Ageizam je fundamentalna dinamika unutar feminizma. Još nismo pronašle način kako da se nosimo s onim što je bilo prije nas, osim što kolutamo očima i vjerujemo da smo bolje.
Mari li feminizam za starije žene? U teoriji da. To je pokret za sve žene, svih životnih pozadina i iskustava, u svim fazama njihovih života. Feministički pokret koji nema vremena za žene koje su došle u izvjesne godine ne tretira ih ništa bolje od samog patrijarhata.
Pa ipak to se događa, stalno i iznova. Čak smo izabrale metaforu koja opisuje ženski aktivizam koji raste a zatim se troši, val za valom za valom. Muškarci žele ostaviti nešto trajno; mi nastojimo isprati tragove naših pretkinja.
Meni je skoro četrdeset godina – ali nije još. Iznosim svoj ‘nemam-još-četrdeset’ status u nadi da će mi to zajamčiti barem tračak vjerodostojnosti. Pisati o ageizmu znači izložiti se optužbama da ste ogorčeni i ljubomorni, pa otuda moja žudnja da istaknem da ja nisam ‘jedna od njih’. Nisam ‘drugovalašica’. Nisam kriva što stvari još nisu onakve kakve bi trebale biti. Okrivite druge, one su starije od mene: veće puritanke, ekskluzivnije, zaslijepljenije. Ne želim da me se smatra starom feministkinjom, ali znam da ulazim u tu fazu.
Ageizam nije samo nešto što napada feminizam izvana; on je fundamentalna dinamika unutar njega. Doista, još nismo pronašle drugačiji način funkcioniranja. U knjizi The Feminine Mystique, objavljenoj 1963., Betty Friedan je opisala kako su feministkinje njene generacije vidjele one prije sebe kao “neurotične žrtve zavisti za penisom koje žele biti muškarci”. Susan Brownmiller, čiji memoari In Our Time opisuju feministički aktivizam 60-ih i 70-ih, piše o tome kako “ljevičarke obično ocrnjuju borbu sufražetkinja, omalovažavaju je kao rasističku kampanju bijelih pripadnica viših klasa”. Ovo oboje zvuči kao opis feminizma drugog vala, no ovdje sudionice drugog vala govore kako vide svoje prethodnice. Uvjerenje da smo mi bolje – da nemamo slične slabosti i nismo kompromitirane, da se ne provlačimo, a da uopće ne uviđamo svoje greške – nadahnjujuće je, premda se zbog njega i dalje vrtimo u krug. Depresivna je ironija da naša želja da ne ponavljamo pogreške iz prošlosti postaje upravo ono zbog čega to i dalje radimo.
U knjizi Overloaded Imelde Whelehan u kojoj raščlanjuje ‘raskalašenu’ (‘ladette’) kulturu 1990-ih, autorica kritizira ono što ona naziva ‘novim feminizmom’ zbog njegovih pogrešnih analiza prošlosti:
“Novi feminizam može biti izazovan i njegova vjera u feminističku budućnost je ohrabrujuća. U najgorem slučaju koristi najarhetipskije i loše osmišljene kritike feminizma – posebno u vezi navodnog puritanizma – i nije uvijek jasno da prepoznaje ono što sâm duguje temeljnim načelima feminizma drugog vala, ili nije jasno da su ova načela u potpunosti preživjela zahvaljujući predanosti istih tih ‘puritanki'”.
Knjiga Overloaded objavljena je 2000., kada sam imala 25 godina. Kao ‘novu feministkinju’ nije me posebno zanimalo ono što je htjela reći. Osjećala sam da me patronizira i osuđuje. Nakon gotovo 15 godina ta debata stoji na istom mjestu, no ja sam se pomaknula dalje, na toj pokretnoj traci, prema poziciji puritanstva i moraliziranja. Mi, kao feministkinje, trebale bismo kontrolirati narativ umjesto da on kontrolira nas.
Akademska feministkinja Lori Marso ističe da se “feministkinje rijetko žele identificirati sa životima svojih majki:
“Umjesto toga želimo se razlikovati od naših majki, radije nego primijetiti naše sličnosti, iste borbe i zajedničke probleme”.
To je oblik samozaštite, i on hrani naše stavove prema svim ženama, posebno prema onima koje nikad nisu bile feministkinje. Ako smo kritične prema našim feminističkim pretkinjama, što tek osjećamo prema onim ženama koje se, kako se čini, nikada nisu pobunile? Dugo vremena iskreno sam osjećala da su žene iz generacije moje majke bile manje stvarne od žena poput mene. To je bila misao kojoj nikad nisam dopustila da ispliva na površinu, ali vidjela sam kako su bile tretirane – kako im se obraćalo, što se pretpostavljalo, ograničenja koja su im bila nametnuta – i znala sam da to ne želim sama sebi. I umjesto da se bojim budućnosti, pretpostavila sam da su te žene zaslužile takvu sudbinu. Za mene, one su bile manje kompleksna ljudska bića, a njihove konzervativne politike (zato što sam pretpostavljala da su starije žene, pogotovo majke, konzervativne) značile su da ih čak nije ni briga ako ih se vidi kao inferiorne. Meni se to ne bi moglo dogoditi jer ja uopće nisam takva.
Moja je generacija bila inkluzivnija, osvještenija, jednostavno oslobođenija. Mi ne bismo pristale na nikakva sranja, i stoga smo kada su nam se sranja počela događati – a to je koliko se sjećam došlo veoma brzo – imale smo spremne nove, razrađene narative: to nije isto, zbog ironije. Nije isto zbog izbora. Nije isto zbog neuroznanosti. Nije isto zato “jer su ovo devedesete!”, kako nas podsjeća uvod u Generation Sex. Seksizam koji doživljavamo nije pravi seksizam; samo tako izgleda i osjećamo ga kao da je. I zato su potrebne godine da shvatite da se ne radi o tome da generacija vaših majki nije primjećivala što im se radi; radi se o tome da su one, baš poput vas, stvarale vlastite narative kako bi se mogle nositi s tim. Osim toga, za mnoge od njih bilo je mnogo, mnogo gore nego što bismo mi to mogle i zamisliti. Nije nas bilo briga jer su za nas one bile samo ‘one žene’ – prošlost koju trebamo izbjeći.
Tek sada vidim kako sam predbacivala povrijeđenost starijim ženama. Iritirao me svaki znak da su bile nesretne s kartama koje su im bile podijeljene. Ne krivi mene ako budeš zaboravljena u svojim pedesetim. Trebala si bolje planirati, kao što ću ja. Imperativ je bio da moraju patiti zbog svojih pogrešaka. Ako bi spomenule ograničenja koja imaju u životu zbog reprodukcije, odlučila sam da to znači da su sebe uvijek vidjele kao strojeve za proizvodnju beba. Ako su kritizirale muškarca koji ih je maltretirao ili ostavio, pitala sam se zašto nisu izabrale boljeg partnera. Ako su propitivale kulturalne pritiske kojima sam ja bila izložena, u tome nisam vidjela politiku – zato što starije žene nisu politične – samo ‘materinsko’, osuđujuće zvocanje. Osjećala sam njihovu ljubomoru, naravno (zato što moraju biti ljubomorne – tko bi htio biti tako star?). Ideja da bi takvi ljudi mogli suosjećati s nekim poput mene činila mi se apsurdnom. Moja baka mi je jednom rekla da je ona imala moje mogućnosti, činila bi iste stvari koje sam i ja činila; ja sam to shvatila kao prisvajanje. Sada gledam unatrag i mislim, zapravo, vjerojatno je učinila mnogo, mnogo više.
Kao žene znamo da nemamo dovoljno prostora. Možete tvrditi da ako mladost jamči svim ženama razdoblje relativne, premda ograničene, prednosti, to samo pokazuje kako se stvari za sad pokušavaju uravnotežiti. Naposljetku, svatko tko je star imao je privilegiju da je jednom bio mlad. Osim toga, u vremenu kada je generacija rođena 50-ih i 60-ih podigla ljestvicu, što je to malo ageizma s kojim imamo posla? Žene koje su rođene kada je pobačaj bio ilegalan, kada su muževi smjeli silovati svoje žene, kada nije bilo sigurnih kuća… Pa, barem su imale kakvu-takvu šansu da pohađaju fakultet bez plaćanja školarine. Naša perspektiva je iskrivljena zato što ne uočavamo sve pobjede koje su ove žene dobile za nas. Umjesto toga, igramo se uočavanja njihovih nedosljednosti i promašaja, a cijelo vrijeme zapravo znamo da se ne razlikujemo od njih.
Mislim da je s tim jako povezan naš strah od starenja. Nitko ne želi biti ‘ta stara baba’. Nitko ne želi biti viđen kao nebitan/na, neprivlačan/na, bez definirane svrhe (za razliku od potplaćenog kućnog rada i brige o drugima, koji omogućuje da naše društvo funkcionira, ali hej, tko to uopće primjećuje?). Kada se radi o starijim ženama, ne možemo osjećati čak ni patronizirajući osjećaj sažaljenja – onu vrstu koja nam dopušta da budemo ‘inkluzivni’, a da ne vidimo objekt našeg sažaljenja kao ravnopravan – zato što one nisu uistinu ‘druge’. One nisu ljudi koji doživljavaju marginalizaciju koju mi nećemo upoznati; one su naša vlastita budućnost, i to je zastrašujuće. Za mnoge od nas, feminizam znači nadu i promjenu. To je naš put da ne postanemo ono što su postale naše majke. Nije ni čudo što ih isključujemo. Čak i samo svijest o postojanju tih starijih žena baca sjenu na naše nade u budućnost.
Sada počinjem prepoznavati u vlastitoj djeci sitne naznake budućeg predbacivanja. Postajem svjesna da neću zauvijek biti Mamica; uskoro ću biti Mama, konzervativno zanovijetalo koje ‘nema pojma’. To je neizbježno. Htjet ću im reći “Znam da me tako vidite – ponekad i ja sebe vidim tako – ali ja ću vas još uvijek slušati. I dalje ću vas čuti. Nisam ono što mislite”. Naposljetku, nadam se da će proći. Ali kada se radi o feminizmu – nisam sigurna. Čini se kao da smo uhvaćene u beskrajno ponavljanje, val za valom, za valom, za valom.
Prevela i prilagodila Sanja Kovačević
