Sa stavom

27.02.2016. 16:00:08 - Chelsea Fagan (time)

Loši savjeti

Zašto je 'nemoj se brinuti o novcu, samo putuj' najgori savjet svih vremena

Imam poznanicu s interneta koju pratim putem društvenih mreža već dvije godine, jedna zapravo draga, pametna djevojka koja piše blog i radi privremene poslove te je nedavno odlučila završiti magisterij. U Europi. Steći će diplomu koja joj, realno gledano, neće pomoći pri pronalasku boljeg posla. I ona je toga svjesna, barem tako mislim, jer govori o tome kao 'prilici za učenje i širenju svjetonazora',  a ne kao o pripremi za buduću karijeru. To je u redu, ali istina je da je ona u mogućnosti da uživa takvu slobodu – da bude nekom vrstom lutalice koja voli putovati, učiti jer joj se uči, i uživati u dugim razgovorima tijekom večere – jer ona ima zaleđe u dobrostojećim roditeljima, i iako joj možda nisu u potpunosti pokriveni svi troškovi, nikada neće morati brinuti jer ima zaštitnu mrežu. Osvojila je taj osebujan dio genetske lutrije, i u potpunosti je besmisleno zamjeriti joj na slobodi koju joj je namijenila sudbina.

No, korisno je – čak i važno – zamjeriti joj na njezinom stavu koji je posljedica njezine životne situacije, koji u velikoj mjeri prevladava kod većine mladih ljudi koji se ne trebaju brinuti o temeljima njihove buduće financijske sigurnosti. Ta ideja da trebate putovati, kao nekakav moralan imperativ, bez brige o nečemu tako 'trivijalnom' kao što je 'novac'. Djevojka o kojoj se radi stavlja postove – plitko-inspirativnih citata sa svojim raskošnim fotografijama, o napuštanju svega i bijegu, ili davanju otkaza na poslu koji mrzite kako bi započeli život negdje nanovo, ili upijanje ljepote svijeta kada ste mladi i dovoljno nesputani da to učinite. To je inspirativna pornografija, koja služi dvojakoj svrsi mučenja čitatelja životom koji nikada neće imati, dok će se istovremeno osjećati kao gubitnici/e jer to nemaju.

To je način na koji se više klase tapšaju po ramenu kako su sposobni napraviti nešto što doslovno svatko s novcem može kupiti. Putovati kako bi putovao nije postignuće, niti je to garancija da netko postaje osobom koja raspoznaje nijansiranje kultura. (Jedni od najgorih turista su iste osobe koje si mogu priuštiti da svake godine posjete tri nove zemlje!) Ali, netko tko je iznimno privilegiran (da, privilegiran!) da izađe u svijet i intenzivno putuje dok je mlad nije nimalo bolji, mudriji ili vrjedniji od osobe koja je ostala doma kako bi radila nekoliko poslova i nadala se da će jednog dana dobiti posao za koji taj putnik/ca smatra da će ga dobiti samog od sebe. Radi se samo o igri novcem i pristupačnosti, a smatrati da je 'briga o novcu' od strane osobe koja ima manje neka vrsta trivijalne prepreke samo je sol na ranu.

Osobno sam mogla putovati, iako sam svoj život u inozemstvu platila svojim radom, i dalje je to bio rezultat zdrave doze privilegiranosti. Dolazim iz obitelji srednje klase koju ne trebam financijski potpomagati, stoga sam znala da se uvijek mogu vratiti k njima na kauč ako mi se stvari izjalove, i  prikupila sam nešto novaca dok sam živjela s roditeljima nekoliko mjeseci prije polaska.

Postoje milijuni ljudi koji nemaju niti jednu od tih stvari, i iako bi htjeli sami platiti svoja putovanja, ne mogu zbog odgovornosti i obaveza, i manje raspoloživih prihoda. Ako netko mora raditi posao koji ne voli kako bi zbrinuo obitelj, ili kako bi financirao fakultetsko obrazovanje, ili kako bi postigao osnovnu financijsku samostalnost ne znači da nema jednaku želju da uči i raste kao osoba koja intenzivno putuje. Jednostavno nemaju jednake prilike, i uče i rastu na svoj način, u kontekstu života kojeg imaju. Uče što znači puno raditi, odgoditi zadovoljavanje i poboljšati se polako, na male načine. Možda to neće biti putovanje istočnom Europom, ali teško biste se mogli usprotiviti da ne gradi karakter.

Poticati takvu osobu 'da se ne brine o novcu' ili 'da pusti sve i slijedi svoje snove', pokazuje samo duboko nerazumijevanje o tome što znači 'brinuti se'. Ono što snishodljivo putnik misli 'ne brinuti se' zapravo znači 'nije ti prioritet' jer na određenoj razini oni smatraju da vi birate jedan dolar više od vrlo važnog iskustva. Ali 'briga' znači da nemate drugog izbora nego da vam novac bude prioritet, jer ako ne budete zarađivali – ili odlučite potrošiti tisuće dolara na putovanje po jugoistočnoj Aziji kako bi pronašli sebe – vrlo lako možete završiti na ulici. Sugerirati da je to na bilo koji način odluka ili jedno ili drugo za milijune Amerikanaca naivno je i degradirajuće.

Svatko treba stvoriti svoj vlastiti put do neovisnosti i slobode. Možda ćete biti dovoljno sretni pa će vam taj put omogućiti mnogo lutanja uokolo, slobodnog vremena i isprobavanja brojnih novih stvari – jer znate da će vas sigurnost čekati na drugom kraju duge. To je u redu, i nema potrebe osjećati se krivim ili sramiti se zbog vaše privilegiranosti iz jednostavnog razloga jer je to neproduktivno i nikome ne pomaže. Poticati ljude da slijede vaš put koji je doista rijedak jer smatrate da je to jedini put ka duhovnom prosvjetljenju i značaju, čini vas šupkom. Čini vas osobom koja piše bljutave postove 'inspirativnih' citata koji se odnose samo na maleni postotak populacije koja ima već pokrivene osnovne potrebe. I ne daj Bože, da netko kome uistinu treba novac slijedi taj užasan savjet, jer neće biti poput vas, skitati se Južnom Amerikom i isprobavati studije samo iz zabave. Oni će, kada završi njihovo putovanje, biti u goroj poziciji nego kada su krenuli. I nikakav privjesak za ključeve neće moći smanjiti ubod realnosti.

Prevela i prilagodila Marija Sabolić 

Tagovi: bogatstvo, financije, klasa, neovisnost, novac, posao, prihodi, putovanje, sloboda, svijet

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM