Sa stavom

19.09.2015. 14:27:14 - Tea Stipan i Ana Brakus

Cirkus se vraća u grad

Oni žive u paralelnoj stvarnosti: 40 dana za život ponovno u akciji

(Foto: Facebook)

Cirkus se vratio u grad – mogla bi biti krilatica antichoice farse pod nazivom "40 dana za život", koja kroz nekoliko dana ponovno kreće u akciju. Priliku za susret s dežurnim moralnim dušebrižnicima/cama posljednji smo put imale u ožujku ove godine, kada su s patetičnim natpisima klečali/e ispred nekoliko hrvatskih bolnica, duboko uvjereni/e da njihovo mišljenje i moralna uvjerenja imaju ikakvu težinu u intimnim odlukama žena koje su odlučile pobaciti. Ako ste ih, nekim čudom, uspjeli izbjeći – ne strahujte! Ekipa s krunicama se vraća, s još više osuđujućim i jednoumnijim stavovima nego ikada ranije, sudeći po tome da su ove godine doveli i glavnog voditelja inicijative, Amerikanca Davida Bereita, kako bi im udijelio zrno svjetske mudrosti.

Zbog očiglednog viška slobodnog vremena i uz potporu najviših slojeva crkvene hijerarhije i desno orijentiranih političkih elita, dio je građana i građanki odlučio kako bi bilo sasvim okej mahati transparentima i maltretirati ljude pred bolnicama, koji tamo dolaze i odlaze u strahu i s najgorim dijagnozama. No, koga briga, moralne vertikale su tu samo s jednim ciljem – oduzeti ženama pravo da odlučuju o vlastitom tijelu jer one same, prema njihovom mišljenju, za to očigledno nisu niti sposobne niti kompetentne. Nerazjašnjiva potreba guranja nosa u tuđe poslove vjerojatno je univerzalna karakteristika (barem dijela) ljudske vrste, a kada se radi o pravima žena – s naglaskom na reproduktivna i seksualna prava – ta potreba prelazi granice zdravog razuma i dobrog ukusa. Napominjemo još jednom – nit' je molitva nit' je za život.

Već neko vrijeme svjedočimo usponu neokonzervativnih grupacija koje fokus stavljaju na reproduktivna prava, kako u Europi, tako i u Hrvatskoj, a snage sve više udružuju s klerikalnim organizacijama i desničarskim 'civilnim' udrugama, sve u cilju nametanja vlastite agende i oduzimanja temeljnih ljudskih prava ženama.  Tako je na ovogodišnjem Kulfestu - Festivalu konzervativizma, slobodnog tržišta i kulture života jedna tribina posvećena uskraćivanju seksualnih i reproduktivnih prava ženama nazvana "Kulfest – večer života: "Zašto se pravo na život u Hrvatskoj relativizira?", a publika je bila u mogućnosti čuti sljedeće izjave:

"Moj priziv savjesti – ja sam ga prvi put izjavio kada sam bio stavljen najnormalnije na vršenje artificijelnog pobačaja – otišao sam kod profesora koji me pozvao na jedan 'muški razgovor od 45 minuta, nakon toga mi je dao ruku i rekao: 'Kolega vi do kraja specijalizacije nećete raditi artificijalne pobačaje.'. Postoje 2 ili 3 razreda djece s čijim sam majkama ja pričao o iskustvima drugih žena, tu su bile samohrane majke i prijateljice prijatelja, očevi ovo – ono i ja sam jako sretan kad sretnem nekog od te djece koje mi da pet i kaze 'barba Ivo, kako si', a dijete zapravo ni ne zna da je to zato što sam imao strpljenja pričati s njihovim roditeljima i da su zato ugledali svjetlo dana."

Sve navedeno izgovorio je Ivica Dadić dobitnik nagrade za promicanje kulture života. Pobjedu je, uz ovakve izjave zaslužio i zbog toga što  je  jedini ginekolog u kninskoj bolnici koji koristi pravo na priziv savjesti. 

Prava žena oduvijek su bila glavni svjetonazorski kamen spoticanja u različitim debatama, osobito reproduktiva i seksualna prava, koja, sudeći prema konzervativnom mišljenju, ne bi trebala ni postojati budući da žena po kroju Crkve i desničarskih grupacija nema drugu ulogu osim one inkubatora.  Isto je tako značajno da o pravu na pobačaj najviše govore oni koji ga nikada neće iskusiti – crkvenjaci i muškarci, koji ne mogu i nikada neće biti u situaciji žene koja pobačaj može zatražiti iz milijun različitih razloga. Nedavno je papa Franjo odobrio 'oprost' pobačaja, što na prvi pogled može izgledati revolucionarno, no sama ideja da je pobačaj 'grijeh' kojeg se može ili ne može 'oprostiti' dovoljno govori sama za sebe i nadalje stigmatizira žene koje su pobacile. Tome uvelike pridonose inicijative poput navedene, u kojima se klečanjem i poniznim pozivanjem na 'pravo na život' nastoji nametnuti grižnja savjesti i dodatna psihološka trauma ženama koje su odlučile pobaciti, ne mareći pritom na posljedice koje nepotrebno lamentiranje pred bolnicama može ostaviti kako na žene, tako i na medicinsko osoblje i sve ljude koji se nađu u blizini.

O ovoj međunarodnoj inicijativi smo prvi put pisale još 2013. godine, kada se ekipa molila u centru Londona, a vrlo brzo su se pojavili/e i u Hrvatskoj. Na sve što ne valja s "40 dana za život" upozoravale smo više puta, svaki put kad bi se iznova odlučili moliti protiv reproduktivnih prava žena. Osim što je i inače apsurdan i nema nikakve veze sa stvarnošću, naziv inicijative "40 dana za život" osobito je indikativan u ovom trenutku. Dok se cijela država bavi izbjegličkom krizom, društvene mreže su preplavljene načinima na koje se može pomoći, ljudi se nastoje angažirati koliko im mogućnosti dopuštaju, poziva se na solidarnost i ljudskost, naše moralne vertikale i dalje najveći problem vide u činjenici da je ženama dopušteno samostalno odlučivati o vlastitom tijelu. Muškarci, žene i djeca u bijegu od rata i stradavanja za njih očigledno nemaju prioritet nad križarskim pohodom na ženska reproduktivna prava jer bi inače energiju koju ulažu u oduzimanje ljudskih prava usmjerili prema borbi da izbjeglice ta ista prava dobiju. Svoje sustavne napore protiv ženskog prava na pobačaj opravdavaju 'brigom za život', no sudeći po posloženim prioritetima, samo su neki životi vrijedni brige. 

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tagovi: 40 dana maltretiranja, 40 dana za život, hrvatska, katolička crkva, knin, neokonzervativizam, pobačaj, priziv savjesti u medicini, seksualna i reproduktivna prava

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM