Sa stavom

07.10.2014. 11:23:55 - Tracy Moore (Jezebel.com)

Što ako biti majka nije najljepši osjećaj na svijetu?

Trebamo razgovarati o ženama koje su zažalile majčinstvo

Ženama je dovoljno teško govoriti o tome kako nikada ne žele postati majke, ili priznati da to nije tako sjajno kako se predstavlja. Zamislite kada žene otkriju da im ovo iskustvo nikako ne odgovara, zadaje muke, samo je niz razočaranja.

Naravno, postoji mnogo razloga za uzdisanje: roditeljstvo je teško, skupo, iscrpljujuće i dovodi do krajnjih granica izdržljivosti. To je poduhvat koji te prisiljava da stopiš svoje najgore "ja" sa svojim najboljim "ja", često nekoliko puta na dan. Za žene je to posebice komplicirano – kako sve više gradimo svoj identitet na jednakopravnosti,  te smo slobodne  da krenemo željenim putevima, sve je teže identificirati se s ulogom koja zahtjeva najveću popustljivost i žrtvu. Posebice kada uključuje još više rada u kućanstvu.

A da ne spominjemo  potrebnu logistiku prvih nekoliko mjeseci nakon poroda, vrijeme kada je veza s majčinstvom veoma tanka za novopečene, nesigurne majke kada se bore s vjetrenjačama umjesto prirodnog i laganog iskustva koje se propagira: onog upoznavanja svog djeteta.

Naravno, za većinu, pa tako i za mene, vrijeme prolazi, shvatite neke stvari, a navala ljubavi, obožavanja i predanosti prema svojem djetetu bez problema nadilazi ona teška vremena – to nikada nije pitanje kajanja. Ali, ne osjećaju se svi tako.  Pretpostavljam da žene koje su doista požalile što su postale majke ne žele to priznati, kako ih se ne bi demoniziralo.

Rasčistimo nekoliko stvari:

Neke žene koje ŽELE postati majke ne bi to trebale biti.

Neke žene koje bi bile IZVRSNE majke, to ne žele biti.

Neke žene koje se osjećaju grozno zbog svojih majčinskih vještina su odlične majke.

Neke žene koje misle da su odlične majke, zapravo su vrlo loše.

Neke žene koje priznaju da mrze majčinstvo, rade dobar posao.

Govorim ovdje o Isabelli Dunton, 57-godišnjakinji koja je prošle godine napisala uznemirujući članak za Daily Mail govoreći o tome kako joj je odluka da rodi i odgaja djecu najveća pogreška u životu, čega je bila svjesna već nakon petog dana života njezinog prvorođenog djeteta. Dutton je napisala:
"Čak i sada, nakon 33 godine, još uvijek zamišljam tu scenu: Stuart je spavao u svojoj kolijevci".

"Bilo mu je vrijeme za hranjenje, ali se još uvijek nije probudio."

"Čula sam ga kako se budi, no kada sam pogledala njegovo zaobljeno lišce na rubu buđenja, nisam osjetila nikakvu povezanost. Nikakav topli val majčinstva."

"U potpunosti sam bila odcijepljena od tog nepoznatog stvorenja koji se nametnuo nad mojim staloženim bračnim životom, i promijenio ga, nepovratno, na gore."

Nije se radilo o postporođajnoj depresiji, tvrdila je. Nije bila samo iscrpljena:

"Jednostavno, oduvijek sam mrzila ideju majčinstva. U tom trenutku, preostala nada da ću možda, kada postanem majkom, biti izliječena svoje antipatije, nestala je.

Sjećam se kako sam se zapitala: "Je li on uistinu moj?" Mogao je, doslovno, biti bilo čije dijete. Da ga je neki dobronamjerni stranac u tom trenutku htio posvojiti, ne bih se usprotivila.

Međutim, nisam htjela da se ništa loše dogodi Stuartu i posvetila sam svaku česticu energije brizi o njemu. Ipak, znam da bi moj život bio puno sretniji i ispunjeniji da nisam rodila djecu."

Nastavlja priču time koliko se ona osjećala neispunjenom odgojem dječaka, ali rodila je još jedno dijete, djevojčicu, što je čini jednako neispunjenom. Ipak, i dalje joj je stalo do njih i brine se za njih, čak i za svoju sada odraslu kćer koja je vezana uz krevet zbog multiple skleroze, i govori kako bi rado preuzela bolest na sebe. Dutton zna da predstavlja roditeljski paradoks: ona je brižan i odgovoran roditelj – ali "možda bih manje zamjerala svojoj djeci da nisam bila roditelj".

Smatram da, iako njezini osjećaji nisu idealni, nisu ni toliko paradoksalni, jer nikada ne bih pretpostavila da iza svakog dobrog roditelja stoji izvor nepresušne radosti i entuzijazma. Svi smo mi ljudi od krvi i mesa. Ona pretpostavlja da biti dobar roditelj znači uvijek biti preplavljen neobuzdanom srećom. To jednostavno nije tako. Pretpostavlja da biti dobar roditelj znači uvijek željeti biti roditelj, a to nije tako. Smatram da se taj problem javlja iz pretjeranih nerealnih očekivanja od žena, da ne samo da sve žene žele biti majke, već da se trebaju osjećati nevjerojatno ispunjenima tim iskustvom. Ako to ne bismo očekivali od žena, ne bismo imali tako čudnu spiralu srama kod žena koje smatraju da nisu dobro shvatile "poruku". Možda bi onda bilo više prostora za žene da istražuju svoje osjećaje o roditeljstvu bez osjećaja da je to neizbježna odluka koju moraju voljeti. Pa, majčinstvo/roditeljstvo jest puno lijepih, životno ispunjujućih trenutaka, ali to nije vaš potpuni identitet. I vjerujte mi, doći će trenutak kada ćete poželjeti otići na bolovanje. Najvažnija stvar je ipak to odraditi. Ustrajati.

Ovo je Charlotte Hsu napisala u nedavnom članku iz Salona naslovljenom "Kada majčinstvo nije prekrasno". Hsu priznaje da nije željela biti majka tokom odrastanja. Roditi dijete znači mučiti se s najjedostavnijim stvarima, poput hranjenja i podrigavanja. Ona isto piše o tom "paradoksu":

"Voljela sam naše dijete više nego što sam to ikada mogla očekivati. No, kako je vrijeme prolazilo, otkrila sam da mi se majčinstvo baš i ne sviđa."

Kao i većina mladih majki, bila je izbezumljena potpunom iscrpljenošću, ovisnosti tog malog stvorenja, njezinoj nesposobnosti da ga odmah smiri ili riješi njegove probleme bez pola muke, kao da je bila stvorena za to.  Mnogo je plakala. Nedostajao joj je njezin prijašnji život. Svi su rekli da će se stvari poboljšati, ali nisu.

Esej Charlotte Hsu drugačiji je od članka Isabelle Dutton – njezin je sin patio od ekstremnog oblika kolika, stanje konstantnog nemira i plača koji mogu trajati satima, po nekoliko mjeseci, što uzrokuje pustoš u životima mladih roditelja, i to s razlogom. Još uvijek se malo zna o tome, ali istraživači/ce misle da ima veze s trbušnim bakterijama.

Ali i to je dio roditeljstva: nitko ti ne može reći kako će sve ispasti. Možete se pripremati za to, ali i dalje ćete naletjeti na prepreke. Možete biti ludo zaljubljeni u stvorenje koje ste stvorili i doslovce biti spremni umrijeti za njega. Ali na početku, kada ste u rovovima, osjećate se kao da plivate kroz kanalizaciju punu govana.  Ne trebamo se pretvarati da tome nije tako.  Postoji i određena ljepota u otkrivanju svega toga.

Hsu piše:

"Kada smo, nakon dugog perioda eksperimentiranja, napokon shvatili što Max voli, bilo je gotovo loše kao i neznanje: zaspao bi nam na rukama kada smo radili čučnjeve.

Smirilo bi ga gibanje dizala gore-dolje. Zato sam pet, šest, sedam puta dnevno hodala s njim po našem kvartu i radila lude dječje akrobacije. Gore-dolje! Gore-dolje!

Upoznala sam naše susjede. Izgubila sam višak kilograma stečenih tokom trudnoće.

Ali, izgubila sam i sebe; nisam imala drugi život osim Maxa. Pala sam u depresiju. Počela sam googlati stvari poput 'mrzim biti majkom'".

Srce mi se slama kada to čitam, ali i sama sam to prošla, boreći se s dojenjem i osjećajem neuspjeha, poput osobe kojoj nedostaju ključni dijelovi koje drugi/e automatski posjeduju. Poput Dutton, Hsu je napravila ono što je bilo potrebno. Svaki dan se ustala iz kreveta. Obavila je posao. Pri kraju eseja piše: "Moj muž i ja smo samo sjene ljudi kakvi smo nekad bili, ali konačno naziremo tračak boljeg života". I u svojoj biografiji navodi da je "konačno sretna što je postala majka".

Prije nego što sam rodila, ovakve priče dovodile bi me do razmišljanja jesu li te žene stvarno sposobne odgajati djecu. Naravno, sada znam da je to glupa pretpostavka, stvar je puno komliciranija od toga. Ljudi imaju djecu pod različitim okolnostima, i nitko ne zna kako će to stvarno izgledati, a još manje na što se treba pripremiti. Zato potpora toliko puno znači.

I kada radite dobar posao, možete prolaziti kroz niz emocija s kojima nećete uvijek biti zadovoljni. Možda je za mnoge žene majčinstvo bezgranična sreća, ali to nimalo neće pomoći majkama koje nisu tako sigurne. Ono što njima treba, nije vaša osuda, već vaše razumijevanje i podrška. Naravno, to treba i njihovoj djeci, koju treba voljeti i odgajati bez obzira na unutarnje oluje njihovih roditelja. Proširila bih ovaj razgovor i na očeve, ali mislim da je ovo jedinstven problem žena gdje se sve više njih odlučuje ne imati djecu – muškarcima je uvijek dana mogućnost da se upuste nevoljko u očinstvo.

Ovo je razlog zbog kojeg je važno otvoreno govoriti o majčinstvu, i zašto je važna potpora, jer ako sama žena ne može prijeći prepreku, može ju prijeći cijelo selo, ako ono postoji. Još važnije je  ženama dati resurse kako se nositi sa svojim negativnim iskustvima, i prostora da procesuiraju osjećaje koji prate ta iskustva, da pronađu način kako biti majka i još uvijek biti ljudsko biće s manama, još uvijek biti nešto drugo osim vreće bez dna koja stalno daje. Kako je to s većinom stvari, ono što mi mislimo da želimo samo je djelić koji čini potpunu sliku.

Prevela i prilagodila Marija Sabolić

Tagovi: djeca, majčinstvo, obitelj, obiteljski život, odgoj djece

Vezani članci:

Facebook komentari

Prikaži stare komentare (23)

Stari komentari

kosee:
Izvrstan članak o potpuno novoj perspektivi na majčinstvo. Zaista zanimljivo za pročitati i razmisliti o tome.
07.10.2014. 11:43
Lalala:
Sjajan članak, ima mnogo žena koje se ne snalaze u tim ulogama, a mnoge nisu ni svijesne toga-vidim sve više verbalnog nasilja prema djeci...a ni one ne znaju kako to riješiti, jer o tome nitko ne priča. Nadalje, ako pričaš o majčinstvu na ovaj način, nešto s tobom ne valja i vidi se kako većina misli "siroto dijete s takvom mamom", ali se iznenade kad vide koliko je recimo moje dijete odgojeno i puno znanja i znatiželje, odgovorno...a tek 4 godine ima. Znam samo da me svi čudno gledaju kada kažem da to što sam rodila dijete nije moje postignuće, kamoli najveće postignuće života. Priroda je odradila svoje, a ja nastojim djetetu dati alate za samostalni život, jer je ono moja najveća odgovornost i ljubav. Isto tako svijesna sam toga da bi mi život bio jednostavniji i sretniji, ispunjeniji da sam sama ili samo s partnerom. Kada dijete dođe svakakve stvari se prešutno prebacuju na majku, od cjelonoćne/-dnevne brige do svakodnevnog i otupljujućeg dijapazona najglupljih poslova zvanih kućanski poslovi. I tako se nađeš u situaciji da odgajaš sve u kući, a ne samo dijete. Sumnjam da muškarci prolaze kroz to, kao što ih nitko na razgovoru za posao ne pita namjeravaju li imati djecu/koliko još djece misle imati u narednih 5 godina. To je "normalno", žene "drže" tri kuta kuće i ostale baljezgarije, a ako nisi žena-majka-kraljica-svetica kako naše društvo podrazumijeva, valjalo bi da potražiš pomoć psihologa....ili još bolje svećenika.
08.10.2014. 07:55
reasilvija:
ma, kad bi žene znale unaprijed što će sve morati proživljavati i podnositi i izdržavati kad budu dobile dijete, ni jedna ne bi htjela roditi; djeca često ne spavaju, neće jesti, prave nered (jednom sam štopala za koliko jedno moje dijete od uredne prostorije naparavi totalni rumpl - za manje od 2 min.), stalno te prekidaju u poslu, idu za tobom i na wc, stalno nešto trebaju, tvrdoglavi su, neće slušati, itd. Ima toga koliko hoćeš i to svaki dan, a ja ne govorim samo o maloj djeci, već i o velikoj. I da, radi se o zdravoj djeci, ne ulazim u to koliko brige, vremena i živaca mama uloži u bolesno dijete. Vjerojatno je i tata tu negdje, ali nikad nisam čula da je nekom tati netko prigovorio ili ga osuđivao ili davao primjedbe na odgoj djeteta ili bilo šta u vezi djeteta. Prema tome, dijete i komocija su za ženu obrnuto proporcijalni pojmovi. Ono što ja vidim kao problem je nešto drugo: od današnjih roditelja, prvenstveno od majke se traži ne da odgaja svoje dijete nego da ga mazi i tetoši, da ga ne smije krivo pogledati, da mu u svemu ugađa i stalno bude na dispoziciji. To ne samo da je loše za majku, nego će biti loše i za dijete, a i za kopletno društvo, jer to je trend kojeg već godinama slijedimo u Hrvatskoj. To je teško, jer po ovom trendu (pedagogija Jaspera Juula i sličnih zamazivača očiju) uloga roditelja, prvenstveno majke je da bude sluga, a ne šef ili vođa svom djetetu. Eto, došli smo do toga da ne smijemo ni spominjati da postoje nekakvi problemi u majčinstvu, nekakvi negativni osjećaji ili bilo šta negativno, jer njihovim malim veličanstvima se smije samo klanjati i obožavati ih. Čak i kad su neposlušni.
08.10.2014. 11:57
ana:
Hvala vam na ovom članku. I ja sam, kao i Hsu guglala stvari poput 'mrzim biti mama'. Da raščistimo odmah jednu stvar: obožavam svoje dijete ali ne volim biti mama. Premda to dobro radim i ne mislim prestati. Mom djetetu neće nedostajati ljubavi ili bilo čega drugog u životu, ali zato ja neću moći imati život kakav sam htjela. Em to, em sam izgubila sebe i supruga kao "nas", a to može razumijeti samo netko tko ima partnera s kojim je nevjerojatno povezan. Sad smo se nekako razvodnili. Nikad nisam pretjerano htjela djecu, neki kao status quo. Pristala sam jer je suprug jako htio dijete. Mislila sam da se dobar brak sastoji od kompromisa, pa eto, i ja moram nešto popustiti. I sad mi je žao, trebala sam slušati svoj unutarnji glas. I upravo to je pouka ovog mog komentara.
08.10.2014. 14:17
Lalala:
reasilvija i ana- odlični komentari....znači ima nas još....s djecom ti je život vječno čekanje da ispuniš makar svoj san da bez buke ili grižnje savjesti sjedneš negdje na 2 h i samo dišeš u miru, pokušaje pokretanja poslova, diplomiranja i ostalog da ne spominjem...Nitko isto tako ne priča o tome koliko ti strada zdravlje, npr.meni je kralježnica stradala i nema više natrag, hormonska slika je užas, razbuktavanje alergije, atopijskog dermatitisa itd. Baš to, da žene znaju šta ti trudnoća, porod ili majčinstvo mogu uraditi i sa pozitivne, ali i negativne strane, mnoge ne bi nikada postale majke. A smiješno je da uglavnom muškarci vrše pritiske, tako se i moj suprug nada još jednom djetetu, ali meni zaista nije do toga, jer najveći teret pretrpit će moje tijelo, kralježnica...a ne želim biti invalid do kraja života i sad već patim od konstantnih bolova, svaki dan, već 4 godine...Good luck, ladies!
08.10.2014. 15:47
V:
@Lalala - mozes li malo objasniti ovo razbukravanje alergije i neurodermitisa? Vec i sad jedva zivim s tim, je li moguce da se pogorsava?
08.10.2014. 19:21
ana:
reasilvija, čudi me nešto....naime, ja Jaspera Juula uopće nisam tako shvatila kako Vi kažete. Ja sam ga shvatila da dijete treba poštovati kao osobu od prvog dana jer mu tako nećemo sabotirati samopuzdanje i samosvijest. No ne bih rekla da se Juul zalaže za ne-odgoj i ne-vodstvo i da je samo za popuštanje. Također mislim da je u pravu kad kaže da smo mi ti koji smo odgovorni za to kakvo nam je dijete jer je ono dijete, a mi odrasla osoba.
09.10.2014. 13:41
ana:
Zanima me zašto mislite da je loš? I tko su drugi zamazivači očiju? Inače pratim takvu literaturu jer imam malo dijete. Imam dojam da bih ja bila sretnija i cjelovitija da moja mama nije mislila da je majčinski instinkt=znanje. Najopasniji su ti koji sve znaju, ne samo majke, već općenito.
09.10.2014. 13:44
plavusa:
Jako zanimljiv tekst...svi govore samo o lijepim stvarima a niko o ruznim...kad sam bila trudna svi su me plasili porodom a niko nije spomenuo kako je naporno i tesko kasnije...porod brzo prodema obav3za je za cijeli zivot...
09.10.2014. 20:50
Bocko:
A kako bi bilo da malo progovorimo i o očevima koji su zažalili očinstvo?

Ne, to naravno ne smijemo.

Muškarci su prljave bezosjećajne svinje.
Neka plate alimentaciju i mrš da se ne pojavljuju ako ne žele postupati kako im majka i feminističke stručnjakinje propisuju.
10.10.2014. 09:03
reasilvija:
odgovor za anu: radi se o metodama ili "alatima"; ono što govori Jasper Juul odnosi se isključivo na lako odgojivu djecu, nemam pojma koliki je njihov postotak i nemam takvu djecu kod kuće; a i nije logično da bi se sva djeca odgajala po istoj metodi, jer nisu ista, ali trend je trend. Ja sam navela ime Jaspera Juula, ali njegove ideje podržava masa pedagoga, i zaptravo i nema drugih ideja, tako da realno sve što čitate, ili gotovo sve, možete čitati kao bajku, ili kao one knjige tipa "kako na brzinu postati bogat", ali teško da ćete moći to primijeniti i imati stvarne koristi u odgoju djece. Bajka o sabotiranju samosvijesti i samopouzdanju je, kao što sam već navela, vrlo opasna. Stavlja dijete na pijedestal koji nije zaslužilo, a upravo to, "zaslužiti" je ključan pojam u pravilnom odgoju. Da bismo odgajali ljude koji su marljivi, odgovorni, disciplinirani, koji imaju osjećaj za drugoga, a ne samo za sebe (pod krinkom samosvijesti i samopouzdanja) a ne princeze i prinčeve. Ali da, zašto da ja odgajam čovjeka, kad svi drugi odgajaju prinčeve i princeze - to je problem. Ne kažem da ne treba čitati, sama sam proučavala svu moguću pedagošku literaturu do koje sam došla tijekom više od 10 godina, i došla do zaključka da je većina toga za baciti. Nije roditelj odgovoran za to kakvo mu je dijete, ako je dao sve od sebe da napravi što treba. A što treba, ovisi o djetetu, jer, koliko vidim, svi smo mi barem 90% genetski uvjetovani, a odgoj je ostatak. Pedagozi utjecaj odgoja debelo precjenjuju. Ne kažem da ne treba čitati, ali treba i misliti svojom glavom, i gledati svoje dijete, njegove sposobnosti i nesposobnosti, a isto tako i svoje. Što se tiče majčinskog instinkta - ako ga već imamo, postoji razlog zašto ga imamo, i treba ga razvijati i koristiti. Ali ako netko ima, a ne koristi... kakav je on roditelj?
10.10.2014. 09:33
ana:
Bocko, ako ste otac koji je preuzeo posao majke, dakle, skrbi za dijete 90% vremena , a Vaša je supruga s djetetom ostalih 10% vremena, vrlo rado bismo čule Vaše iskustvo jer to onda stvarno znači da smo ravnopravni.
10.10.2014. 20:35
Dunja:
Konacno da se cuju i drugi glasovi. mislim da je svima lepo imati dete, ali sta to sve podrzuemva i dalje pada na teret majke, kad bi se vise ukljucili u odgoj stariji clanovi drustva koji prirodno imaju vise strpljenja jer su svoje potrebe vecinom ispunili a da se majkama koje su ih rodile da sloboda da se bave i drugim stvarima u zivotu a ne da zrtvuju svoj, onda bi porod imao smisla. ovako je zrtva stopljena sa povezanoscu i ljubavi los vajb da se bilo koje dete odgaja. nasi sistemi odgoja i zivota u visoko individualiziranim zajednicama doprinosi do ovog. one koje radjaju ne moraju biti i ona koje 100% odgajaju. to nije uloga ni jednog zivog bica.
11.10.2014. 10:28
ana:
reasilvija: mi smo nekog različitog Juula čitale :)). Naravno da trebaju zaslužiti jer će život od njih samo to i zahtijevati, tko normalan je išta dobio bespaltno? I naravno da odgoj mora biti individualiziran. A instinkt...mislila sam da se ne bismo trebale oslanjati samo na njega, treba koristiti i glavu, i ako zapneš, ne libiti se tražiti pomoć struke. Ja sam valjda imala drugačije iskustvo; meni su stručni ljudi u životu jako pomogli na osobnom planu. Poznam mame koje su sve probale i ništa ne daje rezultata, pa ne razumijem zašto ne potraže pomoć. Kad strgamo nogu, nitko ne dvoji da treba otići doktoru, a kod ovakvih stvari znamo biti primitivci. Ako me razumijete :)
11.10.2014. 11:02
@ana:
ne, ne želiš to slušat.
Ne želiš slušati što je majka borderica radila djeci.
Nisu to željele slušati ni feministice na CZSS.

Ali pustimo sad to.

Vi tu govorite da bi se očevi trebali više baviti djecom ,

a ZAKON SVAKOG OCA KOJI KUPA KĆER TRETIRA KAO PEDOFILA:
www.jutarnji.hr/otac-iz-pakla-punica-prijavila-zeta-nakon-sto-joj-se-unuka--5--povjerila---i-tata-me-tako-dira--/1225986/


Dakle, punica je kupala unuku i pitala ju da li joj i otac (zet kojeg ona mrzi) prilikom kopanja dira pipicu.
A naravno da ju dira, kako za Boga miloga možeš oprati i obrisati dijete (koje se ne zna samo) okupati a da ga ne diraš po cijelom tijelu ?

Pa je baka naravno odmah to prijavila policiji , a policija oca strpala u zatvor na mjesec dana.
Bez pardona.

Ali i baka je dirala unuku po pipici, zar ne? Zašto i ona nije privedena i zatvorena na mjesec dana?


Tako da , drage feministice, morate otvoriti ozbiljnu temu o ovakvim problemima, dok još ima muškaraca koji uopće žele biti očevi.
11.10.2014. 12:39
reasilvija:
ana, nismo čitale različitog Juula. Slobodno budite njime oduševljeni, jer većina koja ga je čitala ionako je. Ne znam koje ste struke, što radite (i koliko dugo) i koliko imate djece i kakva su vam. Ja sam pedagoške struke, radila sam s djecom 12 godina, i čitala sam istog tog Juula, i ako kažem da je zamazivač očiju, stojim iza toga. Što se tiče primitivaca i doktora, mogu reći samo, teško je naći dobrog doktora. Što se tiče instinkta u odgoju i zdravstvenim problemima, jeste li čitali što kaže Christiane Northup (Mudrost majčinstva: majke i kćeri: stvaranje tjelesnog i emocionalnog zdravlja. U knjizi ima puno new agea, ali nije temeljena ni na new ageu ni na ginekologiji- autorica je ginekolog, nego na zdravom razumu). Ako niste čitali, predlažem da pogledate tu autoricu.
11.10.2014. 19:06
reasilvija:
Htjela bih vam još odgovoriti na usporedbu da ako "strgamo" nogu, nitko ne dvoji da trebamo otići doktoru. Moja prijateljica je "strgala" petnu kost, išla je doktoru, pa drugom doktoru da popravi šta je prvi doktor napravio, i sad je invalid. Moj rođak je bio operiran, nakon operacije u tijelu mu je ostala zaboravljena gaza i žica, žica mu je urasla u srčani mišić, i ne može se izvaditi, a od gaze i nakon 4 godine ima rupe u tijelu koje ne zarastaju. Moja mama je operirala usnu šupljinu prije 5 godina. Od onda teško guta i može jesti samo tekuću hranu, iako joj je napravljena potpuna rekonstrukcija. Moj suprug je ozlijedio ruku i dobio hematom, 2 mjeseca mu je bila otečena i ni jedan doktor mu nije htio ili znao pomoći, dok si na kraju sam nije izrezao ruku, operirao kao "zadnji primitivac". Tek tada mu je bilo bolje. Onda je ozlijedio oko, i kod 5 oftalmologa dobio 5 različitih dijagnoza, ali on je kao zadnji primitivac odbijao operaciju, dok nije našao oftalmologa koji ga je bolje pogledao i riješio mu ozljedu bez operacije. Ja sam dobila nekakvu upalu na licu prije 4 godine, išla kod nekoliko dermatologa, naš najbolji lokalni dermatolog me liječio više od 2 godine, i na kraju me otpustio bez dijagnoze, a da mi nije bilo ni malo bolje. Na kraju sam si sama počela, kao "zadnji primitivac" pripravljati lijek i od onda mi je lice puno bolje. Sad mi je žao što to nisam kao "zadnji primitivac" napravila odmah i uštedjela stvarno puno novaca, živaca i vremena. Umjesto toga sam vjerovala da tri dermatologa više znaju o mom licu od mene. Ne kažem da ljudi ne trebaju konzultirati doktora kad je u pitanju njihovo zdravlje, ali dati nekom puno povjerenje samo zato što je deklariran kao stručnjak? Isto to mislim i kad je u pitanju odgoj djece. Samo zato jer je razvikani pedagog, on je u pravu? Sjetite se što je bilo pedesetih godina i tko su onda bili odgojni autoriteti (kad je u pitanju bilo dojenje djece, npr.), a kako sad na to gledamo.
11.10.2014. 23:23
ana:
reasilvija: ne, nisam oduševljena Juulom toliko koliko ste Vi prva osoba koja ga tako žesto kritizira pa me samo zanimalo zašto, to je sve. Ne isključujem mogućnost da ste u pravu. Moje je dijete još jako malo, i nemam iskustva rada s djecom i tim više me zanima ovo što pišete. Meni se s Juulom dogodilo da sve što kritizira i govori da ne treba činili su moji roditelji činili zbog čega sam ja u životu imala velikih problema i morala potrošiti osobne i financijske resurse da to riješim. Nije ovo "blame the parents" shema, samo Vam kažem što je na stvari. A što se doktora tiče - da, teško je naći dobrog i razvikani znaju biti katastrofalni. Nikad ne idem razvikanom već onom koji ima rezultate. Mislim da me niste shvatili u vezi traženja stručne pomoći: prijateljica ima dijete 2 razred koje odbija ispunjavati školske obveze kod kuće. Pisanje zadaće s njim je noćna mora i ništa ne pali. I što činiš kad imaš takvu situaciju? Ideš školskom pedagogu po savjet, pa ako ne upali, tražiš dalje. Sigurno ne pustiš da problem voda odnese ili da se riješi sam od sebe - što neće, samo će biti gore.
12.10.2014. 07:58
ana:
Pogledat ću knjigu koju ste naveli. Ako imate još koju dobru, molim Vas preporuku. Hvala :)
12.10.2014. 08:02
iva :
Izvrsno, treba otvarati ovu temu i dijeliti i negativna iskustva vezana uz roditeljstvo. Hvala na prijevodu i izvrsnim komentarima pametnih i hrabrih žena!
12.10.2014. 11:06
Zlatna ribica:
Meni se ova tema sviđa jer govori o novoj perspektivi o majčinstvu.Članak je dobar za razmišlanje i ovim putem pozdravljam moju prijateljicu Nikolinu koja igra igruice na komp0u ćčao bela
13.10.2014. 11:27
reasilvija:
Nisam sigurna da će vam se svidjeti, ali svakako možete pogledati ove dvije knjige. Ja sam bila presretna kad sam, nakon gomile nepotrebljivog štiva, naišla na ove odgojne savjetnike, jer su napisani na drugačijem temelju. Robert Shaw, Stephanie Wood: Epidemija popustljivog odgoja. Zašto su djeca nevesela, nezadovoljna, sebična - te kako im pomoći.; Aric Sigman: Razmažena generacija.
Žao mi je vaše prijateljice (jer znam kako joj je). Možda bi njoj neka od ovih knjiga mogla pomoći, ali prvo treba vidjeti u čemu je problem, zašto dijete ne želi raditi. A MOŽDA bi mogao pomoći tata, ako postoji, jer ako žena potroši sve živce na prvo dijete, sigurno neće roditi drugo!
13.10.2014. 11:55
:
Meni je davno moja mama rekla da nije odluka žene imati dijete ili djecu, već je to želja muškarca. Muškarac je taj koji sili da bi volilo imati hrpu potomaka, koju bi pognute glave opsluživala žena. Onda sve te žene u jednom peroidu života ispale dobro na živce, kljukaju se antidepresivima jer su na usluzi toj djeci koja izluđuju mamu. Dvije prije su mi se ispovjedile i rekle da su one morale nizati djecu kada bi loše krenulo u braku, da se prisjete onih sretnih trenutaka i uzbuđenja i sreće kada se dijete rodi, da pometu probleme sa mužem pod tepih. Puno je tu svega o čemu se ne želi govoriti. Rijetko koga čujem da negdje ide sa djecom, uživa, putuje, živi život punih plućima. Samo ih čujem da su doma, kopiću se sa djecom , sa puno tankih živaca viču i tuku djecu.
14.10.2014. 18:55

Stup srama

Iz drugih medija

AEM