Sa stavom

14.11.2013. 07:30:38 - Branka Kostić

'Dajući sebi moć da mi sude, sudili su sebi'

Sjedni pored drugačije

(Foto: Tihana Nalić)

Mnogo puta sam doživjela neku vrstu diskriminacije. Nikad me to nije toliko diralo jer sam razumjela da neki određeni ljudi ne umiju shvatiti drugačijeg od sebe. Ali, kad je to počelo poprimati ovakve razmjere, počela sam biti ljuta. Znam kako se netko osjeća kad ga ne smatraju jednakim i upiru prstom u nju ili njega. Po čemu je netko bolji ili gori od drugih? I po čemu netko ima pravo suditi drugome? Kada je sve eskaliralo, razmišljala sam hoću li šutjeti ili izreći svoje mišljenje, a na kraju sam odlučila pustiti svoj glas, jer ako oni mogu na takav način određivati ljude, mogu i ja reći svoje mišljenje.

Nitko ne treba biti rangiran. Baciti kamen na njih zato što biraju kako će živjeti svoj život i koga će voljeti. Zar ljubav nije jednaka? Strah me, da nakon što su napali istospolne veze, da će si dati prava osuditi i mene, a i one slične meni. Moja priča jasno govori kako sam se osjećala, a ne mogu zamisliti kako se osjećaju oni i one, kad je toliko mnogo ljudi dalo sebi pravo da im sude i oduzimaju njihova prava. Svi/e smo jednaki/e, i ispod svake kože, nalazi se jedna osoba. I tu nema previše mudrosti, nitko nikome ne može suditi, mi smo maleni, sasvim obični da bismo si dali takvo pravo! Ovdje je situacija iz mog svakodnevnog života koja me tjera da se osjećam drugačijom, da osjetim kako me društvo smatra drugačijom.

Sjela sam u slastičarnu i čekala svoj omiljeni kolač, koji su tek pripremali. Slastičarna je bila puna ljudi, no tri stola oko mene bila su prazna. Nisam obraćala pažnju, promatrala sam sve one razne slastice iza stakla, i među prstima vrtila jelovnik. Dan je bio sasvim običan, sunce je provirivalo iza oblaka, vjetar je lagano šuškao među granama i mojim pramenom kose. Ljudi koji su dolazili, vidjeli su prazne stolove ali ne bi sjeli, već bi nastavili tražeći druga mjesta.

Tek tada sam primjetila kako me čudno gledaju. No, nisu me gledali dugo, samo su bacili pogled i to im je bilo dovoljno. Nisam shvatila što gledaju, moje ruke, noge ili možda moje bezizražajno lice? Njima sam ja bila nepoznanica. No, nisu iza svega toga pogledali u moje oči i vidjeli iz svega toga, iza mojih kolica, nisu vidjeli isto srce, istu krv i dušu. Vidjeli su ono što su željeli vidjeti.

Nije me rastužila ta činjenica, stpljivo sam čekala svoj omiljeni kolač, i smiješila se suncu. Tada sam čula kako jedna curica pita mamu: "Mama, što je ovoj curi, zašto sjedi u tim kolicima".

Žena se nije ni potrudila reći o čemu se radi, te je rekla: "Šuti, i ne gledaj".

Tek tad uvidjela sam, kako ljudima pojam neobično postaje gnjušanje. Žena se okrenula, i tek tada, moje bezizražajno lice postalo je izražajno, pogledala sam ženu u oči, sa tugom i tračkom ljutnje.

Spustila je glavu posramljujući se svojih riječi. Stolovi su i dalje ostali prazni, no ja nisam bila prazna, svi oni su bili prazni. Ja sam bila osoba tjelesno bolesna, a oni su bili osobe trulih duša. Dajući sebi moć da mi sude, sudili su sebi. Nisam bila ljuta ni ogorčena, već me obuzela tuga zbog toga što oni iza svega toga nisu vidjeli mene. Nečiju sestru, kćer, unuku, vidjeli su samo moje lice, i moje noge. No, ja sam znala tko sam, znala sam da nikad nikome neću suditi, niti okretati glavu. Za mene su svi/e bili/e jednaki/e, jer ispod svake kože, stoji isto srce, duša.

Prazni stolovi nisu moj život, prazni stolovi su postali moja snaga, moj uvid da nije uvijek sve bajno. Ja, bila sam bolja od njih i s osmijehom pojela svoj omiljeni kolač, ljubeći vjetar i voleći ljude.
 

Tagovi: diskriminacija, hrvatska, invaliditet, invalidnost, invalitkinja, kolica, ljudska prava, prava, referendum, referendum o braku

Vezani članci:

Facebook komentari

Iz drugih medija

AEM