Sa stavom

08.06.2015. 08:40:29 - Sarah Jaffe (dissentmagazine.org)

Moramo se usuditi tražiti više

Zašto feminizmu treba punk?

"Svatko tko piše autobiografiju je ili budala ili siromašan/na. Ja sam oboje", kaže Viv Albertine, nekoć gitaristica britanskog punk benda The Slits u uvodu svoje nove knjige, "Clothes, Clothes, Clothes. Music, Music, Music. Boys, Boys, Boys: A Memoir". U prvom poglavlju naziva Masturbacija njena prva anegdota završava lekcijom da "odrasli lažu". Sada u pedesetima, Viv Albertine je i dalje donekle pankerica.

Punk je uvijek bio o glazbi. U njeno vrijeme pankeri/ice bila djeca radne klase koja se igraju s apatijom, ali i sa šokom – Albertine se prisjeća stavljanja tampona s crveno-smeđom bojom iza njenog uha kao nakit. Tada su pisali/e kako im je svijet obećao više i kako su trebali dobiti više.

Odrasli smo uz "mir i ljubav" šezdesetih samo kako bi otkrili da su ratovi posvuda, a ljubav i romansa  prijevara. Žene iz The Slitsa su ismijavale romansu, maskulinost i društvena očekivanja "tipičnih cura" u svojim pjesmama.

Punk je uvijek na meti da se mijenja i da umire, no punk je još uvijek prisutan među mladima diljem svijeta koji ga koriste za svoje pobune. Za Albertine, punk je bilo vrijeme kada je mogla reći tko je, gdje su ona i ljudi oko nje koji se nisu samo borili za oslobođenje svijeta, već stvaranje onakvog kakvog su oni htjeli. Što je punk u 2015. – bačene ploče Slitsa ili supkultura koja nas je upoznala s radikalnom politikom?

Punk je u UK rođen točno na rubu thatcherizma, kada je bilo lakše živjeti i kada se sav ušteđeni novac mogao potrošiti na gitare i odjeću. No, gradovi su se od tada proširivali, kao i društvo i sve oko njega. Gradovi u UK i u SAD-u postali su skuplji. Krajem tih godina ljubavi i mira, radničko je društvo  ostavljeno na samom rubu preživljavanja. Pobuna je bila i ostala potrebna.

Albertine piše kao kad svira gitaru, bez formalnih kvalifikacija ili treninga i apsolutno samostalno. Carrie Brownstein iz Sleater-Kinneyja i Wild Flaga, također gitaristica, naziva Albertinein stil "predivnim i uznemirujućim u svojoj neprepoznatljivosti. Nije jednostavan, prije je kao neko narušavanje jednostavnog".

I onda nakon punka, braka, majčinstva i raka, vraća se gitari, pravljenju glazbe i pronalaženju načina da napravi pjesme koje nisu samo pokušaj da povrati svoju mladost.

Memoari koje su pisale žene su često priče o njihovim vezama s drugima, no Albertineini "dečki" nikada nisu zvijezde predstave. Odbija pisati o takvim momentima koje bi svi smatrali lijepima i umjesto toga priča o drugim stvarima: o svom abortusu i tinejdžerskim preljubima. Želi da ju se čuje zbog nje same, a ne zbog muškaraca s kojima je bila bliska. Njene ideje, pjesme i odjeća mijenjali su scenu.

Odjeća je u Albertinim rukama oružje u borbi za rodnu jednakost. "Muškarci me nekad pogledaju i zbunjeni su, ne znaju žele li me pojebati ili ubiti. To se zbilja miješa u njihovim glavama. Odlično."

Iako je bila izbačena iz nekih ranijih bendova čak i prije prvih gaža, kaže kako su joj The Slits, uvijek držale podršku i bile "partnerice u kriminalu". I uvijek je bilo raznih događaja. Primjerice, u jednome gradu, upravitelj hotela uputio je jedan pogled u njihov mix kožnih traperica, poderanih haljina i gaćica preko hlača, razbarušene kose, crne šminke – i izbacio ih iz hotela.

Njihova glazba također je pomicala granice.

Ni abortus, brak, majčinstvo, rak, ni rastava nisu ju toliko promijenili kao raspad benda jer je to bilo jedino vrijeme kada je negdje pripadala, mogla izreći svoje misli i izraziti se kroz punk. No, kaže i sama da je punk ponekad osuđujuć, neoprostiv i ograničen. "Iako volimo ideju da svatko može učiniti što god želi, bez ikakve povijesti, talenta, ili tehničke mogućnosti; ako propustiš barem jednu od tih stavki, biti ćeš ismijavan/a."

Njezini post-punk dani su bili pobunjenički. Za vrijeme faksa bi pod odmorima išla u knjižnice i mijenjala svako "on" u "ona" i svako "muškarac" u "žena". Mijenjala je riječi svojih pjesama u nepoćudne riječi samo da podigne svijest publike. A završeno je time da je njen povratak gitari i glazbi važnije od spašavanje braka.

Današnjem feminizmu fali punk trenutak. Postao je previše sanitetski, zbog ropstva od kapitalističkih ideala uspjeha i beskrajnog recikliranja uskih rasprava. Naše javne rasprave o abortusima i seksualnosti očišćene su od svih referenci na tijela i krv, požudu i gubitak – većina pro-choice grupa odbija uopće koristiti A-riječ. Albertine nam daje to sve. Od bijesa zbog svoje prve menstruacije do krvavih tamponskih umjetničkih projekata, preko oštro iskrenih pjesama o in vitro oplodnji, do krvi uz koju se probudila nakon prvog post-razvodničkog seksa; ona nam daje život žene u svoj svojoj intimnoj realnosti.

Svijetu u kojem sada živimo nedostaje sigurnosna mreža koja dozvoljava ranoj pankerskoj djeci da se razvijaju, čineći težim za djecu radničke klase da imaju svoje intrumente (primjerice, hip-hop je kao što su mnogi primijetili, bio više dostupan ljudima s manje novca upravo iz razloga što nije zahtijevao gitare ili bubnjeve).

Aktivisti/kinje poput onih iz Occupyja te Black Lives Matter nisu pronašli vremena da bi se "lijepo ponašali", suočavajući se sa direktnim djelovanjem dok su doslovce stajali ispred cijevi pištolja. Došlo je vrijeme da se feminizam uključi u pobunu; moramo se usuditi i kao Albertineine pjesme, zatražiti više.

Preveo i prilagodio Ivan Horvat

Tagovi: aktivizam, feministkinja, feminizam, muzika, pankeri, pankerice, pobuna, provokacija, punk, revolt, the slits, viv albertine

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM