Majkom se ne rađa, majkom se postaje. Postajanje majkom proces je koji traje određeno vrijeme. Nekima uspije unutar nekoliko mjeseci, a trajanje procesa određuju osobna povijest, psihološka struktura i životno iskustvo. Ne vjerujem da ijedna žena postaje majka u trenutku kada donese dijete na svijet. Meni je trebalo između godinu do dvije dana. Iskreno, vrlo mirno spavam s tom spoznajom. Ponajviše iz odgovornosti prema ulozi majke koja je ključna u stvaranju i odgoju novog života. Vrlo sam temeljito odradila proces postajanja majkom, a krenula sam iz podruma. Ne iz nule, nego iz podruma. U našim krajevima ne priznaje se proces kao takav i posramljuje te se ako govoriš istinu. A nedotibog da nisi majčinski operativna istog trena, po rođenju djeteta. Ako ti treba neko vrijeme da postaneš majkom – ima da lažeš, osmjehuješ se i pričaš lovačke priče. Dužna si nastavljati (doduše, većinom nesvjesne) laži naših mama i baka kako je rano majčinstvo isključivo samo divno. Najvažnije je da nam obitelji u tuđim očima nalikuju slikama iz dječje Biblije i da ti moraš biti mama s reklame za pelene i s ljubavlju se smješkati u tri ujutro. U naša četiri zida sve ćemo lijepo ugurati pod tepih i u boljem slučaju dobiti neku boleštinu, a u gorem živjeti u lažima do kraja života.
Ali ne i ja. Ne pristajem na to.
Unatrag dvije godine postala sam mama. Kako to obično biva u obiteljima, oni koji su mislili da pomažu, ustvari su mi odmagali. Bilo je šumova u komunikacijskom kanalu, najblaže rečeno. Međutim, ta “nepomoć” bila je nešto najbolje što sam mogla dobiti. Nikada ne bih saznala koliko sam ustvari sposobna, a uostalom postoje životne rute koje su nam dane da ih prohodamo sami i same nešto iz njih naučimo.
Nakon mog prvog teksta, bilo je svakakvih komentara. Od onih punih topline, razumijevanja i podrške, pa do osuđivačkih i vrlo neodgojenih. Iskreno me zabrinjava mozak prosječne osobe s naših prostora, a često i majke, koji nema kapaciteta shvatiti da:
-
je istovremeno moguće obožavati svoje dijete i prezirati lažnu sliku majčinstva. Kažu nam da prava Hrvatica doseže svoj vrhunac ako ispunjava ulogu supruge i majke. Neke od nas imamo puno kompleksniju strukturu; volimo svoje obitelji, ali volimo i mnoge druge stvari i dobro ih radimo.
-
biti dobra mama podrazumijeva mukotrpni rad – prvenstveno na sebi. Rad na sebi traži samokritičnost i vrijeme za sebe. I iskrenost kao polazište. (A moja vas, uf, baš ljuti.)
Zašto vas toliko ljute moji osjećaji? Oni me ne čine lošom majkom, negiranje istih bi me činilo lošom majkom i lošim primjerom. Tko se ikada uspješno suočio sa svojim “demonima”, zaliječio rane i u konačnici, evoluirao, bez otvorenosti i prihvaćanja?
Razumijem i ne osuđujem žene koje se u potpunosti pronalaze u majčinstvu. Svatko ima pravo na svoje osjećaje i na svoj izbor, a pogotovo na životnu svrhu. Znam divne žene i majke koje su samo majke i to su odlučile biti, veći ili manji dio svog života. No sve su te žene prvo u životu izgradile sebe, a tek onda išle rađati djecu. Stoga mi je izuzetno teško ne osuditi radno sposobnu ženu s mogućnošću izbora kojoj se izbor sveo na majčinstvo samo da se ne bi morala baviti sobom. Krpanje naših “rupa” tuđom potrebitošću nezrela je prečica i vrlo je opasna za djecu.
Jedino ako prvo sebe poštujemo i volimo; jedino takve možemo istinski davati drugima; davanje u tom slučaju dolazi kao prirodna potreba i događa se automatski. Puna se čaša prelijeva preko rubova, dok prazna čaša vapi da ju se napuni. Čovjek koji je iznutra prazan može dati samo jedno veliko ništa.
U redu je biti ispunjena dok dojiš, kao što je u redu osjećati se beznačajno jer si prvu godinu djetetovog života u karanteni. U redu je osjećati majčinstvo kao životni poziv. Legitimno je također, osjećati i nešto drugo kao poziv, dok u isto vrijeme punim srcem odgajaš djecu. Ni imanje ni nemanje djece ne garantira baš ništa u životu. Roditelji s iskustvom jako dobro znaju kako kod djece skoro pa da nema pravila, kao i to da još nitko nije napisao priručnik za roditeljstvo po kojem ćeš složiti dijete kao ormar iz Ikee. Možeš dati više i dobiti manje, a možeš dati manje i dobiti više. Jedno je sigurno: tu smo zbog njih, a ne oni zbog nas. I koja god je rodila dijete da si ispuni prazninu, sebična je, a ne oličenje prave majke.
Svoj prvi tekst pisala sam zbog osobne terapije, ali i zbog toga da pomognem nekoj izbezumljenoj majci. Nitko me nije platio za taj tekst. Cilj je bio nekoj drugoj novoj mami uliti osjećaj zajedništva i pomoći da shvati da nije sama u tami, strahu i panici. I u tome sam uspjela, što me neizmjerno veseli. Kontaktirale su me mame putem društvenih mreža, sretne da nisu jedine i da je netko otvorio usta. Nema tog novca koji to može platiti. Libeli sam se obratila jer sam znala da će ga najvjerojatnije htjeti objaviti iz prve, a i uvjerenja su mi bliska. Nema tu neke dublje urotničke priče, kako su neki mediji i tekstovi sugerirali.
Danas, godinu i pola kasnije, kada moj predivni sin broji nešto preko dvije godine – uglavnom mi se potvrdilo sve ono o čemu sam pisala prvi puta. Danas znam da sam prvu godinu njegova života bila u šoku. Šok se ponajviše odnosio na ograničenje moje osobne slobode, što ne može razumjeti nitko tko nije jednom bio prvorotka; kao ni ona/j kojemu osobna sloboda ne predstavlja nešto važno, te ona/j koji nije imao ispunjen život i prije rođenja djeteta. Ne radi se tu o slijetanju na Mars, radi se o nemogućnosti da se u miru posereš ili pročitaš knjigu kad ti se čita. O nekim ambicioznim pothvatima da i ne govorim. Zatim – nespavanje. To nije nespavanje nakon trodnevnog tulumarenja. Ovo je nespavanje od kojeg se još uvijek nisam sasvim oporavila. I dan-danas zaspem u sjedećem položaju usred bijela dana ako je u prostoriji prevruće, a govornik ne baš zanimljiv. A tek u javnom prijevozu…
Rano majčinstvo, pogotovo prva djetetova godina, predstavlja najteži period u kojem žena ne može ama baš ništa drugo. Jednostavno nema kada. Da, uz pomoć logistike može uhvatiti 2 do 3 sata vremena za sebe, ali je u tom vremenu psiho-fizički pregažena za išta više od osobe higijene. Plus, to je prekratko vrijeme da bi čovjek učinio išta smisleno, a kamoli se posvetio nečemu. Nečemu što također voliš. A nedotibog da u ovim našim krajevima voliš još nešto osim biti majka. I da kažeš na glas da voliš i da ti nedostaje jer osim maternice, imaš i glavu u koju si čitav život ulagala. Grijeh je imati glavu i misliti njome. I reći na glas istinu. Recimo, da te rano majčinstvo izluđuje i da ti dođe da svoje dijete zafitiljiš u zid kad te sedmi put u istoj noći probudi, a nisi se naspavala zadnjih 7 mjeseci. Naravno da ga ekšli ne zafitiljiš u zid, to je samo figure of speech (moram, nažalost, to pojašnjavati jer će se dežurne “nesilice” odmah toga uhvatiti), ali mnoge će majke reći da su imale ružne misli i osjećaje.
Mala beba izluđuje svaku majku, garantiram vam, neku više, neku manje, ali izluđuje svaku. No nismo sve baš istinoljubive niti se znamo i možemo nositi s osudama okoline. Jesam li loša majka zato što mi je trebalo vremena da se povežem s djetetom? Znam da nisam. Ne mogu voljeti nekoga koga ne poznajem, jer ljubav razvijam putem interakcije, a bebe ne pričaju uopće; u početku se niti ne miču. Znam da ima ljudi koji u trudnoći tvrde “da ju već vole”. Mislim da vole ideju o svom djetetu, a ne svoje dijete. To su dvije jako različite stvari. Ljubav je nešto što raste i razvija se s vremenom, a ideji treba djelić sekunde da se pojavi. I može vas ponijeti da pomislite kako je stvarna, to da. Voljeti nekoga uistinu, znači poznavati i voljeti njegovu osobnost. I ne, ne ispunjava me ponosom što sam rodila dijete jer imam funkcionalne jajnike s čijom funkcijom nemam baš ništa. Ispunjava me ponosom što moje dijete, staro 2 dvije godine; umije brojati na hrvatskom do 10, a na engleskom do 100, a i već sriče na engleskom kao odrasli. Još me većim ponosom ispunjava empatija koju iskazuje moje dijete.
I upravo ta hipokrizija – to laganje kako je biti majka samo i isključivo lijepa, ponosna i uzvišena stvar -ponukala me da pišem kako me rano majčinstvo ne ispunjava. Sjećam se kako mi je svekrva komentirala rođenje djeteta i prve godine: nazvala je to “pozitivnim stresom”. To mi zvuči kao uljepšavanje, u najmanju ruku. Prva godina života moga djeteta bila mi je teški horor. I nikada nije bio problem u djetetu po sebi i u samoj brizi o djetetu. Puno posla je puno posla, nije mi prvi ni zadnji put. Istina je da mi nije bilo baš ispunjavajuće okretati jedne te iste lonce svaki dan i hodati u jedan te isti park. Stvar je u tome što ti je uz dijete ostatak života na čekanju. To je ono, a ne briga o djetetu, s čime sam se jako teško nosila.
S partnerom nastaje raspad sistema; razina raspada ovisi o kvaliteti odnosa, ali do raspada prijašnjeg stanja nedvojbeno dolazi, zbog čega sam silno patila, a moj partner, em muško, em drugačiji od mene i bez iskustva tih prvih dana majčinstva, nije me baš razumio, zbog čega sam patila još i više. “Nikada više ti i on” – rekla mi je jedna moja draga prijateljica. I zaista, nikada više vas dvoje u tom smislu u kojem ste bili nekada. Čeka vas jedno posve novo razdoblje u kojem nema više pa skoro ništa od onog starog. Kao ženi koja je još nakon X godina i dalje bila zaljubljena u svoga muža, bilo mi je to jedno od bolnijih iskustava u životu. Oprala me prava pravcata tuga koju ljudi proživljavaju nakon prekida duge veze ili braka. Svi smo mi odrasli na lažima i bajkama koje su postale dio nas, ja sam “nasjela” na bajku o princu i dječici koja će bajku još samo upotpuniti i na to da će se to dogoditi automatski.
Voljela bih da mi je netko rekao ono što danas znam: da ti nitko na svijetu ne može dati to što ti može dati to malo biće, ali ne u samom početku već nakon nekog vremena. Prvo vrijeme, dijete ništa ne daje, ono samo uzima. I uzet će apsolutno svo vrijeme ovoga svijeta. Ti si iscrpljena i u hormonalnom disbalansu, a moraš davati 200%. I da se opet unormališ, treba ti oko 9 mjeseci – onoliko koliko je trajala trudnoća. Puerperij (babinje) ne traje 6-7 tjedana, to je također mit. Oko 9 mjeseci nakon trudnoće žena je još uvijek u hormonalnom disbalansu i treba joj njega i pažnja, idealno partnerova. Zašto to nitko ne kaže na trudničkom tečaju? Zašto se o tome nigdje ne piše? Da je idealan scenarij da muškarac daje ženi, žena djetetu, a dijete natrag muškarcu, čime se zatvara krug.
Drage mame i bake; jeste li nas lagale namjerno kako biste imale unuke ili ni vi nemate pojma o čemu pričate? To me živo zanima. Bit će da je ovo drugo.
Odnos majka-dijete jedini je odnos lišen interesa. Za dijete samo želite da je zdravo i sretno, ne tražite ništa za uzvrat. Ako ste duhovno i emocionalno evoluirali, naravno. Ako niste, rodili ste dijete – sebi. Oduvijek ste htjeli djecu da ispune rupu u vašem psiho-emocionalnom sistemu i to ste napravili gotovo 100% nesvjesno jer da ste svjesni svoje rupe, popunili biste ju na zdrav način – radom na sebi, a ne rađanjem djece. Kasnije ćete od djeteta zahtijevati da ispunjava vaše neispunjene snove i mislit ćete da sve što je bilo dobro za vas, automatski mora biti dobro i za njega.
Mame i vi ste bitne, vi ste najbitnije. Dobra mama je mama koja je dobro. Dobra mama nije cijelo vrijeme na raspolaganju svima ostalima, a o sebi misli najmanje ili uopće ne misli. Takva žrtva nije uzvišena, to je vrhunska glupost. Ne možeš dati drugome nešto što nemaš. Što ćeš dati mužu i djeci ako u tebi nema ničega? Kako ćeš vući drugo vozilo ako ti je rezervoar prazan? I kakav to, molim te, primjer pružaš svojoj djeci? U slučaju da imaš sina, on će jednog dana, po nesvjesnom obrascu, tražiti ženu koja ga podsjeća na tebe. Znači, imat će ženu koja ne drži do sebe, dakle, tvome sinu neće moći dati ništa jer joj je rezervoar prazan. Ako imaš kćer, bit će žena koja ne drži do sebe i muža koji njome briše pod. A sve samo zato jer si ti bila kukavica.
Željela bih svom djetetu biti bliska osoba, netko kome će prvom doći kada je mu je frka, a ne da bježi od mene, kao što sam ja bježala od svojih roditelja s kojima nikada nisam imala izgrađen niti odnos, niti komunikacijski sistem koji daje rezultate. Roditelj je ta osoba koja je odgovorna izgraditi sustav koji radi jer je on odrasla osoba; djecu aboliram bilo kakve ozbiljne odgovornosti, ma kako nemoguća bila. Dakle, sebe smatram odgovornom za odnos sa svojim djetetom.
Na taj sam se način sam i uhvatila u koštac s procesom postajanja majkom. Iskreno, sa svim svojim nesavršenostima koje su izašle na vidjelo. Istina je jedini pravi način da se radi na sebi jer jedino taj način daje ikakve, pa i trajne rezultate. A i jedino takva mogu svom djetetu pred oči. Sada i bilo kada u životu.
Poklon za mame: jedan vrlo duhoviti tekst na istu temu je ovdje.
I jedan ozbiljan, ali sjajan kratki intervju o svemu gore napisanom je ovdje.
