Sa stavom

09.01.2015. 10:34:13 - Katherine Cross (Feministing)

Žene nisu tu kako bi svojim izgledom ugađale muškarcima

Kada muškarci uzimaju ženski stil preosobno

(Foto: Tumblr)

Politika ženskog izgleda bolno je natezanje između onih značenja koje žene žele prenijeti (a ta značenja raznolika su kao pločice mozaika) te između onih značenja koja su nametnuta društvom, često muškarcima koji ne mogu pojmiti svijet u kojem ženski izraz, ženski izgled, ne postoji samo zbog potrošnje i užitka muškaraca.

Očit primjer toga su dobronamjerni muškarci koji nam, misleći da su podrška, govore kako ne moramo nositi šminku zbog njih jer smo lijepe baš takve kakve jesmo. Zvuči kao lijepa misao sve dok ne uvidite da ta rečenica pretpostavlja kako uopće nosimo šminku samo zbog njihove ugode, samo zbog njih ili je nosimo kako bismo generalno uvjerile muškarce da smo lijepe. Možemo sa sigurnošću reći da industrija ljepote šteti ženama na razne načine, no jednako tako ima i znatan utjecaj na muškarce i njihovo poimanje muževnosti.

U Hope in a Jar: The Making of America's Beauty Culture, Kathy Peiss podsjeća nas na to da su muškarci bili zabrinuti zbog 'oslikanih dama' davno prije no što je spomenuto oslikavanje postalo dijelom multimilijarderske industrije. U 19. stoljeću šminka je bila povezivana s ženskom neovisnošću, samostalnošću (osobito zbog toga što je bila vezana uz seksualne radnice). No, muškarci tada, kao i sada, jednako su pogrešno pretpostavljali da su se žene 'oslikavale' zbog toga kako bi njima bile ljepše, dopadljivije, a samim time izražavali su i izražavaju apsolutnu nevjericu time da postoji samo i ideja koja bi bila suprotna tome. Muškarci kao da govore, za što bi drugo ženska ljepota služila ili postojala osim za užitak muškaraca?

Rijetko im, ako i ikada, pada na pamet da bismo se mogle uređivati zbog sebe samih.

Naši izbori odjevnih predmeta, kombinacija, kao i svi ostali aspekti ukrašavanja – tetovaže, piercingsi – su društveno posredovani, naravno. Niti jedna žena ne postoji i ne rađa se u vakuumu. Svi mi tražimo svoje mjesto u masovnoj konstelaciji društvenih grupa, svi mi, svjesno ili nesvjesno, trudimo se uklopiti se. Izgled je jezik koji ne zahtjeva riječi, a poručuje svijetu mnogo. Taj jezik izgleda kojim pričamo svijetu počinje od nas, iako je njegova gramatika ponekad izvan naše kontrole. Mi signaliziramo, razgovaramo simboličkim jezikom koji znamo zbog niza osobnih želja, potreba. Ponekad, to može uključivati želju da se svidimo, izgledamo lijepo određenom muškarcu, recimo na spoju, no poznata patrijarhalna ideja da se žene nužno i jedino za muškarce dotjeruju beskrajno je solipsistička. Žene se tako ne može shvatiti kao pojedinke, individue s vlastitom orbitom već samo kao tijela koja okružuju muškarce kao njihova sunca.

Tu tezu možemo zamijetiti čak i u propagandi GamerGatera. Opsesija o obojenoj kosi, koja se nastavlja u tom pokretu, također je temeljena na sličnom uvjerenju kako sve žene koje se ne slažu s njima, a boje svoju kosu u vedre, žive boje – plavu, ružičastu – to čine kako bi napakostile muškarcima ili kako bi se pokazale kao potpuno samosvjesne svoje nemarne političke izjave, stava. I opet se sve okreće oko muškaraca. Jedan od muških članova Gatera taj fenomen opisao je kao "nabijanje političkog stava na moj nos pri samom pogledu na osobu". Za njih, žene koje boje kosu, to čine samo kako bi ih iziritirale.

Kao i uvijek, mit da su muške interpretacije ženskog izgleda objektivne i najbolje, destruktivan je.

Slučaj GamerGate zanimljiv je zbog toga što, za razliku od slučajeva kada se žene odijevaju više normativno, ovi momci pokazuju da je nemoguće pretvarati se da se te žene prezentiraju muškarcima samo kako bi bile poželjne. Stoga, osjećaju se uvrijeđeno i odbačeno. Vidjeti ženu s mnogo tetovaža, s mnogo piercinga po tijelu, s nekonvencionalnom frizurom i s živo obojenom kosom znači vidjeti ženu koja vlasništvo nad svojim tijelom pokazuje svakome tko ju pogleda, jasno kao dan. Ipak, treba reći da većina žena koje se tako odijevaju, koje imaju nekonvencionalniji stil od prosjeka, vrlo često nemaju intenciju slati "političke poruke". Većina žena jednostavno voli način na koji se odijeva, i to je sve. Čine to zbog sebe. No baš zbog toga neki muškarci to shvaćaju kao podignuti srednji prst njima uperen u lice.

Takva samoživost i egocentričnost zasljepljuje ih, onemogućuje ih da spoznaju slobodu odnosa između osobnog ukusa i ugađanja društvu u načinu na koji se odijevamo.

Autorica Siri Hustvedt piše: "Rođeni smo sa sposobnošću imitiranja izraza drugih, no također postajemo stvorenja kulture u kojoj smo odrasli. Bića onoga što ta kultura smatra lijepim i šik".

Težimo imitiranju zvijezda iz svijeta mode zbog toga što želimo izraziti svoju pripadnost, svoju odanost, arhetipovima i idejama kulture kojoj pripadamo. Neki među nama žele izgledati elegantno, no činjenica je da naša kultura i naša subkultura, odobravanje drugih, određuju i oblikuju puteve naših želja. Želja može proizaći iz nas samih, no i ne mora (recimo, netko može željeti biti elegantan zbog instrumentalnih razloga – kako bi dobio posao), no ljudi mjere svoj uspjeh prema mišljenju drugih, prema ogledalu prihvaćanja, prepoznavanja koje tada potvrđuje ili izaziva nas same kako se gradimo, kako se prikazujemo. Za ljude svih rodova i spolova, mi možemo predstavljati sebe same na određeni način kako bismo se osjećali više svojima, no i kako bi se drugi osjećali više poput nas. Naš osjećaj identiteta jača se kolektivno.

Za mene osobno, moda je jednakim dijelom borba i zabava. Ja hodam tankom linijom između izgleda koji bi se mogao nazvati "maskulinim" (sa svim konotacijama koje to nosi za trans ženu u ovom društvu) sa svojim velikim, prevelikim, sakoima s jastučićima za ramena te između izgleda koji se doima dovoljno ženstvenim da bi se me točno moglo svrstati u koju rodnu skupinu pripadam, a da istodobno ne izgledam previše ženstveno, onako kako ne bih htjela. Moj ukus neraskidivo je vezan uz mišljenje drugih. Nije uvijek lako reći gdje moje želje završavaju, a gdje moja potreba da se svidim drugima počinje.

To također znači da, iako neki od nas svjesno politiziraju tuđe modne izbore, se to teško može shvatiti kao jedini razlog da se određenu osobu prezire ili odbija.

Kao što Hustvedt jasno kaže: "Kada odaberemo što ćemo odjenuti, mi ne biramo jednostavno određene odjevne komade, mi ih odabiremo zato što baš ti odjevni komadi prenose značenja, poruke o nama, poruke za koje se nadamo da će ih drugi ljudi ispravno pročitati". Stoga, naš izgled uvijek je kompleksan ples između naših vlastitih želja i ukusa i onoga što smatramo da su želje i ukusi drugih – to je univerzalna istina svih ljudi.

Vjerovati kako se mi kao žene dotjerujemo i uljepšavamo isključivo zbog muškaraca i njihovih seksualnih pogleda, čini se kao negiranje ljudskosti. Takav stav negira žensku participaciju u osnovnom ljudskom činu signaliziranja i komuniciranja putem kulturalnih obrazaca, negira mogućnost postojanja značenja ženske odjeće bez seksualne konotacije, te na kraju, negira ulogu individualnog ukusa u ženskoj odjeći. Jer unatoč tome što navigiramo i plovimo socijalnim značenjima i neverbalnim porukama, uvijek ostaje nešto od individualne ženine želje – koja je povezana sa svim ostalim napomenutim aspektima.

Jednostavno, morate priznati, dečki – ne vrti se sve uvijek oko vas.

Prevela i prilagodila Ines Mihić

Tagovi: fizički izgled, gamergate, izgled, kathy peiss, ljepota, moda, muškarci, predrasude, seksualnost, stereotipi, tijelo, uređivanje, žene

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM