povezan. Borbe za žensko zdravlje bile su povezane s borbom za ženska prava uopće. Nove medicinske sekte i škole širom su otvorile vrata ženama.

Bitno je spomenuti i seksističke opozicije prema ženama u američkoj medicini. Rijetke žene koje su uspjele upisati regularnu školu medicine, bile su izložene raznim seksističkim preprekama i uvredama. Posebice je bilo izraženo stalno uznemiravanje od strane muških kolega, pojedini profesori nisu htjeli predavati anatomiju ako su bile prisutne žene, postojali su udžbenici, poput poznatoga obstetričkoga teksta iz 1848. u kojemu stoji: "Ona (Žena) ima glavu skoro pa premalu za intelekt, ali dovoljno veliku za ljubav." Postojale su i ginekološke teorije o štetnim posljedicama intelektualnih aktivnosti na ženske reproduktivne organe.

 

Zabrana primaljstva

Novi, okrutni zakoni o licencama zapečatili su liječnički monopol nad medicinskom praksom. Jedino su preostale primalje. Godine 1910. oko 50 posto sve novorođene djece, porođeno je uz pomoć primalja – većina su bile crnkinje i imigrantkinje iz radničke klase. To je bilo neprihvatljivo za novorastuću porodiljnu (opstetričku) praksu – svaka siromašna žena koja bi otišla k primalji, bila je jedan izgubljeni izvor za akademsko poučavanje i istraživanje. Opstetričari su, dakle, krenuli u napad na primalje u ime znanosti i reforme.

Primalje su bile ismijavane kao prljave, neuke i nekompetentne, te su bile optuživane za razne maternične infekcije. Jedini izlaz bio je obučavanje primalja kako bi njihovo zanimanje postalo afirmirano i nezavisno. No, problem je bio što su američki opstetričari bili manje kompetentni nego primalje. Stoga je, uskoro, primaljska praksa diljem SAD-a zabranjena, a porodiljska praksa ograničena je samo na liječnike, što je za siromašne žene  i žene radničke klase bilo lošije – odnosno neimanje opstetričke njege uopće.

 

Žena sa svjetiljkom

Jedino preostalo zanimanje za žene u medicini bilo je u službi medicinske sestre i njegovanja. To zanimanje nije oduvijek bilo plaćeno. U ranom 19. stoljeću bolnice su zapošljavale medicinske sestre, no bolnice su tada prvenstveno služile kao utočišta za bolesne i umiruće siromahe, bez pružanja konkretne medicinske njege. Medicinske sestre bile su na lošemu glasu – podložne pijanstvu, prostituciji i krađi. Uvjeti u bolnicama često su bili skandalozni, bez osnovnih higijenskih uvjeta, čak bez sapuna.

Kako bi se reformiralo bolničku njegu i uvjete, trebalo je reformirati sestrinstvo, te ga učiniti pristupačnim liječnicima i ženama 'dobroga karaktera'. Florence Nightingale je svoju šansu dobila u bolnicama na ratnim frontama za vrijeme Krimskog rata, za koju je osposobila mnoštvo discipliniranih, savjesnih, sredovječnih žena. Bila je to nova generacija medicinskih sestara – 'žena sa svjetiljkom'

Uskoro je došlo do povećane potrebe za bolnicama u kojima će  novi liječnici, kao i nove medicinske sestre stjecati praksu. U Americi su otvorene i škole za obrazovanje medicinskih sestara, u kojima su se uglavnom školovale pripadnice visoke klase. Florence Nightingale i Louisa Schuyler bile su aristokratskoga podrijetla, no odbjegle su od sustavno provođene ženske dokolice viktorijanske klase. Florence Nightingale i Dorothea Dix (nasljednica znatnoga bogatstva) nisu krenule oblikovati svoje karijere dok nisu zašle u tridesete, kada su postale svjesne beskorisnosti dokoličarstva.

No, Nightingale i njezine učenice pokrenule su sestrinstvo s neizbrisivim tragom vlastitih klasnih predrasuda. Trenirao se karakter, a ne vještine. Krajnji produkt bila je idealna Dama, premještena iz kuće u bolnicu, te oslobođena reproduktivnih sposobnosti. Dok su medicinske sestre bile pripadnice radničke klase, koje su obavljale slabo plaćen i težak posao, edukatorice su bile žene srednje i visoke klase, koje su zahtijevale razvijanje 'damskoga' karaktera te socijalizaciju medicinskih sestara.

Sestrinstvo je uskoro postalo ženska domena, dok je liječništvo postalo intrinzično maskulino. Njezina nježnost i duhovnost nisu bile primjerene u okrutnom, linearnom svijetu znanosti. Njegova odlučnost i znatiželja učinile su ga nepodobnim za posvećivanje dugog perioda za njegovanje pacijenta. Ukorijenjenost ovih seksističkih stereotipa pokazala se gotovo neslomljivom.

 

 Zaključak

Seksizam zdravstvenog sustava nije slučajan, nije samo refleksija društvenoga seksizma u cjelini ili seksizma pojedinačnih liječnika. Taj seksizam je povijesno stariji nego li je medicinska znanost; to je duboko ukorijenjen, institucionalni seksizam. Također, ne postoji povijesno konzistentno opravdanje za isključivanje žena iz područja iscjeliteljstva. Vještice su napadane zbog pragmatičnosti, empiričnosti i moralnosti, dok su s druge strane, žene u 19. st. postale neznanstvene, delikatne i sentimentalne. Stereotipizacija se mijenjala kako bi odgovarala muškoj komfornosti.

Naša opresija kao medicinskih radnica danas je neodvojivo vezana uz opresiju nas kao žena. Njegovanje, naša predominantna uloga u zdravstvenome sustavu, jest produžetak naših uloga kao majki i žena. Medicinska sestra je odgajana da vjeruje kako pobuna ugrožava, ne samo njezin 'profesionalizam', već i njezinu femininost. To znači da medicinska elita ima značajne interese u održavanju seksizma u čitavome društvu: liječnici su šefovi u industriji u kojoj su radnice prvenstveno žene. Seksizam u društvu kao cjelini osigurava da ženska radnička većina u zdravstvu bude 'dobro' radništvo – poslušno i pasivno. Stoga, uklonite seksizam i uklonili ste jedan od glavnih oslonaca zdravstvene hijerarhije.

Prevela i prilagodila Marina Tkalčić

Tagovi: crkva, dorothea dix, florence nightingale, iscjeliteljice, liječnici, louisa schuyler, medicinske sestre, primalje, rodna ravnopravnost, seksizam, vještice

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM