Sa stavom

05.09.2013. 23:54:28 - Dijala Hasanbegović (diskriminacija.ba)

Zapisi iz crvene bilježnice: 5. stranica

'Ja sam u Bosni. Kažu da je to u Europi'

Autorica: V.K., 35. godina

Znam da sam sretna. 

Živim u Europi – mogla sam se roditi u Bangladešu. 
 
Na nagovor prijatelja, pogledala sam dokumentarac o prostituciji, jedan od onih koji se sviđaju svima. Čak i muškarcima. Jedan od onih koji dovoljno nalikuju realnosti i posjeduju minimum propagande i redateljske intervencije, pa se ljudima čine objektivnima, jer se ne smije previše propagirati kako je većina žena u zemljama trećeg svijeta, zapravo, prisiljena na prostituciju.
 
E pa, taj sam dokumentarac gledala i svidio mi se, učinio je da se osjećam sretnom što nisam u najnesretnijoj zemlji za žene. 
Ja sam u Bosni. Kažu da je to u Europi. Ovdje je poželjno da si samosvjesna, da znaš sve o svom statusu u društvu, da si samostalna, da si svoj čovjek, i da obavezno, prije bilo koje rodne ili kakve druge primjedbe naglasiš da nisi feministkinja. Ovdje su mi rekli da je feminizam šovinizam. Bili su toliko agresivni da mi se feminizam svidio, ali nisam im to nikad rekla. 
 
Stojim, u svojoj kuhinji, i režem suho meso, jer prijatelji mi dolaze na večeru.
 
Stojim, u kancelariji Udruženja književnika i režem suho meso i kobasice, za večeru. Godišnja je skupština, a naši književnici na skupštinama vole pojesti i popiti, nakon što odluče sebi sami dodijeliti neke nagrade i bonuse. Imam stariju kolegicu, ona to radi već dugo vremena. Napravila sam grešku prethodnog dana, bila sam ironična, i rekla da je moj mozak premali da shvati administrativne zavrzlame koje mi je sugerirala, jer sam, zapravo, završila književnost. Pa ne režem meso samo zbog njih, nego i zbog nje. Ne sviđam joj se na nekoliko razina, uključujući i onu da mi san nije pisanje virmana, i sad režem meso za Godišnju skupštinu, da pisci imaju večeru.
 
Zato, jer ja nisam feministkinja. Prijatelj kojem sam ispričala tu anegdotu sa svog prvog pravog posla rekao mi je da je i on podnosio razne sumanute zahtjeve od poslodavaca. Pitala sam ga je li mu ikad, usred sastanka na kojem se odlučuje koje važne pisce pozvati na književnu konferenciju, stariji kolega, filozof, pisac i inspirativac, naručio dvije kave, kratke, s hladnim mlijekom. 
 
Male su to stvari, rekao mi je on, i rekli su mi mnogi. Moram biti sretna, jer u nekim drugim krajevima svijeta, onim jako nesretnim, ženama režu klitoris, kamenuju ih, polijevaju benzinom i pale. I to nije zato što mrze žene, nego zato što "nisu normalni". Kolektivno su bile nenormalne i nacije koje nisu dale ženama glasati u 20. stoljeću. To je sve, nekom čudnom logikom, bio tek slučajni šovinizam. Legalan. Masovan. Općeprihvaćen. 
 
Režem, dakle, meso, i razmišljam kako smo svi, zapravo, na kraju svih krajeva, ljudi. Nedavno je u susjednoj zemlji bila cijela kampanja protiv homoseksualnih brakova, koja je propagirala činjenicu da je brak, i to onaj građanski, zajednica između muškarca i žene. Građani, oni isti kojima su usta puna "svi smo mi prije svega ljudi", digli su se protiv činjenice da brak može biti i zajednica istih spolova. Jer, valjda, u tom momentu više nismo svi samo ljudi. Odjednom, u bračnoj zajednici, odnosno tek tada, žena je žena, a muškarac muškarac.
 
Ali, ja nisam feministkinja, a rod nije socijalno određena, nego biološka kategorija. 
 
Režem meso u svojoj kuhinji, ne moram to raditi, ali želim, i to me veseli. Mogu biti sve što želim: pilot, doktorica, predsjednica, službenica u banci, spisateljica, novinarka, političarka. I nemam problema. Zašto bi neka bila feministkinja u zemlji u kojoj nema baš nikakvih problema? Netko mi nešto zabranjuje? Zašto da uzalud na sebe navlačim bijes poštenih ljudi, koji su stoljetne šovinizme zaboravili u tek četvrt stoljeća, tokom kojih su složno šutjeli, ali zato grleno urlali protiv onih šovinizma koji je po njihovom sudu rodio feminizam?
 
Da, već osjećam kako je ovo predubok unutrašnji monolog za rezanje mesa, i zarezujem sebi nokat. 
 
Neće, dakle, mene u zemlji za koju kažu da je u Europi, nitko diskriminirati. Ja mogu biti šta hoću. Mogu biti astronautkinja, inženjerka, antropologinja, majka. Mogu čak i biti feministkinja. Mogu čak i pokušati odgovoriti taksistu koji se žučno žali na odvratnost pijanih djevojaka koje mu svaku noć, te nemoralne drolje, sjedaju u taksi u dva noću, smiju se glasno i smrde, sve dok on vozi neumjereno brzo, a ja nemam gdje pobjeći. I još mogu biti zadovoljna njegovim tretmanom, jer me je do 20 godine kontrolor u tramvaju dva puta pljunuo. Jednom jer nisam imala kartu, drugi put jer strana turistkinja nije imala kartu, a ja sam se usudila imati mišljenje o tome. 
 
Moja je kolegica ostvarila reputaciju kao malo koji mafijaš, jer puši mnogo cigareta. Nepoznati ljudi joj se obraćaju na cesti kako bi joj rekli da joj tako ružno stoji cigareta. Ja živim u zemlji bezazlenih, tihih, lijenih šovinizama, onih kafanskih i jednostavnih. Moram biti sretna što nisam polivena benzinom ili što mi prijateljicu nisu sahranili s mužem koji je umro. Stoljeća su postavila niske standarde. 
 
Moja zemlja, za koju mi kažu da je u Europi, misli da je feminizam prebrojavanje žena po institucijama, prebrojavanje ženskih imenica u jeziku, prebrojavanje zaposlenih žena, školovanih žena... moja zemlja voli prebrojavanja, pa joj je i feminizam prebrojavački. A šovinizam pijan, teturajući, prizeman, ali zato efektan. 
 
Znam da sam sretna. 
 
Ja stojim za pultom u svojoj kuhinji, sretno režem meso na svome prstu. I da, tako prikladna je omiljena šovinistička šala: žena je jedina zvijer koja svaki mjesec krvari, a ne umire. 

Tagovi: bosna, brak, diskriminacija, društvo, feminizam, muškarac, posao, šovinizam, žena

Vezani članci:

Facebook komentari

Prikaži stare komentare (1)

Stari komentari

kosee:
Dobar tekst, mogu se potpuno poistovjetiti s njime..
06.09.2013. 10:48

Iz drugih medija

AEM