Eve Ensler je 2004. godine u knjizi “Dobro drvo” (slobodan prijevod) usporedila tijela s drvećem i zapitala se mrzimo li ona stabla koja ne nalikuju ostalima. Ova misao, praktična na dvije razine, u svijest priziva ideju kako smo svi i sve darovi prirode i vrlo plastično opisuje kako smo neke predrasude rezervirali isključivo za ljudsku rasu. Nekima neprevedivo možda, no u pozadini se zapravo nalazi činjenica da sasvim nerijetko osuđujemo ljude oko sebe ovisno o njihovom fizičkom izgledu ili drugim karakteristikama. Kako druge, tako i sebe. Kultura posramljivanja otišla je predaleko i više se ne radi samo o mikroagresijama ili sporednim napadima. Ljude se sustavno maltretira očekivanjima koja si nisu sami postavili, udruženo, na globalnoj razini, marketinški, unutar obrazovnog a naročito religijskog sustava. Niže u tekstu popisano je pet najčešćih primjera posramljivanja ljudskih tijela.
1. Mršavost
Iako u posramljivanju češće stradavaju “debeli” ljudi, ili je barem to bilo do sad uobičajeno mišljenje, zapravo se jednako maltretira i ljude koje društvo smatra premršavima. Dok mi s druge strane, kako autorica teksta teksta Too Fat, Too Thin, Too Hairy, Too Sexual: The Kinds Of Body Shaming That Need To Stop! svrstava sebe, te “mršave” uvijek gledamo kao prave sretnike/ce jer pazi oni mogu kupiti odjeću koju žele, a ne onu raspoloživu u njihovim veličinama, izgledaju poput modela i ostale gluposti. Jednaku količinu nametljivih stavova i komentara čuju i oni, da zašto su tako mršavi, da nije to zdravo, da mogli/e bi se malo udebljati i tako dalje i tako dalje. To zna otići toliko daleko da se mršave ljude smatra taštima i sklonima priklanjanju trendovima, a deblje spornima, glupima, tromima, što li već.
2. Dlakavost
Iako nam je jedna od zajedničkih karakteristika kao vrsti da posjedujemo dlake na tijelu, koje se doduše razlikuju po gustoći i boji, zajednička nam je i opterećenost istima. Svi i sve smo dlakavi i dlakave! Takva je opterećenost otvorila prostora jednom od najdinamičnijih sektora kozmetike koje je to luđaštvo oko uklanjanja dovelo do savršenstva. Riječ je o (d)epilatorima, kremama, voskovima, gelovima i svemu ostalom (pri tome treba imati na umu da na muškoj strani ovo nije razvijeno baš u toliko smjerova). Ako je za muškarce ustoličen Movember, zašto žene nemaju primjerice Prosinac bez brijanja? Jer je to ružno, kaže društvo.
3. Znoj
Jednako kao s drugim obilježjima koja su nekima jače a drugima slabije izražena, tako je i problem znojnih žlijezda jedan od onih zbog koje se žene posebno napada. Znojimo se svi različito, a čak se ista osoba ne znoji u istim periodima isto, ovisno o hormonalnim promjenama, količinama stresa, hrani koja se konzumira itd. Ajme, da se ne znojimo, pa umrli bismo.
4. Slut shaming
Ovo spada pod jedan od najbolje razvijenih i isprofiliranih posramljivanja i napada usmjerenih ka ženama. Žene koje znaju što žele pa do toga i dođu naziva se čitavim sijasetom pogrdnih imena, makar je jedina osoba koja bi o tome trebala voditi računa upravo sama osoba koja po svojim izborima i živi. Ovdje se predrasude zasnivaju na izboru odjeće, manirama, ponašanjima, ne znam čemu sve ne – dakle svemu onome što je recimo kod muškaraca izostalo kao “sumnjivo” ili sporno.
5. Posramljivanje transrodnih osoba
Svijet se nemalo uzdrmao kad je Bruce Jenner postao Caitlin. Osim što je taj potez imao nebrojeno pozitivnih posljedica, prvenstveno jer je omogućio da se Caitlin konačno osjeća potpuno u svojoj koži, svijetu je pokazao i koliko je važno o tako čemu razgovarati. Tema koja relativno rijetko izađe iz okvira tabua ovako je eksploatirana diljem svijeta što je zasigurno i neke druge osobe potaknulo na možda neke vrlo hrabre iskorake. E pa ovdje, uz ovu standardnu razinu diskriminacije, transrodne osobe susreću se s još nekim dodatnim razinama. Jedna od njih je kirurško odstranjivanje spolnog organa (ili rekonstrukcija) kojoj se ne podvrgavaju baš svi, kako iz financijskih tako i osobnih razloga i društvo treba prestati posramljivati transrodne osobe koje se nisu odlučile za tranziciju.
