Sa stavom

23.12.2015. 22:14:00 - Ozren Martinović

Klasični vs. neokonzervativizam

Sindrom Zdravka Tomca

Neokonzervatizam je, ideološki gledano, proizvod svojevrsne kombinacije neoliberalne ekonomije, socijalnog tradicionalizma i demokratskog intervencionizma. To je otprilike najpreciznija definicija koja se može dati kao opis pojma za koji nije sigurno postoji li uopće kao takav. Pojam je prvi put upotrijebio politolog Michael Harrington 1973. godine kao pejorativan opis za grupu američkih intelektualaca koji su se razočarali u svoja dotadašnja ideološka uvjerenja i od radikalne ljevice postali desnica [1]. Pojam neokonzervatizma ušao je u širu upotrebu za vrijeme mandata predsjednika Reagana u SAD-u, odnosno, premijerke Thatcher u Ujedinjenom Kraljevstvu. Od svog nastanka do danas pojam se proglašavao mrtvim pa ga se opet oživljavalo dok su za to vrijeme njegovo postojanje opovrgavali oni ljudi za koje se i koristio naziv neokonzervativaca. Stoga se, logično, postavlja pitanje može li se uopće raspravljati o nečemu za što nije sigurno postoji li uopće i kako to nešto definirati.

Usprkos nedostatku "laboratorijske" preciznosti definiranja pojma, moguće je uočiti suptilne razlike između "klasičnog" konzervatizma i njegovog suvremenijeg rođaka. Primjerice, neokonzervativci se pozivaju na moral i govore jezikom moralne obveze, ali kada se ta moralna obveza treba primijeniti na pretjerani individualizam unutar kapitalizma, naglo postaju skeptični prema utilitarnoj moralnosti. Dok je svim konzervativcima kapitalizam omiljeni ekonomski sustav, klasični konzervativci su svjesni inherentne i fundamentalne nemoralnosti kapitalizma, odnosno, svjesni su da neizravno promiče pohlepu, komodifikaciju, moralno sakaćenje i potencijalno razaranje zajednice. Neokonzervativci nisu homogena skupina stručnjakinja i stručnjaka pa zato većina njih ne govori o neokonzervatizmu kao ideologiji koja bi obuhvaćala neke zajedničke identifikatore problema ili zajedničku viziju postojećeg stanja i eventualna zajednička rješenja. U načelu možemo reći kako se svi neokonzervativci slažu da je slobodno tržište najbolji oblik ekonomskog uređenja, ali da njegovo funkcioniranje ovisi o javnoj prihvaćenosti određenih posebnosti i vrijednosti unutar društva. Iz tog razloga često citiraju Adama Smitha koji je tvrdio da pohlepa nekih (pojedinaca) uzrokuje dobrobit svih (zajednice) pa je na tom tragu Michael Novak, kao ugledni katolički filozof, ustvrdio kako kapitalizam zapravo osnažuje zajednice. Država bi, prema njima, trebala na sebe preuzeti odgovornost njegovanja i zaštite tih vrijednosti (poput samokontrole i osobne odgovornosti), ne samo unutar vlastite države, već i kroz podupiranje (ako treba i agresivno) tih vrijednosti u inozemstvu [2].

Vidljivo je kako se samo kroz ovih nekoliko rečenica u stilu veberijanskog idealtipa teško može dekonstruirati sadržaj neokonzervatizma. Ranije spomenute općenite izjave mogu se s lakoćom pripisati šarolikom ideološkom društvu. Upravo zbog toga su klasični konzervativci često nepovjerljivi prema neokonzervativcima i s njima često dolaze u sukob. Iako su prvi neokonzervativci u počecima svojih karijera pripadali različitim dijelovima političkog spektra (uglavnom radikalnijoj američkoj ljevici), sljedeća generacija neokonzervativaca, koja je zapravo i vratila neokonzervatizam na političku pozornicu, bitno se razlikuje od svojih prethodnica i prethodnika. Prije svega, ti ljudi nikada nisu bili ljevičari, odnosno, proveli su cjelokupan radni i životni vijek pod utjecajem progresivno-liberalnih rješenja i metoda za konzervativne ideje. Iako i dobar dio njih radi (ili je radio) na sveučilištima i think-tankovima, odlično su se snašli na važnim položajima u državnoj upravi [3]. Zanimljivo je kako je neokonzervatizam tijekom 1990-ih u javnom prostoru SAD-a postao tek marginalna pojava. Razlog tome nije bio nekakav ideološki poraz, već činjenica da su njegovi zagovornici otišli iz državne administracije natrag na sveučilišta i think-tankove iz kojih su došli.

Posebnosti hrvatskog neokonzervatizma

Ne može se sa sigurnošću dovesti u vezu porast popularnosti neokonzervativnih ideja u Sjevernoj Americi i Hrvatskoj, ali nepobitna je činjenica da su se u Hrvatskoj neokonzervativci pojavili gotovo preko noći i to uglavnom kao uspješni povratnici koji su svoju radnu i/ili znanstvenu karijeru započeli preko "Velike Bare" [4]. Neokonzervativizam zapravo nije ni postojao na našim prostorima u vrijeme kad se stvarala mlada hrvatska država. Nekako se između rata, pretvorbe i privatizacije te žestokih antidemokratskih napada na NGO sektor [5] nije našlo previše zagovornika obezvrjeđivanja socijalne države te javno financiranog zdravstva i školstva. S vremenom se situacija promijenila pa smo dobili brojne (ne)uspješne udruge i pokrete koji su na ovaj ili onaj način povezani s (neo)konzervativnim ideološkim rješenjima. Primjerice, Centar za obnovu kulture, udrugu U ime obitelji, ali i njen kasniji stranački ekvivalent. U skladu s neokonzervativnim stajalištem da se društvo izražava i potvrđuje svoje vrijednosti kroz glazbu, slikarstvo, kazalište, film te posebice televiziju i internet, posebna pažnja se posvećuje tim medijima. "Vođe" neokonzervativnog pokreta aktivno sudjeluju u medijskim kampanjama i djeluju kao koordinatori u brojnim interesnim skupinama, prije svega kao elita koja djeluje odozgo prema dolje. Stoga ne iznenađuje ni osnivanje internetskog portala narod.hr čiji je izdavač udruga U ime obitelji. Nasilje, seks, suvremeni glazbeni ukusi i tome slično doveli su, prema neokonzervativcima, društvo do stanja nemorala u kojemu je potpuno prihvatljivo da ljudi žive u izvanbračnim zajednicama i u njima odgajaju djecu. Ovakvo "degenerativno" ponašanje simptomatično je za duboku kulturalnu krizu "zapadne" civilizacije, a neokonzervativci za to krive ideje prosvjetiteljstva koje je ohrabrivalo ljude da propitkuju autoritete, kritički razmišljaju o religiji i postupno odbace tradicionalna uvjerenja.

Hrvatski neokonzervatizam ima još boljeg i prikladnijeg neprijatelja od prosvjetiteljstva – komunizam, tj. socijalizam kao njegovu izravnu posljedicu. Kako su države bivše Jugoslavije tijekom četiri desetljeća života u socijalističkom društvenom uređenju doživjele značajne društvene promjene, njihove eventualne negativne posljedice neokonzervatizam doživljava kao legitimitet za napad na prosvjetiteljstvo kao takvo. Sociolog Josip Županov iscrpno je pisao o društvenim procesima u tranzicijskim društvima te je posebno istaknuo retradicionalizaciju, desekularizaciju i descijentifikaciju kao trendove u post-socijalističkim društvima. Ovi su trendovi zapravo manifestacija logičnog slijeda događaja u novonastalim okolnostima tranzicijskog društva. Naime, kako kaže Županov, gospodarska situacija financijski osiromašenog društva vratila je ekonomske odnose na razinu primitivnih kapitalističkih odnosa karakterističnih za rani kapitalizam i na zapadu i na europskom jugoistoku. S obzirom da su jugoslavenske vlasti pokušale agresivno implementirati progresivne ideje u duboko tradicionalno društvo, njihova prijemčivost bila je, u najboljem slučaju, površna. U praktičnoj izvedbi, to je izgledalo tako da je komunistički sustav i dalje zadržao predratne tradicionalne uvjete političke participacije (s posebnim naglaskom na davanju prednosti političke lojalnosti nad stručnim sposobnostima) uz tek pokoji "kozmetički" zahvat demokratskog egalitarizma (npr. opće pravo glasa i sekularnost države). Stoga i ne začuđuje povratak političke podobnosti (nasuprot profesionalnoj kompetentnosti i osobnog moralnog integriteta) kao primarnog faktora uspješnosti u post-socijalističkom društvu.

Nadalje, hrvatski neokoni [6] preuzimaju od klasičnih konzervativaca ideje moralne obnove, odnosno, programirane retradicionalizacije kako ju zastupa Katolička crkva. Ovdje opet treba ukazati na jednu od temeljnih razlika klasičnog konzervatizma od neokonzervatizma jer klasični konzervatizam nastupa s pozicije univerzalnog morala utemeljenog na religijskim vrijednostima dok se neokonzervatizam lažno legitimizira pod krinkom religije [7] i na taj način zapravo u potpunosti slijedi stajalište komunizma o deprecijaciji intelektualnog rada, odnosno rada u kojem vrijednost čine ljudi i simboli, a ne materijalni predmeti. Zato neokoni uporno ponavljaju mantre o beskorisnosti visoko obrazovanih građana i građanki koji/e nisu studirali nešto iz STEM područja jer za neokona vrijedi samo ono što stvara novu vrijednost, bez obzira na nemjerljivu intrinzičnu vrijednost društveno-humanističkih znanosti.

Neokonzervatizam i obrazovanje

Prva stvar koju moramo imati na umu kada govorimo o povezanosti neokonzervatizma i obrazovanja jest činjenica da je obrazovanje sustav od iznimnog interesa za neokone. Jedno od temeljnih načela konzervatizma je i uvjerenje da je jednakost između ljudi (osim pred Bogom) zapravo puka smijurija. U tome se slažu svi konzervativci, ali klasičari će tu biti nešto skloniji ispunjenju ideje egalitarizma u participativnoj demokraciji od neokona. Svaki zagovornik participativne demokracije zalagat će se za metode demokratskog odlučivanja u svim aspektima društva, od posla, preko uređenja države do kućnog budžeta. U skladu s tim, zagovornik participativne demokracije bit će duboko zabrinut alokacijom resursa u nejednakom društvu – ako ni zbog čega drugoga, onda zato što zna da se oni u lošijem ekonomskom položaju jednostavno nemaju vremena posvetiti bavljenjem javnom stvari. Ukratko – postavlja se pitanje koliko siromaštva može podnijeti demokracija kao društveno-političko uređenje. Neokonzervativci ne vjeruju u masovnu participativnu demokraciju. Za neokone je ona poželjna samo u slučajevima kada su participanti oni sami (jer im ekonomska situacija dopušta "luksuz" bavljenja demokracijom) ili kad su participanti politički neobrazovani, odnosno nedovoljno informirani za donošenje odluke (pa ih se na taj način može lako uvjeriti u ono što im govore oni koji su na povlaštenoj društvenoj poziciji). Primjerice, Michael Novak ustvrdio je da je participativna demokracija osuđena na propast jer zahtjeva previše sastančenja koje ne koristi ni građanima ni društvu u cjelini te da bi obvezujuća participacija bila poput obvezujućeg prisustvovanja na misi. Zanimljivo je kako se neokonzervativci skrivaju iza vjere kada treba zagovarati supsidijarnost [8] ili zabranu pobačaja naspram slobode govora i privatnog vlasništva, ali su zato veoma sekularni kada se radi o socijalnom nauku Crkve [9].

U svakom slučaju, interes neokonzervativnih skupina za obrazovanje u Hrvatskoj znatno je porastao u posljednjih desetak godina. Zdravstveni odgoj, građanski odgoj, pitanje vjeronauka u školama, ali i općenito stanje masovnih medija u Hrvatskoj potaknuli su stvaranje brojnih udruga i ostalih interesnih skupina [10]. Koliki je njihov utjecaj na društvo, ali i obrazovanje, može se vidjeti i kroz rezultate istraživanja političke pismenosti učenika/ica završnih razreda srednjih škola u Republici Hrvatskoj. Istraživanje je potvrdilo Županovljeve tvrdnje o trendovima u tranzicijskim društvima koje se može primijeniti na ispitivane srednjoškolce/ke jer su oni/e rođeni/e i odgajani/e u tranzicijskom društvu. Osnovna politička znanja koja su bila ispitivana kroz pitanja o temeljnim političkim pojmovima, ustavno-političkom ustrojstvu države te političkoj informiranosti nisu odgovorena adekvatno za minimum poznavanja demokratskih i građanskih kompetencija. Čak 55.6 posto učenica i učenika nije znalo ni za ocjenu dovoljan odgovoriti na postavljena pitanja. Zanimljivi su i stavovi o homoseksualnosti koju čak polovica ispitanih smatra bolešću. I dok je više od polovice ispitanih ustvrdilo kako se slaže s eventualnom zabranom korištenja totalitarnih simbola (komunističkih i fašističkih), upitna je primjena takve eventualne zabrane s obzirom na to da je polovica ispitanika ustvrdila da NDH nije bila fašistička tvorevina. U zaključku istraživanja stoji i da učenici/ce koji/e polaze programe s većim obujmom društveno-humanističkih predmeta imaju bolje usvojene demokratske vrijednosti i znanja, odnosno potvrđena je potreba snažnije intervencije u trogodišnje obrazovne programe jer su učenici/ce tih škola pokazali/e izrazit deficit znanja i stavova primjerenih demokratskoj političkoj kulturi.

Slični rezultati dobiveni su i kroz istraživanje percepcije i stavova ispitanika/ica o građanstvu u kojem su mladi ispitanici/ce (18-29 godina) subjektivno ustvrdili da nemaju dovoljno razvijene političke kompetencije ni interes za društveno-politička pitanja te da im je politička odgovornost kao građanima/kama manje važna od starijih ispitanika/ica. Iako su oba istraživanja provedena na statistički reprezentativnom uzorku, neokoni će nesumnjivo i dalje tvrditi da takva istraživanja nisu referentna jer se provode kroz organizacije civilnog društva koje su, po njihovom mišljenju, utjecane od strane "lijevo-liberalnih" interesnih skupina. Drugim riječima, kako kaže Željko Sakić s portala narod.hr: "Kao što je vidljivo, "istraživanje" je povezalo NDH, homoseksualnost i progone zločina iz Domovinskog rata. Kreativno manipulativna kombinacija pitanja, za cilj je imala sotonizirati mladež, utjecati na obrazovni sustav, te rezultate "istraživanja" povezati s njihovim vjerskim uvjerenjima". S druge strane, demokršćanska zaklada Konrad Adenauer, kao partner međunarodnog znanstveno-istraživačkog projekta "Religija i ljudska prava", provela je istraživanje na reprezentativnom uzorku u hrvatskim školama temeljem kojega je utvrđeno da srednjoškolci/ke koji se ne deklariraju kao vjernici/ce znatno više podupiru građanska i politička prava od svojih kolegica i kolega koji su uvjereni vjernici i vjernice. Dakle, zaklada koja pripada konzervativnom političkom spektru je kroz svoje istraživanje došla do istih zaključaka kao i organizacija civilnog društva koju neokoni prozivaju kao nepouzdanu. Iz toga možemo zaključiti samo jedno – da neokoni svjesno odbijaju prihvatiti rezultate sličnih istraživanja (bez obzira na to dolazi li istraživanje iz "lijevo-liberalne" ili demokršćanske sfere) koja su provedena na temelju kodificirane znanstvene metodologije.

Međutim, što god mislili i kojem god dijelu političkog spektra pripadali, svatko kome je stalo do budućnosti demokracije složit će se da je u Hrvatskoj neupitna potreba za razvojem društveno-humanističkog odgoja i obrazovanja u osnovnom i srednjem školstvu. Mladima su, naravno, potrebna radna mjesta, ali jednako tako potrebno im je i temeljito sveobuhvatno obrazovanje protkano demokratskim vrijednostima koje bi trebalo minimizirati mogućnost političke manipulacije kroz nekompetentnost razumijevanja društveno-političke okoline i kritičkog promišljanja o dostupnim informacijama. Na kraju se valja prisjetiti riječi Martina Luthera Kinga, Jr. s kojima su mnogi neokonzervativci započeli svoju društveno-političku karijeru: "The function of education is to teach one to think intensively and to think critically. Intelligence plus character - that is the goal of true education".



[1] Ova pojava poznata je u svijetu i pod nazivom Sindrom Zdravka Tomca ili skraćeno Tomčev sindrom (op.a.)

[2] Što je glavna razlika između neokonzervatizma i libertarijanstva, koji u načelu nije pobornik intervencionizma (osim iznimki poput RandyjaBarnetta ili JohnaHospersa).

[3] Npr. William Kristol kao šef kabineta ministra obrazovanja pa zatim i kao šef kabineta potpredsjednika SAD-a.

[4] Uz izuzetak Zdravka Tomca koji je doživio prosvjetljenje izravno od Božje Providnosti.

[5] Izostavio sam cro-trash scenu i hrvatsku kinematografiju kao segmente koji su trajno osakatili hrvatski medijski prostor, ali su ujedno i postavili temelje za buduća dernečenja i sprdanja s desetljećem koje bismo svi najradije zaboravili.

[6] Neoconservatives, skraćeno neocons.

[7] Neokonima je religija samo simbol tradicije kroz koju je lakše uspostaviti koheziju, odnosno pravno-društveni okvir djelovanja zajednice.

[8] Prisjetimo se preferencijalnog glasovanja, raspisivanja referenduma o braku, zahtjeva za decentralizacijom, itd.

[9] Hrvatski neokonzervativci poput Luke Popova ili StjepeBartulice.

[10] GROZD, HRAST, U ime obitelji, itd.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tagovi: bartulica, društveno uređenje, ekonomija, hrvatska, hrvatski neokonzervativci, kapitalizam, klasični konzervativizam, nekonzervativna agenda, neokonzervativizam, obrazovanje, zdravko tomac

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM