Sa stavom

14.05.2015. 22:46:19 - Ana Maria Filipović Grčić

Seksizmi i stereotipi

Bolje biti sama nego sramna

Relativno nedavno na portalu Bustle izišao je članak pod nazivom Why I'll Never Date A Man Who Isn't A Feminist Again, autorice Suzannah Weis, koji prilično dobro ocrtava neke od trendova s kojima se suočavaju žene koje se jasno i javno deklariraju kao feministkinje, a i trendove koji općenito vladaju u ovom aspektu života, kako online tako i uživo. Autorica u priču uvodi očekivanja koje je imala kada je sjela na avion za San Francisco, koji na karti svijeta slovi kao jedno od pozitivnijih mjesta, kako po ocjeni The best and worst cities for women looking to marry, odnosno brojčanoj ugodnosti odnosa muškaraca i žena za one koji su odabrali ovu vrstu odnosa, tako i po liberalnosti za sve (alternativne, sic!) seksualne orijentacije.

Ponukana, u ovom slučaju ipak pozitivnim stereotipima, priključila se na nekoliko online servisa za dejtanje, kao što su OK Cupid, Tinder, i Coffee Meets Bagel, pri čemu je važno napomenuti da se u startu deklarirala kao feministička spisateljica. Sve je bilo u redu dok se nisu nanizali seksistički ispadi, jer očito određeni broj muškaraca ima problema s ovom vrstom identifikacije. Navela je nekoliko primjera, naravno, s promijenjenim podacima:

Ben, softverski inženjer u velikoj tvrtki, koji je djelovao, kako autorica navodi, progresivno, dok nije bubnuo rečenicu poput: "Ali, znaš li da su muškarci bolji u prostornoj orijentaciji?". Da, i Zemlja je ravna ploča, kotač samo što nije izumljen, a cigarete palimo kresanjem kamena od kamen. Michael, dizajner vizualnih efekata, ima problem pak s kulturom silovanja koju potpuno negira, što je zorno prikazao pitanjem: "Tko ide okolo silovati ljude?". Odlično. Na ovo čak ostajemo bez komentara. John, računovođa koji je govorio žestoko protiv slut - shameinga, imao je problem kada se autorica nije htjela naći s njim, jer to se valjda podrazumijeva. Neki su reagirali pitanjima poput: "Feministkinja? Znači ne želiš muškarca s mudima?" (vjerujem da ne treba dodatno pojašnjavati antropološku dimenziju). Bilo je i onih koji su, uvjereni da barataju kvalitetnim znanjima, pokušali doskočiti težini zadatka pa su (protu)tvrdili kako je treći val feminizma zapravo ženski šovinizam i negiranje seksizma koji je, nažalost, uspješno bio nametnut stoljećima. Iako je jako lijepo što zna za valove feminizma, tragično je što oni koji koriste ovaj argument smatraju da koriste dovoljno.

Bilo je i reakcija poput: "Feministkinja? To je zločesto.", i onih, koji donekle argumentirano, u odnosu na ostale reakcije, upitaše kako bi bilo da se oni deklariraju kao maskulini blogeri. Suzannah Weiss potom, vrlo iskreno, govori kako se u jednom trenu prepala da će u onom trenutku kada joj se netko stvarno svidi sama sebi smanjiti šanse deklarirajući se kao feministkinja, što je iz nekih sasvim krivih razloga postalo posebno odbojno. U svakom slučaju, da, jasno je da želi reći kako takvo što prepolovljava, trostruko ili peterostruko smanjuje šansu nekog opće uspješnog dejtanja, ali na kraju krajeva, svjesna je da s takvim ljudima niti želi niti može funkcionirati.

Nakon otprilike šest mjeseci nečega što sama naziva dating adventure, postala je svjesna kako se njezin govor tijela doživljava obrambenim (jer percepcija žena kao onih koje su uvijek dostupne, raspoložene i sl.), te da kada se postavi pitanje čime se bavi u času kada ona odgovara ravnopravnošću spolova i socijalnom pravdom situacija postaje relativno neugodna. Ovo je situacija kada je švercanje kokaina društveno prihvatljivija kategorija. Čak mi je jasna pozicija ne zamara mi se time kada sjednem na pivo navečer, što je u jednu ruku strah, a u drugu izbor da se ljudi ne bave bitkama koje ih se nužno ne tiču, ali je prilično ograničavajuća za osobu koja uživa u onome što radi i donosi određene promjene, makar u mikro sredini, a dodatno ovakav stav i bitno umanjuje važnost samog određenja feminističkog pokreta.

Ljudi se, osobito muškarci, i to ne svi, boje feminizma kao da je riječ o odvojku Ku Klux Klana, iako mi nije jasno zašto s obzirom da u startu nam pozicije, nisu nikad bile, niti su iste. International Labour Organisation (ILO), na globalnoj razini, dostavlja godišnja izvješća o neravnopravnosti spolova, ali ne, u našim okvirima je takvo što i dalje rodna ideologija.

Uostalom, ne vidim što je sporno kada se netko pronalazi u nečemu što ga ispunjava i što je svojevoljno izabrao kao dominantu svog identiteta, a čemu je u pozadini društveni boljitak, koji, na kraju krajeva, ne isključuje muškarce. Evoluirali/e smo u nekim segmentima neviđeno i osjetljivi/e smo konačno na rasnu, vjersku i nacionalnu segregaciju (neki više, neki manje), putujemo po Mjesecu već i turistički, a i dalje nas pati jednakost žena i muškaraca. Odnosno, muškaraca i žena, da doskočim komentarima revnih komentatora.

Općenito je ta heteronormativna binarna dimenzija sporna sama po sebi, pa se i prilikom dejtanja na društvenim alatima koji su prilagođeni tome, svodi na ukalupljivanje u nečiju zamisao života udvoje, pa se svako odskakanje od istog smatra krivim.

Autorica je u jednom trenu izabrala opciju da će radije biti sama, svjesna seksizma, nego se braniti od optužbi za žensku, takozvanu, nadmoć, pri tome navodeći primjer  Emme Morano, jedne od najstarijih živućih Europljanki koja je kao tajnu dugovječnosti navela moto: "Nisam željela biti dominirana od bilo koga.", prilično je dobro sumirala poantu svog članka. Da je osobno političko zna svaka feministička ptica na grani, a politiku rodnih uloga servisi poput Tindera doveli su na jednu sasvim novu razinu. Igranje rodnih uloga preselilo se u kazališta i služi opservaciji, i svi/e očekujemo da su neke pozitivne društvene promjene trebale dovesti do jedne bitno opuštenije atmosfere, ali nisu. U ovakvim je situacijama ipak izglednije da će određen broj žena radije ostati samima nego pristajati na neke kvazi-uvjete koji omogućavaju neke kvazi-uspješne kvazi-veze, što je, na kraju krajeva, jedna zapravo predivna pozicija. Nisam sigurna u kojem je trenu postalo loše biti sam/a i raditi na sebi, na kraju krajeva birati partnere koji, bar po većini parametara, odgovaraju nekim stavovima koji su se generirali kroz godine iskustva i obrazovanja, kako formalnog tako neformalnog. Iako ponekad roditelji, šira rodbina i društvo tvrde suprotno.

Zapravo, već je dovoljno ustupaka napravljeno po pitanju samovanja koji nekad dovode do pristajanja na veze/odnose radi udovoljavanja društvenim normama, u pozadini kojih se nalazi pristajanje na kvazifeminističke, pseudofeminističke i i ine malformacije.

Kad je o feminizmu i dejtanju riječ čak se ne radi o očekivanjima da će druga strana jednako gorljivo sudjelovati u anti-prosvjedu kada se, primjerice, radi o izuzetnom sužavanju nekih od elementarnih ženskih ljudskih prava, iako je takvo što izuzetno dobrodošlo i za posljedicu ima biološku reakciju, već se radi o neprepoznavanju jedne vrlo bitne dimenzije nepravde. Bez koje, nažalost, zbilja nemamo o čemu pričati.

Tagovi: feminizam, ravnopravnost spolova, seksizam, stereotipi

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM