Kako izgleda kultura silovanja?

Vjerojatno ste kao feministi/kinje i liberalno orijentirani ljudi čule/i za frazu “kultura silovanja”. Taj izraz se najčešće koristi u feminističkim krugovima kako bi opisao vrlo važnu društvenu uvjetovanost koju doživljavamo kao kulturalnu.

No, koliko vas zaista prepoznaje i zna kako izgleda kultura silovanja?

Čitajući feminističke forume i članke na internetu, posebno tekstove o silovanju ili seksualnom nasilju, primjećujem da ljudi ponekad komentiraju kako je kultura silovanja samo fraza koja je smišljena kako bi ocrnila muškarce ili kako bi prikazala da se silovanje događa mnogo češće nego što se u stvarnosti događa. Nakon što to pročitam, mogla bih jednostavno odbaciti takav komentar kao nevažan koji je napisao neki trol i nastaviti sa svojim danom.

No, ipak sam se zapitala. Možda neki ljudi zaista ne razumiju što je to kultura silovanja.

Naposljetku, ako ste se prvi put susreli s ovom frazom, stvarno može biti zbunjujuća.

Znamo da se riječ “kultura“, sa sociološkog i antropološkog stajališta, odnosi na ono što su ljudi zajednički dogovorili i dijele kao društvo (od umjetnosti do obrazovanja i ponašanja za stolom) i teško nam je povezati riječ “silovanje” s tim konceptom.

Znamo da naše društvo u osnovi aktivno ne promovira silovanje, što bi mogla implicirati ovakva fraza. Dakle, ne radi se o tome da “zajednički kao društvo” dogovorno provodimo seksualno nasilje. Da bismo kulturu silovanja bolje shvatili, najprije trebamo shvatiti kako nije nužno da neko društvo ili društvena skupina aktivno promovira silovanje (premda je ponekad tako).

Kada govorimo o kulturi silovanja, govorimo o nečemu što nije tako eksplicitno. Govorimo u kulturalnim praksama (znači, da, o nečemu u čemu zajednički sudjelujemo kao društvo) koje opravdavaju ili na druge načine toleriraju seksualno nasilje.

Govorimo o načinu na koji kolektivno mislimo  o silovanju.

To se ponajviše odnosi na situacije u kojima se seksualni napadi, silovanje i nasilje općenito ignoriraju, trivijaliziraju, normaliziraju ili se se na tu temu zbijaju šale.

A to se događa u velikoj mjeri. I stalno. Svakoga dana.

I opasno je jer je kontraproduktivno za uklanjanje seksualnog nasilja iz društva.

Dakle, kako zapravo izgleda kultura silovanja? Kako se prezentira? Kako biste razumjeli/e o čemu govorim, pogledajte primjere. Jer, ako ne razumijemo značenje koje stoji iza koncepta kulture silovanja ili ako taj koncept pogrešno interpretiramo, lako ćemo odbaciti njegovo postojanje.

Možda ćete misliti kako su neki od ovih primjera izolirani, izvan konteksta. No u stvarnosti, oni su dio šireg društvenog trenda. Taj društveni trend je kultura silovanja.

(Upozorenje: Primjeri koji slijede su uznemirujući i možda ćete se osjećati nelagodno. No, ukazivanje na primjere je neophodno kako bismo u potpunosti shvatili/e o čemu govorimo kada govorimo u kulturi silovanja).

Kultura silovanja je…

1. Kada Sveučilište u Kanadi dopusti ovakvo skandiranje na studentskom orijentacijskom danu: “Y is for your sister. O is for oh-so-tight. U is for underage. N is for no consent. G is for grab that ass.”*

2. Pop glazba koja govori ženama “znaš da si to htjela” jer su “maglovite granice” (pristanka)

3. Sudac koji je sa samo 30 dana zatvora kaznio 50-ogodišnjaka koji je silovao četrnaestogodišnjakinju (koja je kasnije počinila samoubojstvo), a koji se branio da je djevojka bila “starija od svoje kronološke dobi”.

4. Majke koje okrivljuju djevojke koje stavljaju svoje seksi selfije navodeći njihove sinove na grijeh, umjesto da razgovaraju sa svojim sinovima o njihovoj odgovornosti za vlastito seksualno ponašanje.

5. Foto-memovi poput ovih:               

{slika}

Izvor: Stupid Bad Memes

6. Podrška sportašima koji su optuženi za silovanje i nazivanje njihovih žrtava “uništavateljicama karijera”.

7. Kompanije koje kreiraju samoljepive plakate vezane i zatočene žene kako bi “promovirali svoj biznis”.

8. Ljudi koji misle da su djevojke “dopustile da budu silovane”

9. Novinari/ke koji za “silovanje” pišu “seks” – kao da su to potpuno isti pojmovi.

10. Političari koji govore da postoji “legitimno silovanje” i da je silovanje “nešto što je Bog namjerio”, među ostalim užasavajućim tvrdnjama.

11. Prozivanje studentica koje su hrabro prijavile silovanje lažljivicama.

12. Sveprisutnost uličnog uznemiravanja popraćenog govorenjem žrtvama da “pretjeruju” kada ukažu na to.

13. Žrtve koje se ne shvaća ozbiljno kada prijave silovanje na svojim sveučilišnim kampusima.

14. Vicevi i šale o silovanju – i ljudi koji ih brane.

15. Edukacijski programi prevencije seksualnog nasilja koji su fokusirani na savjete ženama kako da spriječe silovanje umjesto da govore muškarcima da ne siluju.

16. Viktimizacija bolničkih pacijenata/ica, posebno ljudi s mentalnim poteškoćama i starijih, upravo od onih koji bi ih trebali zaštititi.

17. Objave i diskusije na Redditu poput onih naslovljenih “Jednostavno moraš biti siguran da je mrtva” s poveznicom na priču o 13-ogodišnjoj djevojčici u Pakistanu koja je silovana i živa spaljena.

18. Diskusije na Redditu za muškarce koji tijekom seksa nanose ženama bol (ne želim i neću linkati ovo).

19. Hashtagovi na Twiteru koji podržavaju optužene silovatelje i okrivljavaju žrtve.

20. Javna obrana slavnih osoba optuženih za silovanje samo zato što su slavne i ignoriranje ili negiranje iskaza žrtve.

21. Pretpostavljanje da su lažne prijave seksualnih napada norma, dok je zapravo samo 2-8 posto lažnih prijava.

22. Samo tri posto silovatelja završi u zatvoru.

23. Žene se osjećaju nesigurnije od muškaraca dok noću hodaju ulicama.

24. Jedna od pet žena i jedan od 71 muškaraca su prijavile/i da su silovane/i.

25. Činjenica da se moramo suzdržavati kako ne bismo koristili/e nasilni govor u svakodnevnoj komunikaciji.

I lista se nastavlja.

Jer su primjeri kulture silovanja svuda oko nas. Prožimaju naše društvo na individualnoj, “jedan-na-jedan” razini, kao i na institucionalnoj, strukturalnoj razini. Naposljetku, opresija funkcionira upravo tako.

Nadam se da ćete nakon što pročitate ove primjere bolje razumjeti frazu “kultura silovanja”. Još više se nadam da ćete shvatiti da kultura silovanja postoji i poželjeti se boriti protiv nje.

Jer sada kada je prepoznajete, možete potražiti načine kako da ju spriječite.

{slika}

Prilog prevoditeljice – nekoliko primjera:

1. Jedan od najočitijih i najdirektnijih primjera s kojima sto se najvjerojatnije suočili/e. Komentari. Komentari ispod tekstova o silovanju, ispod objava na društvenim mrežama, na forumima… koji optužuju, ponižavaju, dodatno “siluju” žrtvu ili joj u najmanju ruku ne vjeruju, te brane optužene silovatelje – najčešće sve to odjednom.

Primjer: Ispod teksta koji je (također problematičan, što ćete vidjeti pod točkom 2.) pod naslovom “Dvojica silovala Slovenku (34) na izletničkom brodu u Zadru?” (24 sata, 26. srpnja 2016.) [unaprijed se ispričavam, no napominjem da su ovo samo neki i to ne najgnjusniji komentari, i takvi komentari čine veliku većinu svih komentara ispod članaka o silovanju – ako mi ne vjerujete, kliknite na link]. [Ostavljam sve pravopisne i ine greške, odnosno komentare navodim bukvalno onako kako su napisani].

Nemogu vjerovat al isto mi je sumljiva ta slovenka,sta je ona radila na brodu s dva nepoznata muskarca.

Nisu joj dosta platili valjda i sad je frustrirana.

Ocito nisu je dobro obradili pa iz revolta se sveti …

Dečki joj nisu platili pa ih je zato prijavila.

Gnjusan čin, ali što je ona sama, pobogu, radila s njima dvojicom?! Nikako ne opravdavam, ali često si žene same skuhaju kašu, trebale bi iz ovakvih priča ipak nešto naučiti!

Bilo joj je fino primat dvojicu a sad bi jos i pare izvukla

Zašto žene toliko histeriziraju oko tzv. ‘silovanja’? Pa nije sapun da se potroši a i istraživanja su pokazala da većina tzv. ‘silovanih’ doživi orgazam.

2. Vratimo se na sam tekst. Način na koji se prikazuje i piše o slučajevima silovanja također su simptom i manifestacija kulture silovanja. Tek nekoliko “sitnica” koje ukazuju na nevjerovanje žrtvi. Jeste li primijetili/ste upitnik na kraju naslova, zar ne? I kako je optužene muškarce navodno upoznala nekoliko dana ranije. Dok “osumnjičeni tvrde da je žena pristala na spolni odnos nakon što su je pozvali na brod”.

3. Načini na koje se institucionalno tretiraju prijavljeni seksualni (i ostali nasilni) napadi – od liječnika, preko centara za socijalnu skrb, do policije i pravosudnih organa, medija itd. To uključuje dvostruku viktimizaciju (primjerice privođenje i podizanje prekršajne prijave protiv žrtve ukoliko se branila), blagonaklonost i razumijevanje koje policajci i suci iskazuju prema napadaču, neodgovorna uvjetna puštanja, sve vrste toleriranja i opravdavanja “nasilničke povijesti okrivljenog”, općenito neučinkovit i neadekvatan sustav procesuiranja i kažnjavanja kao i nebriga i nepreuzimanje odgovornosti za pogreške sustava koji je često i direktno odgovoran za nasilje. O tome smo zaista mnogo pisale, i takvih je slučajeva mnogo (zapravo gotovo svaki institucionalni tretman slučajeva seksualnog nasilja i nasilja nad ženama  uključuje elemente kulture silovanja), ali podsjetit ću na slučaj trojice Australaca optuženih za grupno silovanje 18-godišnje Norvežanke u Splitu prošlog ljeta, a koji su na koncu, nakon nagodbe koju im je ponudio DORH, dobili uvjetnu kaznu od godine dana zatvora (uz rok kušnje od pet godina), djevojci isplatili odštetu od 20 tisuća eura i vratili se kući. Ili manje poznati domaći slučaj kada je “ugledni” nasilnik za teško premlaćivanje bio “kažnjen” s 3000 kn u obliku donacije, a da protiv njega nije čak bio pokrenut kazneni postupak.

4. To što je ime “uglednog” nasilnika ostalo skriveno – također je kultura silovanja. Kultura silovanja je način na koji institucije i sustav štite nasilnike (pogotovo ako su “ugledni”). (Tijekom prošle godine imali smo priliku pratiti kako to izgleda na slučaju Billa Cosbyja).

5. Kultura silovanja se manifestira u porukama koje društvo šalje i žrtvama i nasilnicima. U slučaju spomenutih Australaca, ta poruka je glasila: bravo dečki! Oni sami su slavili svoju pobjedu na društvenim mrežama, a prihvatljivo je i da podržavatelji nasilnika “etiketiraju” i vrijeđaju žrtve (“slut”, “bitch” itd.).  Pa su tako prihvatljive i kampanje podrške silovateljima na na Twitteru, (#istandwiththeboys i sl.).

Zabilježile smo i izjavu voditelja splitskog kluba u kojemu je počinjeno silovanje, a koji je u maniri gore spomenutog hashtaga izjavio: “Ne vjerujem da se išta dogodilo, možda je cura samo htjela novac”, podastirući cijelu toliko puta ispričanu priču u kojoj “nitko ništa nije vidio ni čuo”, što može značiti samo jedno – da žrtva laže.

Ovo su primjeri kulture silovanja iz polja institucija, sustava, medijskog pokrivanja… Na brojne primjere ćemo naići zavirimo li u popularnu a posebno u tradicionalnu kulturu (da, popularna kultura često nije utekla daleko od tradicionalne)  – glazba, filmovi, tradicijski običaji (primjerice svadbeni), neukusan humor i satira itd. Sljedeće polje za koje mislim da je silno važno je način na koji odgajamo i obrazujemo djecu – u obitelji i u obrazovnom sustavu.