Sa stavom

16.03.2016. 11:00:00 - Dinka Premužić

ŽENE U EMIGRACIJI

Slučaj hrvatske blogerice u Njemačkoj: Nisam sretna što smo morale otići

Iseljavanje građana/ki s područja Republike Hrvatske kontinuirani je proces stoljećima koji u etapama mijenja strukturu, ali ne i uzrok. S ovih prostora bez obzira na državno ustrojstvo, nije se iseljavalo zbog prirodnih uzroka (epidemija, vremenskih nepogoda i katastrofa). Uvijek je uzrok bio društveni (ratovi, politička nestabilnost, kršenje ljudskih prava) ili ekonomski (glad, siromaštvo, težnja za boljim i kvalitetnijim uslovima života).

Dakle, nikakvi potresi i poplave nisu uzrokovali iseljavanje, već namjera za onim što se naziva "boljim životom", odnosno čisti bijeg od neimaštine ili odlazak zbog aktualne političke klime. Iako konstantna, emigracija bilježi skokove tijekom povijesti, pa razlikujemo 6 glavnih razdoblja:

1. razdoblje - od 15. do 18. stoljeća tzv. stara dijaspora, ona o kojoj se uči u školama kao o hrvatskim nacionalnim manjinama u Austriji, Mađarskoj, Slovačkoj i Italiji

2.razdoblje od 1880. do Prvog svjetskog rata stanovništvo najviše odlazi u SAD, zemlje Latinske Amerike, Južnoafričku Republiku, Australiju i Novi Zeland

3. razdoblje - između dva svjetska rata, iseljava se u Njemačku, Francusku i Belgiju

4. razdoblje - od 1940. do 1948. godine uglavnom se odlazi u Argentinu i druge zemlje Latinske Amerike, te u Sjevernu Ameriku

5. razdoblje - od 1965. do 1990. emigrira se u zemlje Zapadne Europe, Australiju, Novi Zeland i Kanadu

6. razdoblje - od 1991. do danas interesne zemlje su Njemačka, Švicarska, Austrija, Irska, Kanada, SAD, Australija i Novi Zeland

Naravno, iseljava se i u druge zemlje, kaže se da ne postoji država na svijetu u kojoj ne žive ljudi iz Hrvatske. I na ovom području držimo neslavan rekord jer se ubrajamo među europske zemlje s najizraženijim i najdugotrajnijim iseljavanjem. To je na ovim prostorima postalo kao uobičajeni proces, svako tko je ostao poznaje nekog tko je otišao jer mu ovdje nije bilo dobro. I nije se moglo živjeti životom koji se smatra  ničim drugim doli normalnim. Sva sreća, pa iako nije usporeno emigriranje iz države, razvitak tehnologije omogućava komunikaciju, pa smo makar napredovali u eliminaciji onih priča kako je otišla/ao i više se nikad nije javila/o.

Točan broj iseljenih osoba nije poznat, a odstupanja iznesenih podataka su značajna. Pretpostavlja se da je riječ između 2.500,00 do preko 3.000,000 osoba. Kriterij se određuje po zakonskom pravu na hrvatsko državljanstvo. Sam broj hrvatskih građana/ki u nekoj zemlji se okvirno određuje na osnovi procjene veleposlanstava i konzulata RH, popisa stanovništva određene države, vjerskih misija i domicilnih zajednica došljaka. Jasno je da ovako šaroliko društvo uvijek prevagne u svoju interesnu sferu. Samom činjenicom da ne postoje egzaktni statistički podaci, otvoren je prostor manipuliranju i značajnim odstupanjem od stvarnog broja ljudi koji su napustili zemlju.

Prof. dr. Anđelko Milardović s Instituta za migracije i narodnosti na upit: "Prema Vašoj procijeni koliko bi  približno iznosilo odstupanje godišnjih migracijskih podataka osoba iseljenih u inozemstvo Državnog zavoda za statistiku od realnog broja, s obzirom da se migracijska statistika bazira na podacima o odjavi prebivališta pri Ministarstvu unutarnjih poslova?" odgovorio je:

"Oni koji se iseljavaju iz Republike Hrvatske nemaju zakonsku obvezu  odjavljivanja ,i ne podliježu kaznenim odredbama. Međutim, u zemljama u koje se useljavaju imaju zakonsku obvezu prijavljivanja. Iz toga proizlazi da je teško utvrditi  broj iseljenih, i da su statistike zemalja u koje odlaze građanke i građani  Republike Hrvatske  točnije od  statistike DSZ. Preko statistike useljenih doznajemo, zapravo koliko je iseljenih iz Republike Hrvatske. Prema podacima iz Savezne Republike Njemačke ta je zemlja izdala oko 24.000 radnih dozvola za Hrvate. Najmanje je dvostruko iseljavanje od službene statistike RH."

Po službenim podacima današnja slika zemalja u kojima živi najviše iseljenog stanovništva približno izgleda ovako:

Argentina   250 000            Kanada            250 000

Australija   250 000            Nizozemska     10 000

Austrija      90 000             Novi Zeland      40 000

Brazil         20 000             Njemačka         350 000

Čile            200 000           SAD                 1 200 000

Francuska   40 000            Švedska           35 000

Italija           60 000           Švicarska          80 000

Koliki broj iseljenog stanovništva čini ženska populacija, nije poznato.

 

Po zakonu i službenoj dužnosti

Službeno, odnosi i prava iseljenih građanki/a s matičnom državom regulirani su Zakonom o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima izvan RH koji je donijet krajem 2011.godine.  Po navedenom zakonu iseljeno stanovništvo dijeli se na tri skupine: to su Hrvati u Bosni i Hercegovini, hrvatske manjine u europskim državama i hrvatsko iseljeništvo tzv. dijaspora. Člankom 3. ovog zakona uvedena je nova kategorija hrvatske građanke/ina u inozemstvu, a to je osoba sa "statusom Hrvata bez hrvatskog državljanstva". Zakonom su obuhvaćeni i Hrvati bez hrvatskog državljanstva i bez statusa, kao i oni s državljanstvom.

Istim zakonom osniva se Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske koji treba provoditi zakon te biti nositelj odnosa i suradnje između državne uprave i njezinih građana u svijetu.

Dakle, živite li u inozemstvu, a željeli biste pokrenuti časopis, osnovati udrugu ili društvo koje će se obraćati vašim sunarodnjacima u stranoj državi ovaj ured bi vam trebao pomoći u tome. Želji biste studirati u Hrvatskoj, a živite u stranoj državi, konkurirajte u programu dodjele stipendija ovog ureda. Tako je bar zamišljeno, ali nije uvijek realizirano. Primjerice, Ured je potpisao ugovore o stipendijama s 630 studenata pripadnika hrvatskog naroda izvan RH za akademsku godinu 2012/13, a onda je Povjerenstvo za postupak dodatne provjere pronašlo tolike nepravilnosti u postupku da su jednostavno poništili svih 630 ugovora.

Unutar Državnog ureda osnovan je i Ured dobrodošlice koji bi svakoj povratnici/ku trebao olakšati put prema staroj kući. Ili kako su na svojoj web stranici naveli ured dobrodošlice "predstavlja focal point svim Hrvatima izvan Republike Hrvatske te svim Hrvatima povratnicima". Ukupan godišnji proračun Državnog ureda za Hrvate izvan RH iznosi 60 milijuna kuna.

U lipnju 2013. osnovan je Savjet Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan RH. Uz veleposlanstva i konzularne urede, građanke/i izvan matične države imaju dovoljno državnih tijela kojima se mogu obratiti. Pa ipak, rijetki to čine. Naime, mnoge/i su baš zbog razočaranosti neradom, nefunkcioniranjem i korumpiranošću državne uprave i odlučili otići iz zemlje.

 

Odlazimo jer moramo i odlazimo jer želimo

Zadnji emigrantski val koji je započeo 1991. ne jenjava do danas. Pri tom treba razlikovati uzroke odlaska jer nakon završenog ratnog izbjeglištva, uzroci povećane emigracije ekonomskog su i društvenog karaktera. Osnovni motivator je enormna nezaposlenost i loša situacija na tržištu rada. Ali ne odlaze samo nezaposlene osobe. Odlaze mnoge i zbog boljih uvjeta rada i većih primanja nego što ih imaju kod kuće. Odlaze i one koje ne žele živjeti u klimi korupcije, kriminala, rastućeg nacionalizma i sve veće netrpeljivosti prema različitostima.

"Nismo ni prve ni zadnje" – govori blogerica Superwoman. Na svom blogu duhovito opisuje odlazak iz Hrvatske i život u Njemačkoj.

Iako su nakon odluke o odlasku već treći dan se probudile u Núrnbergu, ona i partnerica prošle su duži put do konačne odluke. Za Libeline čitateljice sažela je višegodišnju priču:

"Po završetku srednje škole napustila sam sigurnost doma i otišla studirati u daleki Zadar. Kako mi to "daleki" sada smiješno zvuči, ali tada mi je tih 555 km (koliko ima od Vinkovaca do Zadra) zaista bilo na kraj svijeta. Nakon dvije godine shvatila sam da to nije ono što sam mislila te sam prekinula studiranje. Vratila sam se svojoj maloj obitelji. Ubrzo su uslijedili napadi panike. Što sad? Kako dalje?

U to vrijeme izašao je natječaj za policijsku akademiju što sam ja vidjela kao svoju drugu šansu. Ne bih više o toj temi, samo ću se zahvaliti Bogu što nisam uspjela u svojoj nakani. To kažem sada, ali tada mi je to bio još jedan veliki poraz. Povratak u krevet, spuštene rolete, depresija. Ono što me izvuklo iz kreveta bila je moja veza, odnosno naša ljubav. Kako ljubav pokreće svijet, pokrenula je i mene. Da sam tada bila sama vjerovatno više nikada ne bih smogla snage ustati iz kreveta. Jer depresija nije nešto što prolazi samo od sebe. Draga je bila ta koja me čupala van. A kada si zaljubljen, onda nekada poželiš voljenoj kupiti cvijet, knjigu, medu... I super je tražiti od mame džeparac za kave, poklone, koncerte i sl. Super je kada imaš 15. Kada zagrizeš 20-te više i nije tako ugodno. Logičan slijed bilo je zaposliti se."

"Potraga za poslom nije urodila plodom ni nakon gotovo 2 godine", nastavlja Superwoman. "Moj savjetnik me za svo to vrijeme samo jedan jedini put poslao da se prijavim na natječaj za posao. A ako imate iskustva sa HZZ-om, onda znate da ne smijete odbiti takvo što. Isto tako se savjetnici dodjeljuju po strukama, a kako sam ja po struci upravni referent sukladno tomu moj me savjetnik poslao da se prijavim na natječaj za animatora u biljarskom klubu. Kakav je opis posla animatora u biljarskom klubu i radi li se o velikom biljaru ili džepnoj verziji nisam željela ni razmišljati. Poslala sam najgoru molbu za posao u povijesti istih samo da me ne pozovu na razgovor i po prvi puta osjetila uspjeh za neuspjeh.

U međuvremenu su roditelji moje partnerice saznali za našu vezu i stvari su se poprilično zahuktale. Iskoristile smo poziv prijatelja, spakirale kofere i via Jelsa. Da skratim priču - radile četiri mjeseca u restoranu za dvije tisuće kuna. Ne, ne dame i gospodo. Ne mjesečno, ne svaka. Za četiri mjeseca rada (neprijavljenog - kako smo naknadno shvatile) gospodin je jedva svakoj iscijedio po tisućicu. Kako povratak nije bio opcija, pošto poto odlučile smo ostati u Jelsi", nastavlja Superwoman.

"Nema masline i vinograda u kojem nismo radile. I kako to obično biva kada se jedna vrata zatvore, otvorila su se vrata ribarnice. Tako smo i tu provele četiri duga zimska mjeseca. Ujutro bi bijeli kombi došao prvo po nas dvije, jer smo bile najdalje, pa redom kupio žene. Do ribarnice bi kombi izgledao kao da vozi bijelo roblje. Nas 15-tak žena natiskano u mali bijeli kombi bez prozora i sjedala. I sve to za dvije tisuće kuna. Ovoga puta mjesečno i svaka, ali od toga je bilo 500 kuna bona za Tommy trgovinu. Sveukupno tisuću kuna za mjesečnu kupovinu u najskupljoj otočnoj trgovini. Ostalih tisuću i petsto kuna dobivale smo u naturi nakon natezanja sa šefom i objašnjavanja što će ti tvoji zarađeni novci. Srećom, upoznale smo divne ljude koji su nam sredili sezonski posao u hotelu. Odradile smo tamo dvije dobre sezone. Zimske mjesece provodile smo doma."

"Jedna subotnja večer napravila je veliku prekretnicu u našim životima. Vidjele smo status frendice na popularnoj društvenoj mreži. Nudila je posao u inozemstvu", objašnjava Superwoman. "Odmah smo počele smišljati što ćemo ponijeti. Tko će nositi peglu, a tko fen. Dogovor je pao - sutra nakon ručka krećemo na put", šalile smo se s društvom.

"No probudila sam se sa samo jednom mišlju - Njemačka. Neki vražićak me natjerao da se javim frendici. Ispričala mi je sve. Što bi radile, kakav je smještaj, ljudi, što se od nas traži. Razočarat ću vas, ali ni u jednom trenutku nije spomenula dio kada novci padaju s neba i kada po dolasku u Njemačku dobivate stan, auto i posao. Nije zvučalo niti malo bajno. Deset kilometara do posla biciklom, a deset km u Slavoniji i deset km u Njemačkoj nisu isto. Slavonija je ravna. Poslala sam Dragoj poruku "Idemo li u Njemačku?", na što je brzo odgovorila da idemo. Objasnila sam joj da se ne radi o nastavku sinoćnje šale nego stvarnoj opciji. Nije se pokolebala. Nazvala sam ju ne bi li joj ukazala na ozbiljnost situacije, a nakon što me saslušala samo je pitala kada krećemo. I to je bilo to. Ne, nije bilo tako lako. Trebalo je reći majci da odlazimo tjedan dana prije Božića. Ovoga puta za stalno. Odlučila je više ne slaviti Božić. Zauvijek ću pamtiti njene riječi prije odlaska "Bolje da te želim nego da te žalim!".

"Za tri dana bile smo u busu za neki bolji život. Pomalo sam se nadala da nije sve baš tako kako je frendica opisala, ali bilo je. Kada se odmaknem dva koraka unatrag, vidim da između naših iskustava u Lijepoj i Njemačkoj baš i nema neke velike razlike. Jedina razlika je da ovdje za svu tu muku dobijemo dogovorenu plaću. Radimo u Burger Kingu. Kada nekome kažemo gdje radimo uvijek je isti komentar: "a super je za početak". A istina je da smo radile za minimalac. Nakon godine dobile smo povišicu. Uskoro ću postati šef smjene pa ću dobiti još jednu povišicu. Ne smijemo biti nezahvalne jer su uvjeti bili korektni. Nudili su smještaj, a opće je poznato da je u Njemačkoj lakše naći posao nego smještaj."

"Kada je počeo val odlazaka iz Lijepe, nitko nije mogao niti zamisliti kakve će razmjere poprimiti. Od vala je nastao tsunami i potopio sve pred sobom", smatra Superwoman.

"Nisam sretna što smo morale napustiti Lijepu. Ne zbog domovine kao takve, nego zbog onog osjećaja pripadnosti. Ali nisam kivna i ne krivim nikoga. Neki očevi su '91. išli u Njemačku pa omogućili svojoj djeci ugodan život u Lijepoj. Drugi očevi su '91. ostali u Lijepoj pa omogućili svojoj djeci ugodan život u Njemačkoj. Nema tu previše filozofije." – zaključila je.

 

Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta "Žene u emigraciji", kojeg financijski podupire Ministarstvo kulture, no članak ne izražava stavove i mišljenje spomenutog Ministarstva. Riječ je o seriji članaka "Žene u emigraciji". 

Tagovi: emigracija, hrvatska, lgbt prava, rad, radnice, radnička prava, žene

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM