Sa stavom

20.04.2015. 10:28:20 - Ružica Strelar

Getting started ili ne?

Skrivene poruke videa Hillary Clinton

Službeno je. Hillary Clinton natjecat će se za mjesto demokratske/og kandidatkinje/kandidata za predsjednicu/ka SAD-a. U tu svrhu ove je nedjelje (12. travnja) izašao video koji bi Clinton trebao pomoći dovesti do jedne od najutjecajnijih pozicija u svijetu. Iako se na prvi pogled čini da je Clintonina služba za odnose s javnošću dobro odradila posao sa spomenutim videom, pomnijim promatranjem onoga što se u njemu zbiva i na koji način je to američko društvo prikazano može se doći do zaključka da ovdje ipak nešto nije u redu.

Naslov videa glasi "Getting started" što bi u slobodnom prijevodu značilo "Započinjemo" ili "Kako započeti" (u žargonu nekakvih priručnika za upotrebu). I zaista kao da gledamo priručnik za upotrebu kapitalizma, ali onog kapitalizama upakiranog u natruhe socijaldemokracije. U prvih 90 sekundi videa pričaju se priče o različitim ljudima koji bi trebali činiti presjek američkog društva. Pa tako se iz kadra u kadar izmjenjuju bijelci, crnci, azijati, heteroseksualci, gejevi, mladi, stari, imigranti. Zanimljivo je to što svi ljudi koji se u njemu pojavljuju nisu glumci, već stvarni ljudi koji podržavaju demokrate. Dok se u zadnjih 60-ak sekundi Hillary Clinton obraća potencijalnim biračima uvjeravajući ih kako i dalje "oni na vrhu" uživaju veće povlastice od ostalih i kako ona želi biti glas "svakodnevnih Amerikanaca" ("everyday Americans"), želi biti njihova šampionka, prvakinja. Ovu sintagmu "oni na vrhu" izgovara kao da sama ne pripada tamo, s obzirom na to da će se najvjerojatnije natjecati za jednu od najutjecajnijih političkih pozicija u svijetu. Ne samo da se ideja američkog sna mora preslikati na svakog stanovnika SAD-a, već je ta ideja jedino čemu Amerikanci trebaju težiti (i ne samo oni). Osim što stereotipizacija društva perpetuira dominantnu ideologiju patrijarhalnog kapitalističkog svjetonazora, ona ga još dodatno učvršćuje pružajući samo privid slobode mišljenja i djelovanja.

Izdvojila bih nekoliko, po mom mišljenju, problematičnih momenata u videu. Prvi moment odnosi se na mladu samohranu majku koja se, kako kaže, sprema na puno stvari. Jedna od kojih je ta što joj kći iduće godine kreće u vrtić. I dok nam slika sugerira spremanje stvari u kutije i selidbu na neko novo i bolje mjesto, pitanje koje mi se tu otvara jest: Zašto bi preseljenje na neko novo i bolje mjesto nužno moralo biti dobro i zašto bi to trebalo poticati. Zbog čega zajednica u kojoj majka i kći već žive nema adekvatan vrtić? Ne bi li se smislenija poanta postigla tako što bi majka možda rekla kako joj kći iduće godine kreće u vrtić koji joj je blizu doma i koji je dobro opremljen ili slično, a ne romantizirati ideju o fluidnosti mjesta stanovanja, rada, školovanja i slično koja se sama po sebi predstavlja kao nekakav napredak, dok zapravo čovjeka tjera u nesigurnost, a to nije ugodan osjećaj.

Sljedeća osoba koja priča svoju priču je ponovno samohrana majka (ovo je pretpostavka, jer ne vidimo niti oca, niti drugu majku) koja govori da se nakon pet godina odgajanja svoje djece, konačno sprema za povratak na posao. Zašto je morala čekati pet godina prije nego se odlučila vratiti na posao? Nije li joj mogla biti osigurana adekvatna skrb za djecu dok je ona na poslu, ako je razlog njenog tako dugog izbivanja iz svijeta rada odgajanje djece, a sama akterica nam to sugerira? Možda je tako izabrala, neki će reći, međutim to samo po sebi ne znači da je taj izbor bio zaista njezin. Dok god patrijarhat vlada, svaki izbor žene da ostane kod kuće i prvenstveno se bavi djecom u svojoj biti nikako nije stvarni izbor te žene, jer ideja o ženi kao osobi koja prvenstveno brine i skrbi za svoju obitelj kroz prizmu emocija i empatije nije slika žene koju je žena stvorila sama o sebi već je tu sliku stvorio patrijarhat. Igrajući na kartu izbora ponovno se samo daje privid slobode odlučivanja. Dok god se žene same gledaju očima patrijarhata i dok god one same ne vide da zaista postoji prostor da zahtjevaju stvarnu ravnopravnost, destruktivnost tog istog patrijarhata i dalje će nagrizati ionako krhke temelje i stupove modernog feminizma. Mislim da je Clinton ovdje propustila veliku priliku da se zauzme za žene i pravo i mogućnost za rad uz odgajanje djece. Budući da ova žena nakon pet godina izbivanja iz svijeta rada gubi na konkurentnosti u tom svijetu. Njezine vještine zastarjevaju i da bi u svijetu rada ostala konkurentna ona mora biti u toku sa stvarima koje se događaju na njenom profesionalnom polju, a to nikako nije moguće ako toliko vremena stavi svoj profesionalni život na čekanje.

Sljedeći na redu je mladi afroamerički par (žena i muškarac) koji iščekuju dijete. Prema kadrovima koji ih opisuju čini se da žive jednim "običnim" životom, da su "svakodnevni" (kako ih kasnije, između ostalog, Clinton kvalificira). Ništa problematično na prvi pogled. I zašto bi bilo? Sasvim lijepo su se uklopili u dominantnu sliku "obične" američke mlade obitelji. I upravo je to problem. Guranje mladih Afroamerikanaca u stereotipnu dominantnu paradigmu koja podrazumijeva bjelačku srednju klasu. Samo da se ukope, da "ne talasaju". I dok je stvarnost puno drugačija baš u ovom trenutku jer smo zadnjih mjeseci svjedocima sve većeg jačanja, ne samo rasističkih ispada, već i fizičkog nasilja protiv afroamerikanaca u SAD-u. Taj se val neće smanjti, niti će nestati ignoriranjem i forsiranjem tog famoznog američkog sna koje se lako može detektirati u ovom promotivnom videu. O sličnim su stvarima pisali Sut Jhally i Justin M. Lewis u svom radu "Enlightened Racism: The Cosby Show, audiences and the myth of the American dream" ("Prosvjetljeni rasizam: The Cosby Show, publike i mit američkog sna"). U tom svom radu dvojica autora zaključuju da "u kulturi gdje bijelci sada odbijaju priznati postojanje nejednakih prilika, političke posljedice prihvaćanja postojećeg sustava su, za afroamerikance katastrofalne." Rad je pisan "davne" 1992., ali je itekako primjenjiv na promotivni video Hillary Clinton. Iako bi se možda mogla i zastupati teza da je ovaj video samo školski primjer populizma koji sam po sebi podrazumijeva perpetuiranje stereotipa svih vrsta, i on je kao takav najjednostavnije oružje kojim se političari/ke mogu služiti za pridobivanje glasova birača, ne bi li zaista revolucionarna politička strategija bila osuđivanje stereotipa, bježanje od klišeiziranih izjava i pokušaj da se zaista obraća čovjeku bez obzira na njegovu povijest, podrijetlo ili svjetonazor?

Jedini, čini mi se, potencijalno pozitivni primjer ovog videa mogao bi biti primjer dvojice braće latioameričkog podrijetla koji ne govore engleski, ali unatoč tome pokreću vlastiti posao, otvaraju restoran. Mislim da je Clinton ovdje imala potencijala za napraviti nešto dosta dobro, ako ovaj moment usporedimo s prethodnima. Međutim, i ovdje možemo iščitati stereotipne elemente i to one elemente koji stavljaju Latinoamerikance u djelatnosti koje se bave uslugama. Ponavljanje stereotipa te stereotipe učvršćuje i ne daje se nikakva nada za mogućnost njihovog razbijanja. Dodatno je problematična činjenica da su to ljudi koji nisu izmišljeni likovi, već ljudi koji žive i rade u stvarnom američkom svijetu u koji su se integrirali očito prihvaćajući čvrsto uspostavljeni stereotipni doživljaj Latinoamerikanaca u SAD-u.

Zadnjih 60ak sekundi videa fokusira se na Clinton koja se tipično populistički želi svidjeti što većem broju ljudi i koja se odvaja od elite koja, kako kaže, uživa velike privilegije za razliku od običnih, svakodnevnih Amerikanaca i Amerikanki kojima bi valjda i ona trebala pripadati, iako je u utrci za najmoćniju poziciju u svjetskoj politici. To je pokušaj približavanja, ali ne svim Amerikancima i Amerikankama, već isključivo onima koje se u videu portretira, koji su na prvi pogled isti jer svi teže američkom snu i nekom zamišljaju srednje klase. Clinton ne samo da je propustila obratiti se i ostatku Amerikanaca i Amerikanki koji ni ne pripadaju toj srednjoj klasi niti joj imaju realne aspiracije pripadati, već im je i poslala poruku da joj nisu važni.

Tagovi: getting started, hillary clinton, izbori, kampanja, sjedinjene američke države, stereotipi

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM