Sa stavom

15.09.2014. 11:27:02 - Laura Bates (theguardian.com)

koliko puta ste već čule ovakve reakcije?

10 čestih komentara na feminističke blogove - i moji odgovori

(Foto: S.K.)

Od kada sam osnovala Everyday Sexism Project, pišem o zlostavljanju s kojim se žene suočavaju: od dovikivanja na ulici, do nasilja. S gotovo utješnom pravilnošću, 'ispod crte', u prostoru za komentare, redovito se javljaju iste kritike.

Stoga, Laura Bates za The Guardian napisala je kako reagira na zlobnike i zlobnice koji kritiziraju njen rad i feministička uvjerenja.

Novinarka Helen Lewis 2012. mudro je napisala da 'komentari na bilo koji članak o feminizmu opravdavaju feminizam'. Iz osobnog iskustva mogu reći da je bila u pravu. No, važnost feminističkog pokreta ne ističu samo užasne prijetnje, mizogino zlostavljanje i sl. Tu su i suptilniji komentari: poricanja i provokacije koje se često uvijek iznova ponavljaju, a koje potvrđuju upravo ono o čemu feministički/e blogeri(ce) pišu. Kako bih zadovoljila neke od junački upornih kritičara, evo odgovora na 10 najčešćih komentara koje dobivam na račun vlastitih feminističkih tekstova. 

"To nije rodno specifično."

Za ovakve komentatore radije vjerujem da su simpatično naivni, a ne namjerno zatucani. Jer, naravno, kada bi se samo potrudili baciti oko na djelić statističkih podataka (koje se često citira upravo u tekstovima ispod kojih ostavljaju svoje komentare), shvatili bi da su problemi o kojima pišem – uznemiravanje, seksualno zlostavljanje, diskriminacija na radnom mjestu – itekako rodno specifični.

"Bravo. Identificirala si problem koji je već milijun puta identificiran. A sad – što predlažeš kao rješenje?"

Osjećam se naprosto užasno što ovom sirotom/j, opterećenom/j čitatelju/ici na leđa natovarujem još jedan članak o seksizmu. Kao da je članak tu samo da ga pročita – kako bi bilo da pri čitanju na trenutak zastane i porazmisli o tome kako je to iz dana u dan živjeti sa seksizmom. Istina, članci koji ukazuju na problem nisu nužno sami po sebi rješenje. Ali kad sam započela Everyday Sexism Project (projekt svakodnevnog seksizma), neprestano sam nailazila na jedan te isti komentar: "Seksizam više ne postoji". Nemoguće je uhvatiti se u koštac s problemom ako prvenstveno ne postoji svijest o tome da problem uistinu postoji.

"Zašto cmizdriš o tome kad postoje važnije stvari na svijetu?"

Fascinira me da se ova kritika vrlo rijetko upućuje na račun, recimo, sportskih novinara/ki koji/e nam donose vijesti iz nogometnog svijeta, ili autore/ice tekstova tipa 'uradi sam' i članaka o temama kao što je šetnja pasa. Nevjerojatno, ali istinito – jedino se žene u red dovodi povicima: "Budi sretna, drugima je gore". Postojanje silovanja i drugih oblika seksualnog nasilja ne čini iskustva onih koje se diskriminira na radnom mjestu ili uznemirava na ulici nevažećima; policajcima nitko ne govori da slučajeve prevare ostave po strani dok ne riješe sve slučajeve ubojstva. Pretpostavka da se žene u Ujedinjenom Kraljevstvu nemaju na što požaliti jednostavno je pogrešna: svake godine 85.000 žena u UK-u je silovano, a njih preko 400.000 žrtve su seksualnih napada. U prosjeku više od dvije žene tjedno postaju žrtvama ubojstava koja počinjavaju njihovi sadašnji ili bivši partneri. A možda je u cijeloj ovoj priči najvažnije naglasiti da ovaj argument ne prepoznaje poveznice među različitim oblicima opresije i nasilja. Ako nam se ne dozvoljava da prozivamo 'lakše' oblike uznemiravanja i diskriminacije, postavljamo presedan za tretiranje žena kao građanke drugog reda, što ima izravan utjecaj na teže zločine.

"Sumnjam da će se ti ljudi ikada promijeniti."

Pretpostavljam da je istina da ljudi koji su seksisti ili zlostavljači neće promijeniti svoje stavove i/ili ponašanje zbog teksta koji su pročitali na internetskom portalu Guardiana. Uf, koje otkriće. Međutim, od mnogih sam muškaraca čula da ih takvi članci potiču na propitivanje vlastitog seksističkog ponašanja za koje su ranije držali da je bezazleno. A vjerujem i da postoji kritična masa ljudi koji ni u snu ne bi nekoga zlostavljali, no istovremeno nisu svjesni da postoje oni koji to čine. Ako takve ljude uspijemo angažirati i ukazati im na postojeći problem, bit će skloniji poduzeti nešto i postati dijelom rješenja. Možda će tata koji pročita jedan takav članak shvatiti koliko je važno da sa svojim sinovima razgovara o poštivanju žena. Možda će žena koja je bila podvrgnuta neželjenim dodirima nakon što pročita jedan takav članak, shvatiti da ima pravo incident prijaviti policiji.

"Da mene neki tip pokuša zgrabiti, nabila bih mu stopalo tamo gdje ga sigurno ne bi htio."

Razumijem potrebu da se članke o uznemiravanju ili neželjenom dodirivanju komentira ovakvim primjedbama, doista razumijem. Vrlo je frustrirajuće čitati o osobama koje su doživjele zlostavljanje i prirodna, ljudska reakcija je ponuditi im savjet. No, ovakvim komentarima u potpunosti promiču emocionalne i psihološke posljedice neželjenog kontakta ili napada. Žrtve iznova navode da su bile paralizirane od šoka ili straha. Sugerirajući ženama kako bi/su trebale reagirati, vi, (ma koliko nenamjerno to bilo), ih pretvarate u suučesnice u njihovim napadima. Što je još važnije, fokusiranjem na reakcije žrtve propuštamo krivicu svaliti tamo gdje doista pripada – na počinitelja.

"Svi/e možemo reći: 'Muškarci to ne bi smjeli raditi', ali to je isto kao da ja ostavim ključeve u autu, širom otvorim vrata i onda kažem 'ljudi ne bi smjeli krasti'."

Ne, nije isto. Za početak, ne postoji učinkovit način da se izbjegne napad: u 90 posto slučajeva silovatelji poznaju njihove žrtve: svi oni stari biseri mudrosti o tome da ne treba nositi suknje ili izlaziti kasno navečer potpune su besmislice. Kao drugo, trebali/e bi se baviti počiniteljima, a ne govoriti žrtvama kako da se ponašaju. Treće, sugerirati da su svi muškarci po prirodi divljaci koji će uvijek napasti ženu ako im se za to ukaže prilika grozna je uvreda za veliku većinu muškaraca. Zar bi trebali puštati počinitelje 'zbog biologije'?

"Što je s reklamama za proizvode za čišćenje koje muškarce prikazuju kao smotane idiote?"... "Zar Laura Bates zaista vjeruje da se niti jedan muškarac nikada nije suočio s nemoralnim ponudama ili neželjenim dodirima na poslu?"

Ne. Zapravo, Everyday Sexism Project prihvaća i objavljuje i priče muškaraca. Da, postoje izolirani primjeri reklama i medija koji propagiraju negativne generalizacije o muškarcima. No, većina članaka koje pišem bave se ženama i njihovim iskustvima rodne nejednakosti. Zašto? Jer se žene susreću s rodnom nejednakošću u daleko većoj mjeri nego muškarci. Nejednakost s kojom se susreću žene u pravilu se javlja i u ozbiljnijem obliku od one s kojom se suočavaju muškarci. A s obzirom na strukturnu nejednakost ukorijenjenu u društvu u kojem živimo (ekonomski, profesionalno, društveno), slučajevi seksizma s kojime se susreću žene nerijetko imaju mnogo dalekosežnije utjecaje na njihovu svakodnevicu. 

"Ne poznajem nikoga u svom uredu tko se ponaša na taj način."

"Ne mogu vjerovati da se to događa."

"Nikada nisam radio u okruženju u kojem bi se takvi stavovi tolerirali."

Činjenica da mnogi muški komentatori možda i nisu svjedočili seksizmu ili diskriminaciji me previše ne čudi. Zlostavljači često koriste trenutke izolacije, primjerice u praznim vagonima podzemne željeznice ili uredima. Ušutkavanje žrtava znači da mnoge od njih nikada ne govore o svojim iskustvima. To je problem koji neproporcionalno pogađa žene, pa ne čudi da mu muškarci rjeđe svjedoče; međutim, to ne znači da problema uopće nema. Možete i dalje tvrditi da problem jednostavno ne postoji jer ga vi sami niste vidjeli, no gomila dokaza (pravi daveži!) pokazuje suprotno. Zar ne bi bilo jednostavnije da nam naprosto vjerujete?

"Sumnjam da će demoniziranje svih muškaraca pomoći."

Fascinantno je kako neki muškarci (bez panike #notALLmen!) brzaju sa zaključkom da svaki članak koji opisuje postupke manjine na neki način napada njih osobno. To uopće nije istina. No čim se ubacite u raspravu kako biste istaknuli da nisu baš svi muškarci kao oni koje se opisuje u tekstu, postajete dio problema. Upravo ovakva vrsta obrambene reakcije znatno otežava rasprave o seksizmu. Odličan način da nam date do znanja da 'nisu svi muškarci' seksisti jest taj da rasprave o tom problemu prestanete skretati s puta.

"To je samo još jedan primjer feminističke urote na Guardianovom portalu."
"To je još jedna feministička urota na Libeli" (op.a.)

Uhvaćene na djelu!

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

Tagovi: argumenti, blog, članak, everyday sexism projekt, feministkinja, feminizam, komentari, kritika, laura bates, post, reakcija

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM