Sa stavom

31.03.2016. 14:50:20 - Nikola Baketa

nisu to motivacijske lekcije

Zločincima pamtimo imena, a žrtve su nam broj

Dvadeset i tri godine sjedimo i čekamo da nam ICTY konačno prokaže krivce, da ponudi presude i pravne temelje za podizanje daljnjih tužbi za genocide, etnička čišćenja i druge gnjusne zločine. Međutim, nakon toliko godina našli smo se u situaciji, da je sud koji je htio da sve pomalo zadovolji, zapravo sve učinio nezadovoljnima.

Stavovi prema Haškom tribunalu izmjenjivali su se kao godišnja doba, a sve ovisno o tome je li išao uz dlaku nacionalnim politikama. Tako je nekima bio politički sud kad nije bilo po njihovom, a onda bi kad bi pogodio nacionalnu žicu, postao konačni pravorijek koji je stavljao točku na kraj važne povijesne dionice.

Ne znam je li netko napravio analizu medijskog sadržaja s obzirom na pojedine presude, ali zasigurno bi bilo zanimljivo vidjeti kako su se mediji u BiH, Hrvatskoj i Srbiji pozicionirali prilikom izricanja pojedinih presuda Haškog tribunala. Međutim, bez obzira na nacionalne razlike, svi su se nadali nekoj pobjedi u ovom drugom poluvremenu koje je uslijedilo nakon krvavih obračuna. U tom iščekivanju rezultata za zelenim stolom smo više izgubili samim čekanjem, nego rezultatima te igre. Očekivano, na kraju su svi nezadovoljni, nismo ništa naučili, a očnjaci su naoštreni kao i prije.

Prije svega bih napomenuo da se ovime ne ciljam na ikakvo izjednačavanje krivnje, nijansiranje zločina ili brojanje žrtava. Takve stvari prepuštam onima koji u tome vide budućnost ili neku satisfakciju. Naime, postavlja se pitanje je li bilo realno i pametno očekivati da će lekcije ICTYa biti nešto na čemu ćemo graditi budućnost? Ili su zaista postojali i neki drugi načini? Odnosno, mogu li presude Haškog suda donijeti mir ukoliko mi sami nemamo snage pogledati se u oči i osuditi zločine koje su počinjeni u ime neke od država. Upravo se aspekt priznavanja vlastitih nedjela redovito zanemarivao svih ovih godina. Naravno, teško je sebi priznati da su se takve stvari događale u ime "tvog" naroda. Shodno tome, svi oni koji su nastojali upozoriti na zločine u vlastitim redovima redovito su proglašavani stranim agentima, izdajicama, jugoslovenima pa ovisno o tome s koje strane dolaze su prokazivani kao četnici, ustaše ili balije. Zanimljivo je da su gotovo svi očekivali lekciju izvana, a nitko se nije potrudio učiti na lekciji koja je donijela tisuće mrtvih na ovim prostorima. Većina je očekivala da će taj netko izvana, u ovom slučaju ICTY, donijeti svjetlo i prokazati krivce (po mogućnosti one druge, a ne nas same). Tako je oslanjanje na vanjski faktor koji je trebao potvrditi čistoću nacionalnih politika zapravo postao prepreka u suočavanju s vlastitim greškama. Misli li netko da bi presuda Šešelju zaista dovela do toga da ljudi koji su činili zločine po Slavoniji sebi priznaju i kažu "Da, krivi smo" ili da bi tih 17, 20 ili 40 godina zatvora utješilo one čiji su bližnji ubijeni? Ista ta logika vrijedi i za druge slučajeve, sa svih strana, koji su se kroz sve ove godine protezali u Haagu.

Jasno je da bi presuda Šešelju donijela mnogima određenu satisfkaciju i bila poruka kojom bi se osudilo mnoge zločine i  nastojanje uspostave često spominjanih granica Karlovac-Virovitica-Karlobag. Također, jasno je i kako bi osuđujuća presuda Šešelju bila osuda svih pokušaja stvaranja velikih nacionalnih tvorevina na uštrb drugih nacija, a u kojima se nisu birala sredstva ni načini.  Da bi se osudila jedna nasilna i bezobzirna politika, ako to nasilje uopće možemo zvati politikom. Konačno, pokazala bi da su svi pozivi na čišćenje i ubijanje zapravo govori mržnje, a ne 'motivacijske lekcije' i 'jačanje borbenog duha'.

Meni bi osobno, kao nekom tko je bio izravno pogođen svim tim stradanjima, bila veća satisfakcija da se svih ovih godina radilo na tome da ljudi osvijeste sve te zločine koji su počinjeni u njihovo ime. Da prihvate da je netko tamo u ime njih i njihovih bližnjih ubijao druge ljude. Upravo sa stajališta nekog tko dolazi iz Vukovara, tko je izgubio bliske osobe te proveo sedam godina u progonstvu mogu reći da su to stvari koje ne bih želio da itko ponovno iskusi. Takvo iskustvo, ali i suočavanje s nekim vlastitim predrasudama i netrepeljivostima su mi pomogle u rezoniranju ovih događaja. Sve presude Haškog suda ne bi mi značile ništa ukoliko bih ja ili moji bližnji za koju godinu opet hodali s glavom u torbi.  Zato se postavlja pitanje što želimo iz svega ovoga naučiti i iz kojih lekcija želimo učiti. Ukoliko nam sve te žrtve toliko znače, onda je red da učimo na njihovom stradanju, na tuzi i boli koja se dogodila, na besmislu ratovanja i da ustrajemo na tome da se takve stvari ne ponove. Nikakve presude to neće racionalizirati niti postaviti na svoje mjesto. S druge strane, čak i da su sve presude Haaškog suda bile apsolutno pravedne opet bi ih netko dovodio u pitanje. Međutim, čak i u slučaju da su svi očekivali najpravednije ishode morali su raditi na sebi. I upravo je tu najveća greška, nije bilo želje, motivacije, niti hrabrosti da se ljudi i države suoče sa svojim grijesima i zločinima (ma koliko oni bili teški). Takve lekcije nas/vas ne može naučiti nitko izvana, za takve lekcije je potrebno puno više od sjedenja i čekanja.

Ovako će se duže pamtiti zločinci (osuđeni ili neosuđeni), a kraće i manje njihove žrtve. Njima će se pamtiti imena, a žrtve će biti broj. I konačno, opstajat će nastojanja da se poravnaju neki računi koji nikada ne mogu biti poravnani jer će uvijek biti onih koji će imati neke dugove za podmirivanje.


Tagovi: haški tribunal, oslobađanje šešelja, presuda, ratni zločini, vojislav šešelj

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM