Sa stavom

01.10.2015. 14:41:25 - Anda Bukvić

iz: potaknula Marissa Mayer i objava o trudnoći

Nevolja sa ženskim rodom

Neovisno o vrsti vijesti koje na portalima inače pratite, u zadnje vam vrijeme nije moglo promaknuti ime Marisse Mayer i objava o njezinoj trudnoći. Tehnologija, kultura, svakodnevni život, društvene mreže, roditeljstvo, financije, tržište kapitala – nema rubrike koja se nije pozabavila nekim aspektom priče o direktorici Yahooa koja je će roditi blizanke krajem godine i koja planira uzeti samo dva tjedna porodiljnog dopusta. Za to vrijeme će, kaže na službenom Tumblru, raditi od doma, a onda se poslije 14 dana vratiti na svoj odgovoran menadžerski posao. Vijest je stara, objavljena prije gotovo mjesec dana i od tada obrađena na mnogim razinama i sagledana iz različitih perspektiva, ali svako toliko se u svjetskim i hrvatskim medijima aktualizira neki njezin aspekt. Nije ni čudo, jer problem je sveprisutan, gorući i nadasve slojevit pa uvijek ostane nešto što možda nije izrečeno, ili dovoljno naglašeno.

Privatno jako dugo i intenzivno razmišljam o slučaju Marisse Mayer, ali svaki put kad krenem pismeno artikulirati što me muči, odustanem, bilo zato jer pokleknem pred količinom slojeva koje nikako ne mogu sve zahvatiti, a nemam kapacitet da odaberem najvažniji jer su mi svi jednako važni, ili odustanem zato što mi se visceralno – iz konteksta vlastite privatne situacije u kojoj svakodnevno pokušavam izbalansirati zahtjeve majčinstva sa zahtjevima rada na sebi i svojoj karijeri - javljaju kontradiktorni osjećaji koje nikako ne mogu pomiriti sa svojim liberalnim, feminističkim  stavovima. Novu lavinu nestrukturiranih misli kod mene je pokrenuo tekst Tomislava Čadeža na portalu Jutarnjeg lista, kojemu je ovdje već posvećeno dovoljno prostora i s kojim ne mogu ući u konstruktivan dijalog. Nije da nisam pokušala, ali riječ je o nečemu što me duboko dira i okupira na razini teorije i prakse, pa radije krećem od komentara koji nisu nalik refleksnom ispaljivanju klišejiziranih nebuloza, već artikulirani, obuhvatni i koji ilustriraju težinu kompleksnost problematike.

Dobro strukturirani i promišljeno razloženi tekstovi čija mi je potka svjetonazorski bliska na temu trudnoće i porodiljnog dopusta Marisse Mayer uglavnom se vrte oko dva pitanja. Prvo je čuđenje zašto se ona, i komu uopće mora opravdavati za svoje privatne stvari? I drugo, meni osobno već dosadno, toliko puta ponovljeno i prožvakano, i krajnje nekonstruktivno pitanje koje je samo sebi svrhom: da je muško, bi li itko to i spomenuo? Imam dva odgovora na ta dva pitanja: kratka i jako problematična, ali od nekud se mora krenuti. Marissa Mayer nije muško, a odluka da prekine ionako prekratak i komplicirano koncipiran rodiljni dopust nikako nije njezina privatna stvar.

PORUKA

Krenimo od manje problematične izjave i raspravimo zašto Marissa Mayer nema pravo na privatnost i gdje je to pravo izgubila. Ona je pod višestrukom lupom javnosti: kao osoba na čelu globalne korporacije, kao žena, i kao majka koja je već jedanput svoj porodiljni dopust koristila tek simboličnih par tjedana, kad je rodila svoje prvo dijete u rujnu 2012. godine. Htjela to ili ne, ona je u izlogu – gleda ju se, sluša, oponaša, njezino ponašanje služi kao model ili antimodel, prvenstveno ženama, i odašilje snažne poruke. A koje su poruke? Možete sve, i možete imati sve, trebate se samo malo više potruditi. Ta je tvrdnja ne samo neistinita, već i opasna, jer nitko ne može imati sve, ni muškarci ni žene. To je jedna od prvih odgojnih lekcija koju smo dobili i koju prenosimo na svoju djecu: ne možeš dobiti sve igračke iz dućana, sve sprave na igralištu, sve što ti oko vidi i srce zaželi. Izaberi. Ono što djeci pokušavamo prenijeti jest da nauče kontrolirati svoje želje i impulse, a potom ih racionalizirati i kroz život vježbati donošenje što informiranijih odluka. Mi sami vrlo često prakticiramo ono zbog čega se ljutimo na svoju djecu: pokušavamo imati sve, i žene to pokušavaju češće i upornije nego muškarci. Pritisci kojima ih izlaže društvo – i kojima, u konačnici, izlažu same sebe mnogo su veći nego u muškom slučaju: da steknu, i zadrže i održe to neko imaginarno sve.

Izvršna direktorica Facebooka i jedna od Fortuneovih 50 najmoćnijih žena u biznisu, Sheryl Sandberg, u svom je popularnom Ted talku iz 2010. g. postavila pitanje zašto u vrijeme u kojem su žene izborile sva svoja ljudska i privatna prava, i dalje ima premalo žena na najvišim menadžerskim pozicijama i puno premalo liderica. Iz toga i niza sličnih predavanja koja je održala na fakultetima, poslovnim školama i u globalnim korporacijama nastao je poluautobiografski selfhelpovski bestseler Lean in u kojemu motivacijskim i pozitivnim tonom raspravlja o životima i odabirima zaposlenih žena. Bez obzira na vrlo problematične i osjetljive točke - primjerice, opasne implicitne konstatacije da nije toliki problem u sustavnoj diskriminaciji žena u poslovnom svijetu koliko u njihovoj nespremnosti da prihvate karijerne izazove, te činjenice da je, po svemu sudeći, Sandberg zaposlena da pridonese imidžu Facebooka kao osviještene i woman-friendly organizacije, ona čini jednu veoma važnu stvar. Sheryl Sandberg eksplicitno kaže da su žene koje žele uspjeh na najvišoj profesionalnoj razini suočene s mnogim preprekama, i progovara o prirodi tih prepreka: one su subjektivne i objektivne, vanjske i unutrašnje. Od osjećaja krivnje što ne provodimo dovoljno vremena s obitelji i djecom, pa do ekvivalentne grižnje savjesti jer upravo to radimo, a ne radimo na sebi i na svom poslu, i sve to amplificirano realnim i imaginarnim očekivanjima poslodavca i smanjenim radnim kapacitetima zbog trudnoće, poroda i brige za djecu – čemu, u konačnici, pokušava doskočiti Marissa Mayer, ali tako što ignorira problem i pretvara se da ne postoji. Ipak, čini se da je svjesna da nije riječ o privatnoj stvari, inače ne bi vijest o svojoj trudnoći i postporođajnim planovima objavila na blogu u vlasništvu svoje kompanije. Odaslala je tako jasnu, ali vrlo problematičnu poruku – ne samo za kontekst Amerike, koja nema nacionalni program porodiljnih dopusta, i ne samo za svoju tvrtku u kojoj je zapravo uvela inovaciju u vidu 16 tjedana dopusta za majke pa onda odlučila svim tim majkama očitati lekciju iz predanosti, radnog elana i organizacije života i posla.

Direktoricu Yahooa možda nije briga za upućenu poruku – već i to je poruka sama po sebi, i to snažna. Pustimo napokon žene – kao što puštamo muškarce - da istinski donose odluke o svome životu, predugo već od  njih očekujemo da zastupaju nekoga ili nešto. To je hvalevrijedna ideja i donekle ju je moguće dosljedno provoditi u većini sfera, ali reproduktivna sfera, nažalost, nije jedna od njih. I to nije ništa novo. Upravo u toj sferi iskristalizirala se ideja da je privatno političko i ideološko, i ona najbolje odražava kontrolu i moć nad ženama kao stupove patrijarhata. Veliki problem vidim u činjenici što mahom osviještene žene, intelektualke, forsiraju ideju da je trudnoća njihova privatna stvar: ne pitate muškarce o tome, nemojte ni mene. A to je pogrešno, jer gura velika i važna pitanja pod tepih – ponajprije ona praktična, ali i ontološka. Trudnoća nije privatna stvar i trebamo se prestati ponašati kao da jest: ako djecu nosimo kao da to nije ništa, rađamo ih jer je to pod normalno i nakon poroda izgledamo kao da nismo ni rodile i vraćamo se na posao za dva tjedna, društvo će se ponašati kao da to nije nikakav problem ni na kakvoj razini i čudit će se kao pura dreku o kakvim to usklađivanjima - čega i čega? - pričamo. Ne samo da je sve od začeća do rođenja djeteta sprega premreženih i tradicionalno patrijarhalnih institucija kontrole i moći, nego se ni u privatnoj sferi ne može reći da je to samo ženina stvar, kad je to stvar i njezina partnera, koji u tome ima velik i ključan udio, fiziološki gledano. To što je isključivo i jedino žena inkubator za rast djeteta uvijek nas ponovno suočava s kapitulacijom pred neumoljivom biološkom činjenicom, i to svim teorijama i uvjerenjima usprkos. Sudar je s elementarnom silom kad spoznate da u vama raste nešto što nikad neće biti samo vaše, i da dio vas od sada pripada i svima ostalima. To je ono na što je Shulamith Firestone mislila kad je rekla da nikada neće biti ravnopravnosti između žena i muškaraca dok su žene te koje rađaju.

BIOLOGIJA

Feminizam s pravom zazire od riječi biologija. Spominjanje prirode zaudara na mračni 19. vijek u kojem je po mnogočemu muškarac bio i ostao gospodar ženske sudbine, a vladajući mislioci epohe u sprezi sa znanošću razvili poželjnu sliku ženskosti i ženstvenosti i ispisali golemi korpus ontologije spolova. Tada su se umrežile biologija i kultura i počelo je promoviranje rodnog i spolnog  esencijalizma, prema kojemu fiziologija diktira psihu, a razlika između muškosti i ženskosti odgovara prirodi. Za Kanta je muškarac prirodno nadmoćan ženi. Fichte smatra da su žene prirodno trpne, dok je muškarac prirodno aktivan. Rousseau piše da žena obrazovanjem automatski gubi svaku privlačnost: dobra žena mora biti pasivna, religiozna, emotivna, sramežljiva, nesebična i predana.

Feminizam ne voli biologiju ni zato što se sam pokret globalno razvio iz pro-choice, pro-abortus ideje, upravo s ciljem da umakne od zadanosti biologijom. Taj posve razložni bijeg od prirode pretvorio se u negiranje da priroda uopće postoji – i ona je, kao i cijeli svijet oko nas, ideološki konstrukt. Žar kojom sam i sama prihvatila tu ideju usporediv je s onim kojim sam prigrlila propagandu da možemo imati sve. Trenutak u kojem sam i jedno i drugo stavila pod veliki upitnik dogodio se nakon što sam rodila. Više je to bio propitnik nego upitnik, i više jedan dulji period aktivnog promišljanja nego moment u kojem se pali žaruljica spoznaje, ali paradigme su se izokrenule. Mogu se, ali i ne moram nužno legitimirati vlastitim iskustvom kad kažem da za osviještenu i analitičnu ženu nema većeg i šokantnijeg sudara s vlastitom tvarnošću (i opipljivom stvarnošću) od poroda. Sve ideje nestaju pred fizičkim, utrobnim kontaktom s vlastitim tijelom.

Ipak se na ovome mjestu moram kratko moram osvrnuti na sporni tekst iz Jutarnjeg lista. Tomislav Čadež napisao je puno gadosti, a među rečenicama koje su izazvale najveće zgražanje prednjači sljedeća : "Ako može, još krvava od poroda, nadgledati poslovni proces, onda očito i ne radi bogznakako zahtjevan posao." I dok je njezin drugi dio, o (ne)zahtjevnosti posla, istinska mizogina glupost, prvi dio je eklatantno istinit: dva tjedna nakon poroda žena jest krvava, i to jako. I ono što se događa s psihom i tijelom žene ne dva, već punih šest tjedana nakon poroda nije stvar izbora, već bolne prirode i neumoljive biologije.  I nakon najlakše trudnoće i najbržeg i najbezbolnijeg poroda na svijetu, tijelo je istraumatizirano do krajnjih granica. Obilna lohija, nalik jakom menstrualnom krvarenju. Opća slabost. Utrnulost zdjelice praćena povremenim bolovima, šavovi od epiziotomije. Konstipacija i hemoroidi od naprezanja. Bolni grčevi kojima se maternica vraća na mjesto, bol u leđima, osjetljivost i bol u grudima, gubitak kose, inkontinencija, vjetrovi. Emocionalno stanje najbolje je opisati kroz krajnosti za koje je odgovorna fluktuacija hormona: sveprožimajuće ganuće i sreća, ili pak drugi kraj emotivnog spektra na kojem vreba nimalo milozvučni baby blues.

Sve ove promjene nisu konstrukt, ne ovise o kontekstu, interpretaciji ni o točki gledišta i ne možemo snagom volje, želje i čvrstom uvjerenošću u jednakost spolova učiniti da one nestanu. I zato ih treba imenovati, priznati, izvući na svjetlo dana i govoriti o njima, a ne se pretvarati da ne postoje – ne da bismo kapitulirale pred njima i priznale nemoć pred prirodom, već da znamo što nas očekuje, da se pripremimo i da se možemo boriti sredstvima koje imamo na raspolaganju. Marissa Mayer možda se može nositi sa svime što majčinstvo zahtijeva. Ali to ne znači da bi sve žene koje imaju ambiciju voditi multinacionalne kompanije trebale, i da morajuporeći svoju ženskost samo zato da ih ozbiljno shvate u svijetu onih koji imaju luksuz zaboraviti na svoj spol.

ISPRIKE I ODGOVORNOSTI

Današnji feministički diskurs forsira jednakost i rodnu neutralnost u razmišljanju i jeziku, idejama i njihovoj artikulaciji, do te mjere da je uvredljivo istaknuti da si žena, jer naglašavanje roda u ženskom slučaju znači slabost i isključivost. S tim se ne slaže Kathe Pollitt: pogrešno je i opasno uništiti ženu iz jezika da bismo svi bili ljudi, piše u svojoj kolumni analizirajući kako se i zašto dogodilo da je iz diskursa koji promiču pravo na abortus nestala "žena" u korist "ljudi" i "svih onih kojih se to tiče". Aktivistkinje smatraju da je riječ o cisseksizmu i da "-žena" isključuje trans-osobe koje žele pobaciti, a ne identificiraju se kao žene. Pollitt izražava svoju podršku trans-osobama i rodnim nekonformistima, ali smatra da se to može učiniti i na način koji ne čini nevidljivima 99,999% onih koji zatrudne, a to su ipak–cis žene.

Ideju rodne neutralnosti u jeziku i drugdje bilo bi lakše pozdraviti da je riječ o istinski neutralnom, neobilježenom projektu; da je princip korektnosti jednako emancipiran od muškog koliko i od ženskog. Ali nije. Rodna neutralnost zapravo je drugo ime za muški normativ. Izvršni direktor Boston College Centra za posao i obitelj stao je u obranu postupaka i ponašanja Marisse Mayer. Rekao je da je ona samo htjela pokazati da je jednako čvrsta, odlučna i fokusirana kao i svaki drugi direktor. Ali ne bilo koji drugi direktor, već muški, vidljivo je iz njegove argumentacije: If you're going to be gender neutral, then her behaviour is not that different from most male CEOs, who take a week or maybe two of paternity leave. Drugim – i prvim - riječima, ako želi jednakost, mora se ponašati kao većina muškaraca na istom položaju.

Sheryl Sandberg i Kathe Pollitt slažu se da žene imaju dugu povijest marginaliziranja samih sebe, da nekoga ne uvrijede, povrijede, ugroze, da se netko ne osjeća loše uz njih. Ako pak istupe s margine u centar, onda se moraju na odgovarajući način opravdati. U mračnom 19. stoljeću aktivne su se žene morale služiti različitim, katkad iznimno kreativnim strategijama kako bi prevladale pritiske sfera u kojima su se kretale. Recimo, ako su književnice očekivale da ih čitatelji prihvate bez obzira na njihov spol, u predgovoru svome tekstu morale uvjeriti publiku da zbog pisanja neće zanemariti ženske zadaće i obveze.  Svoje su pisanje opravdavale didaktičkim i moralnim ciljevima, naglašavale da žele pisati utemeljeno na životu i da ne pretendiraju na umjetnost, a katkad su i financijski škripac koristile kao izliku. Samo rijetko, i u vrlo privatnom kontekstu, primjerice u pismima, priznavale su da pišu jer vole pisati. Pod stroboskopom 21. vijeka žene opet taktiziraju - da opravdaju, uvjere, objasne, preduhitre. Kolege, poslodavce, klijente, male i velike dioničare – brzo im objasne kako stvari stoje prije negoli oni paušalno donesu zaključak pogrešan po ženu i kompaniju, što je moguće da se dogodilo u slučaju direktorice Yahooa, koja je našla svoju strategiju opstanka u svijetu najviših poslovnih krugova. Kad gledam njezin uspjeh, posve mi je jasna utopijski intoniran završetak Ted talka u kojem Sandberg kaže da svojoj kćeri želi ne samo da ima priliku uspjeti, već i da bude cijenjena i voljena zbog svojih postignuća.

Što je potrebno da se to dogodi? Toliko toga da katkad izgleda da bi bilo lakše srušiti, zaorati brazdu i graditi iznova nego popravljati sve napuknute, izlomljene i razmrvljene slojeve. Ali možda možemo započeti od imenovanja problema i deklariranja cilja: žene se trebaju boriti za društvo u kojem će moći biti žene, reći da su žene bez ispričavanja i bojazni da nekoga ne uvrijede, i prakticirati svoje rodne identitete, sa svime što to biologijom i kulturom podrazumijeva, a ne da – težeći neutralnosti - postanu muškarci. A žene koje su majke trebaju nešto što zapravo nemaju, a to je feminizam koji neće zapostavljati taj dio njihovog identiteta nauštrb svih ostalih. Možda bi onda i Marissa Mayer i sve one kojima je ona uzor smatrale da je vrijedno - u javnom kontekstu - pozabaviti se i tom maternalnom fasetom svoje individue, umjesto da je drže u metaforičkom podrumu podsvjesnog i besvjesnog, čvrsto pod privatnim ključem.

Tagovi: aktivistkinje, djeca, feministkinje, feminizam, marissa mayer, muškarci, porod, prava, reproduktivna prava, rodna ravnopravnost, tomislav čadež, žene

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM