Sa stavom

17.12.2015. 10:18:14 - Iva Zelić

Izazovi mladih novinara i novinarki danas

O novinarstvu i drugim mitovima

Novinari su psi čuvari demokracije.

Tu sam romantičnu frazu za svog školovanja čula nebrojeno puta. Istina je da nitko ne može zamisliti svakodnevicu bez medija, ali i da im malo tko vjeruje. Mediji konzumentima i konzumenticama služe za razbibrigu, da se opuste nakon napornog (često i više od osmosatnog) radnog dana, a takve "lake"  i senzacionalističke teme mediji danas sve češće i prikazuju.

Današnji medijski svijet karakterizira cenzura, nesigurni uvjeti rada, prekovremeni rad, izloženost mobbingu i niska primanja. Istraživačko novinarstvo postalo je nešto preskupo i neisplativo. Toliko trivijalno da više nije ni potrebno u izobrazbi budućih novinarki i novinara.

U ovom tekstu ne tražim način na koji bi mediji bili blizu svojoj mitsko romantičnoj ulozi, zanima me realno stanje na terenu. S posebnim naglaskom na stanje među mojim mladim kolegicama i kolegama koji pokušavaju osigurati sebi mjesto u svijetu rada radeći ono za što su se obrazovali. I pomalo sanjarski, od svog rada živjeti.

" S novinarstvom sam se počeo baviti već na prvoj godini fakulteta kad sam dobio prvi posao u struci. Radio sam kao producent na jednoj TV postaji te sam kao student zarađivao prilično velik džeparac. No, kako to biva – nije dugo trajalo. Uslijedilo je još nekoliko poslova u struci koji su bili sličniji lovu na plaću nego li pristojnom poslu. Dio novca do danas nisam dobio. Iskreno, bojim se zbrojiti koliko novaca mi bivši poslodavci duguju.  Možda je žalosno što su jedini dobro i redovito plaćeni poslovi koje sam radio bili oni koji nemaju veze s mojom strukom" , kazao je Ivan.

Ivan je odlučio biti anoniman, kako sam kaže: "da mu se to ne obije o glavu". Naime, u društvu u kojem se dičimo slobodom govora – ono što nije slobodno su mediji.  Oni su marionete njihovih vlasnika, ako uopće znamo tko su vlasnici medija. Naime, Access Info Europe i OpenMedia Program nedavno su proveli istraživanja i analize u 20 zemalja o transparentnosti vlasništva nad medijima. Očekivano, ali ne i manje zastrašujuće, istraživanje je pokazalo da je samo u dvije od 20 analiziranih zemalja moguće znati tko su stvarni vlasnici medija. U čak deset zemalja ni medijski regulatori ne znaju tko je zapravo vlasnik nekih tiskanih medija. Činjenica je da su ti vlasnici, kojima često ne znamo ni ime ili nagađamo tko stoji iza medija, vješto povezani s političkim i inim centrima moći. Njihova se igra sastoji od uzajamnog održavanja jednih i drugih te gomilanja kapitala. Interes vlasnika zasnovan je na povećanju profita, a elita na održavanju vlastita dominantna položaj. Njih zanimaju novac i moć. Pravednost ili istraživačko novinarstvo ih ne zanimaju. A još manje ih zanimaju dostojni uvjeti života njihovih radnika ili radnica.

"Za vrijeme studija prošao sam sve, od televizije, tiska, weba, ali uvijek sam znao da je televizija jedini medij za mene. Onda sam završio fakultet i zaposlio se na jednoj televiziji. Pojam mrsićevac bio je samo pojam. To su bili neki ljudi koji rade za 2400 kuna. Na kraju i sam i ja postao jedan od njih. Pet godina studiranja da bih radio za 2400 kn. Tužno", kazao je Ivan.

"Otkad sam završila faks, a ima tome već pet godina, uspjela sam skupiti čak tri mjeseca radnog iskustva u radnoj knjižici. Sve ostalo bila su zaposlenja na autorski ugovor. Ne smeta mi takav način rada i volim freelancing, jedino bih bila malo sretnija s višom plaćom. Ono što mi smeta kod "zaposlenja" na takav ugovor jest činjenica da poslodavac to ne smatra honorarnim poslom, uz koji bih mogla raditi i druge poslove, već zahtijeva da sjedim osam i više sati u uredu te se ponaša kao da me normalno zaposlio. Kao da mi uplaćuje zdravstveno, mirovinsko, božićnicu i regres.  Dok zapravo, sveukupno, za mene (visokoobrazovanu) izdvaja manje od minimalne plaće s davanjima", ispričala je svoje iskustvo Martina N.

Ipak, Martina smatra da nije krivnja isključivo na poslodavcima jer je njihov cilj smanjiti troškove kako je god moguće. Ipak, na kraju je i u medijskom svijetu najvažnija – računica. Svi znamo da je troškove najjednostavnije kresati tako da se smanji broj zaposlenih. Tada se njihov posao prebacuje na ostale zaposlenike/ice čija plaća ostaje ista unatoč dodatnom obujmu posla.

"Počela sam pisati za jedan portal. Kasnije sam, kod istog poslodavca, povremeno pisala i za tisak, ali pod istim uvjetima kao da pišem samo za portal. To je bilo moguće jer sam jednom potpisala autorski ugovor na praktički neodređeno. Nikom nije jasno kako je to moguće. Pričala sam s jednom pravnicom, no ona se ne bavi radnim pravom. Meni se nije dalo zvati dalje, ali to mi je bilo dosta sumnjivo. Na kraju sam dala otkaz jer sam dobila posao s boljim uvjetima. Naravno, poslodavac nije bio najsretniji s mojim otkazom smatrajući me nekolegijalnom, ali mi nije radio veće probleme. Za par dana mi je stigao sporazumni raskid ugovora i dobila sam preostalu plaću", kazala je Andrijana.

Ona želi biti anonimna iz korektnosti prema bivšim kolegama i kolegicama te poslodavcu. Ovaj izrabljivački način postaje sve češći u medijskom svijetu. Moja sugovornica Martina N. dio problema vidi i u činjenici da je jedna cijela generacija toliko izrešetana i ponižavana da smo pristali raditi za mizerne uvjete te sami sebe i struku, paradoksalno, bacili na koljena.

"Dopuštamo da se tvrtke tako ponašaju prema nama, da nas potplaćuju i iskorištavaju i teško nam se, barem tako mislimo, u današnje vrijeme izboriti za bolji status. Uvijek će netko drugi htjeti raditi za moju plaću ili čak i nižu. Pritom mislim na mlade s jednakom razinom obrazovanja. Sve što sam dosad radila, a tu spada i prihvaćanje lošije plaćenih poslova, bilo je moje ulaganje u budućnost i procjena da ću na tom radnom mjestu steći znanja i iskustvo potrebno da jednom pokrenem vlastiti posao. Ne gajim nade da će se na hrvatskom tržištu rada išta promijeniti u sljedećih nekoliko godina pa se nadam da ćemo svi sreću tražiti i na globalnom tržištu ili u domaćim tvrtkama koje rade za inozemne klijente", kazala je Martina.

U medijima je izgubljeno oko 2000 radnih mjesta!

Martina se novinarstvo ne bavi već nekoliko godina. Uglavnom jer smatra da neće u njemu pronaći zadovoljstvo, a ni stabilnost.

"Shvatila sam da od moje karijere u kulturi i novinarstvu neće biti ništa još za vrijeme fakulteta. Naime, tada sam pisala za jedan prilično kvalitetan časopis koji je propao i prije nego li sam ja stigla završiti fakultet", rekla je Martina.

Trend propadanja medija već je godinama na snazi. Prema nekim računicama, u posljednje četiri godine u medijima je izgubljeno oko 2000 radnih mjesta. Novinari i novinarke koji se žele baviti istinskim novinarstvom sve češće rade na više strana, za više medija. Oni koji opstanu rade sve – oni su urednici/e, voditelji/ice, novinari/ke, montažeri/ke, realizatori/ice. Jednostavno, ono su što je u tom trenu potrebno za opstanak emisije ili medija. Takav način rada, koji je sad već neizbježan, najsnažnije pogađa nešto starije generacije čiji su mediji u kojima su godinama radili propali pa su suočeni s potragom za novim poslom u potpuno promijenjenom medijskom svijetu.

"Nakon 25 godina novinarskoga staža, u prije četiri godine ugašenim novinama, još uvijek tražim posao, ali sve manje u novinarstvu. Naime, sve je manje natječaja u kojima se traže novinari/ke ili urednici/ce, a uglavnom su za stručno usavršavanje ili su pak osmišljeni za honorarce ili pak namijenjeni za osobu xy. Kada sam poslala molbe na neke novinarske ili uredničke poslove nisam dobila povratne informacije o primitku, objave tko je primljen, a izostala je i odbijenica. Posao sam tražila i vezama i poznanstvom, ali više ni to ne 'pali' – presude godine jer danas nisu bitni staž, znanje, stručnost i korektnost već mlade osobe koje će poslodavac formirati.  Možda je problem u tome što je u hrpi digitaliziranih izdanja, portala i privatnih medija izostala politika zapošljavanja novinara iznad 50-ih, odnosno, onih koji su, zbog stečaja firme, završili na ulici", kazala je Marija.

Kao što navodi Marija, koja je ovom prilikom anonimna jer želi zaštiti svoj dugogodišnji rad, poslodavci traže mlade ljude koje će formirati. Smatram da je to činjenica. Poslodavci traže mlade ljude jer će oni raditi što god treba za minimalnu naknadu. Oni nisu dovoljno formirani te nemaju dovoljno iskustva da kažu ne. S druge strane, osobe poput Marije njima su smetnja jer imaju više znanja, kompetencija i iskustva od dijela vlasnika medija, a dobro znamo da je to u lijepoj našoj znak za crveno svijetlo uzbune.

Treći sektor trebao bi lizati rane javnog sektora?

Već je svima jasno da trenutni medijski ustroj nužno treba – preustroj.  Uz javni medijski sektor (koji danas simbolično nosi naziv javan) i komercijalni sektor u vakuumu, počeo se stvarati tzv. treći sektor – neprofitni sektor. U njemu se, navodno, vidi izlaz iz situacije novinara/ki poslušnika/ica koji ne ispunjavaju svrhu pravilnog izvještavanja, nadgledanja nepravilnosti, zaštite obespravljenih i slično. Dakle, on bi trebao nadoknaditi sve ono što javni sektor ne ispunjava. Ipak, njegov neprofitni karakter dugoročno je i njegova najveća boljka. Novinari/ke koji/e su dio neprofitnog sektora često ne samo da obnašaju sve već navedene uloge – već to rade volonterski ili za izrazito nisku naknadu.

Uz to, od strane dijela kolega/ica iz drugih medijskih sektora i od strane dijela javnosti medije trećeg sektora koji ostvare bilo kakva sredstva na javnim natječajima naziva se "sisačima i sisačicama" proračuna. Paradoksalno, iznos novca koji se tom sektoru dodjeljuje je svega JEDAN posto raspoloživih potpora za medije koji se dodjeljuju medijskoj sceni. Također, samo je tri posto zaposlenih u neprofitnom sektoru, a broj volontera i volonterki je veći od tisuću.

Primjer toga je Radio Student za kojeg je na Danima elektroničkih medija Ivan Vlašić rekao: "Mogu vam dati primjer Radio Studenta na kojem sam ja jedini zaposleni, a brojimo 127 volontera. Kroz tu neku podfinanciratnost teško je održati kontinuitet kvalitete programa, s obzirom na to da je većina volontira. Entuzijazam prestaje, kopni, jer na kraju krajeva ljudi moraju od nečega i živjeti".

Osobno, preferiram taj način zaposlenja koliko god neisplativ bio iz razloga što je to, zasad, jedino mjesto gdje nisam podložna cenzuri. Neprofitni sektor i mali mediji mjesto su gdje se može plasirati kvalitetan tekst čak i ako nemaš poznato ime iza sebe. Doseg je, naravno, znatno manji nego li u mainstream medijima, ali barem novinari i novinarke imaju priliku izraziti svoj stav bez bojazni.

O cenzuri se priča samo ako si dovoljno značajan/na

Kao Ivan i Martina, i ja sam se počela svojom strukom baviti još za vrijeme fakulteta. Lov na plaću mi nije ništa strano, kao i novac koji sam zaradila, ali nikada neću vidjeti. Ipak, ono što me jednom prilikom iznenadilo bila je banalna cenzura. Barem je ja tako doživljavam. Radila sam na jednom od važnijih medija te sam napisala vijest o konferenciji koja se zbila toga dana. Jedna rečenica je morala van iz teksta. Radilo se o rečenici koju nisam ja rekla, koja nije izvedena kao zaključak – već o rečenici koja je citirana i potpisana od strane govornika na tom događaju. Ipak, ona je morala van. Zašto? Nije bila u duhu tog medija.

Nikad nisam saznala je li se tu radilo o tome da ta rečenica nije u skladu sa željama elite koja stoji iza medija ili s preferencijama njegovih oglašivača. Moje iskustvo je možda banalno, ali cenzura je nešto čega smo svakodnevno svjedoci i svjedokinje. Postoji cijela lista novinarskih imena koja su stradala jer njihov rad nije bio u interesu vlasnika medija, oglašivača i/ili elita. Ne urednika, oni su danas samo figura, stvarni sadržaj medija kreiraju njegovi vlasnici. Samo neki od novinara i novinarki koji su dobili otkaz su Boris Dežulović i Nataša Škaričić. Ti su isti novinari i novinarke godinama radili/e da bi njihovo ime imalo određenu težinu i da bi nas kao javnost uopće bilo briga jesu li cenzurirani ili ne. 

Hoće li novinarstvo umjesto profesije postati samo hobi?

U konačnici, fer je reći da je novinarstvo profesija koju očito morate jako voljeti da bi se njome bavili. Jer baveći se njome živite od ljubavi i zraka. Kako se kaže – tu doslovno kruha nema. Kako onda očekivati da će itko vjerovati novinarima/kama i medijima ili da će oni ulagati vrijeme i energiju u svoje tekstova ako nemaju ni osnovne uvijete za život?

"Novinarstvo nije ni blizu sigurno zanimanje i osoba koja se želi baviti novinarskim radom mora biti svjesna da se time najčešće odriče svojih prava na normalan život sa sigurnim i dobrim primanjima, prijavom i stažem koji teče na mirovinskom. Osoba koja radi u novinarstvu najčešće neće imati ugovor o radu, neće moći dići kredit i osigurati si stambeno pitanje, ma zapravo, o čemu ja pričam, vjerojatno neće moći biti ni podstanar. U pet godina fakulteta, nažalost, nitko me nije upozorio na to, a mislim da je to puno bitnije od informacije kako se zovu prve novine na svijetu i tko je bio urednik novina 1912. godine", zaključila je magistra komunikologije Sanja Srdić.

Sanja se do sada, osim novinarstvom, bavila i mnogim drugim poslovima izvan struke. Što je danas, nažalost, za sve nas diplomirana piskarala realnost i nužnost. 

Martina kaže: "Svi mi društvenjaci, pogotovo mi koji se bavimo komunikacijom, svoje bismo vještine trebali prilagoditi aktualnom stanju na globalnom tržištu rada, ali, više nego ikad, trebamo stvarati svoju mrežu kontakata jer, u današnje vrijeme, osim znanja i prilagodljivosti, društveni kapital najvažnije je što možemo posjedovati".

Ona je u pravu. Osim što će ti kapital omogućiti da lakše nađeš posao (ako si mlada osoba) i to ne zato što imaš nužno "vezu" za njega – već ćeš dobiti informaciju da taj "natječaj" za posao uopće postoji. On će ti uz to i štititi leđa. Nažalost, to je i više nego nužno osigurati u novinarstvu danas. Dobar štit i dobre vještine plivanja.

To sam potvrdila i prilikom pokušaja dolaska do iskustva mojih kolega i kolegica iz medija. Velik broj njih neće javno iznijeti dosadašnja iskustva jer pretpostavljaju da će im štetiti u trenutnom poslu ili pronalasku budućeg, pa koliko god ti poslovi potplaćeni bili. Naime, u vrijeme "slobode medija" bilo kakva kritika slobodnomedijskih politika mogla bi nam se obiti o glavu te bismo mogli završiti u slobodnom – padu. Ili barem biti psi koji su dobili brnjice. Ako to već i nije slučaj.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tagovi: istraživačko novinarstvo, mediji, nesigurni uvjeti rada, novinari i novinarke, novinarstvo, potplaćenost, radni uvjeti, sloboda medija

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM