Sa stavom

10.10.2016. 14:35:13 - Chelsea G. Summers (racked.com)

Politika džepova

Povijest džepova nije samo seksistička, već i politička

(Foto: oldrags.tumblr.com)

Hillary Clinton nosila je varljivo jednostavno odijelo kada se popela na binu Nacionalne konvencije Demokrata kako bi prihvatila nominaciju za predsjednicu stranke. Besprijekorno sašiveno odijelo obznanilo je njezin autoritet; njegova snježna bjelina povezala ju je sa sufražetskim pokretom; bez objavljenog imena dizajnera/ice, čini se da je to odijelo transcendiralo modu – bez imena i marke, pripadalo je svim ženama. Zbog svega navedenog, bijelo odijelo Hillary Clinton postalo je značajan komad odjeće, ali ne samo zato što je Clinton u njemu djelovala moćno. Nešto što tom odijelu nedostaje, šapuće nam dugu, problematičnu povijest, a to su: džepovi.

Mnogo se pisalo o tome kako seksizam diktira hoće li odjevni predmeti imati korisne džepove ili ne. Premda klasa nedvojbeno igra u tome značajnu ulogu, muška odjeća najčešće ima velike, vidljive džepove, dok ženska odjeća češće ima male džepove, ako ih uopće ima. Zadovoljni svojim džepovima, muškarci nemaju što za reći o njima, no žene se žale na neprikladnost svojih džepova već više od jednog stoljeća. "Jedna od muških supremacija koja se tiče odjeće… je prilagođenost njihove odjeće džepovima", napisala je Charlotte P. Gillman za New York Times 1905. godine. Nastavlja: "Žene su s vremena na vrijeme nosile torbe, ponekad prišivene, ponekad privezane, ponekad vitlajući njima držeći ih u ruci, ali torba nije džep".

Ovo je apsolutno istinito. Torba nije džep, a džepovi su – više nego hlače, više nego kravate, bokserice, čak i više nego odijela – primjer rodne podjele u odijevanju. Džepovi su politični, ali vjerojatno ne na onaj način na koji biste to ponajprije očekivali/e.

Nekada davno, svi su nosili torbe. U Srednjem vijeku, i muškarci i žene vezali su svoje torbe za zapešće ili ih nosili/e obješene za pojas; ove su torbe bile vrlo slične renesansnim pojas-torbicama (fanny packs). Kako je selo postajalo sve urbanije, a kriminalci sve sofisticiraniji, ljudi su počeli skrivatI svoje vanjske džepove ispod slojeva odjeće kako bi omeli džeparoše. MuškI kaputići i ženske podsuknje imali su male proreze kako bi se kroz odjeću mogli dohvatiti privezani džepovi.

Džepovi su tek u kasnom 17. stoljeću postali dio muške odjeće, trajno prišiveni u kapute, prsluke i hlače; međutim, ženski džepovi nisu doživjeli taj pomak. Bez trajnih džepova, žene su nastavile skrivati svoje privezane džepove, koji su zapravo često bili velike, viseće torbe. Skriveni ispod podsuknji, panijera  (košarice koje  proširuju suknju) i tornura (bustle), ovi iznimno dekorirani džepovi njihali su se otežali od sadržaja u njima. U te džepove moglo se smjestiti mnogo toga – pribor za šivanje, hrana, ključevi, naočale, satovi, parfemi, češalj, kutijice, pribor za pisanje i novac – sve na jednom mjestu.

Francuska revolucija je sve promijenila. Dok je sredinom 18. stoljeća cvjetao rokoko, široke suknje koje su "vrištale" o dekadenciji i bogatstvu svojim metrima i metrima tkanine, kraj stoljeća je "šaptao" o suzdržanosti. Suknje su se približile tijelu, prirodni struk se još više podigao, a silueta se stanjila u tanašni stup. Ovaj neoklasičan izgled nije mogao omogućiti vrećaste džepove, premda su žene još uvijek trebale nositi sa sobom svoj stvari. Tako je rođena mala, dekorirana ručna torbica (retikula) – i poput nekog opakog duha, nikada nije nestala. Na visokim petama retikule, 1828. došao je chatelaine – lančani remen s obješenim predmetima koji podsjeća na veliku, zveckavu narukvicu.  Za razliku od torbica, u koje se sve moglo sakriti, ovi pomodni pojasevi-lanci izložili su pogledu ženske potrepštine.  

U tekstu za The Spectator  2011., Paul Johnson je ponudio dovitljivu, minijaturnu povijest džepova, a završio je svoj tekst s poznatim motom Christiana Diora iz 1954.: "Muškarci imaju džepove kako bi u njima nosili stvari, a žene u dekorativne svrhe". Ako malo "olabavite" ovu izjavu, dobit ćete prilično esencijalističko viđenje rodnih uloga sadržanih u odijevanju. Muška odjeća je dizajnirana kako bi bila praktična i funkcionalna, dok je ženska odjeća dizajnirana kako bi bila lijepa. Nije tako teško vidjeti kako džepovi, ili njihov izostanak, podupiru seksističke ideje o rodu. Zadatak muškaraca je da rade, zadatak žena je da ih se gleda.

Kome trebaju džepovi?

Analiza zapadnjačkog odijevanja vrlo je jednostavna – možda i prejednostavna. To znači da povijest džepova nije samo seksistička – ona je i politička. Jedan od načina na koji možemo analizirati transformaciju ženskih privezanih, prostranih džepova iz sredine 18. stoljeća u majušne ručne torbice početkom 19. stoljeća je uzeti u obzir da se ta promjena dogodila za vrijeme Francuske revolucije, u vrijeme žestokog suprotstavljanja etabliranim konceptima vlasništva, privatnosti i ispravnosti. Ženski džepovi bili su privatni prostori koje su žene nosile u javnost usporedo s porastom sloboda, a u vrijeme revolucije, ova sloboda je bila vrlo, vrlo zastrašujuća. Što su žene manje mogle ponijeti sa sobom – manje su bile slobodne. Kada ženama oduzmete džepove sretno skrivene pod odjećom, ograničavate im mogućost kretanja u javnom prostoru, onemogućavate im da nose sa sobom svoje buntovničke (ili naprosto ljubavne) pisane uratke ili da putuju bez pratnje.

Džepovi na ženskoj odjeći doživjeli su obrat u kampanji Racionalnog odijevanja "krajem stoljeća" (fin-de-siècle). Osnovano 1891. Društvo racionalnog odijevanja ('Rational Dress Society') pozivalo je žene da se odijevaju zdravije, da odbace korzete "s kostima" u korist elastičnih  i fleksibilnih "zdravih" korzeta (steznika) i širokih, dugih gaća, da nose udobne, nestegnute hlače i da prihvate odjeću koja im omogućava kretanje, posebno vožnju bicikla.

Kampanja je bila na vrhuncu upravo na prijelazu stoljeća, u vrijeme kada su muška odijela imala otprilike 15 džepova – dakle, nije slučajnost što su džepovi postali važni u kampanji Racionalnog odijevanja. New York Times je 1899. objavio tekst u kojemu se pomalo našalio kako je civilizacija kao takva utemeljena na džepovima. "Što smo civiliziraniji, trebamo više džepova", pisalo je u tom članku. "Od kada su džepovi izumljeni, ljudi bez džepova ne mogu biti uspješni, a ženski rod nam ne može konkurirati dok su bez džepova".

Rame uz rame s Društvom racionalnog odijevanja stajala je Nova Žena; bio je to prvi val feminizma koji je uključivao sufražetkinje, članice Društva plavih čarapa (Bluestockings), studentice ženskih učilišta (Seven Sisters) i razne druge radikalke koje su vjerovale da da žene trebaju biti politički i financijski ravnopravne muškarcima. Moderna ženska odjeća s kraja stoljeća imala je čudne, malene, nepraktične džepove čija svrha nije bila da se u njih išta stavi. Međutim, Racionalno odijevanje dopuštalo je ženama da zataknu ruke u te džepove, što je šokiralo jednog autora iz tadašnjeg časopisa The Graphic, koji je 1894. napisao: "Džepovi 'Nove Žene', premda korisni, čini se da dokazuju njen novi fetiš, stajati uspravno umjesto da se crveni i srami, jer kako bi to mogla dok stoji s rukama u svojim džepovima?".

Promovirajući džepove kao maskulini koncept, jedan dizajner ženskih biciklističkih "kostima" 1895. uključio je čak i džepove za pištolje. "Sve one beće željeti nositi revolver", kaže anonimni prodavač citiran u New York Timesu, "ali, velika većina hoće i nema ništa protiv. Čak i kada mi ne kažu za što im treba džep, često se odaju tražeći da džepovi budu obloženi grubim platnom ili kožom". Moraš se diviti ženama opremljenim pištoljima koje voze bicikle s prijelaza stoljeća u svojim dugim gaćama i odijelima s razrezanim suknjama. 19. amandman je odobren tek 26 godina nakon što su ove žene prakticirale svoja prava zajamčena Drugim amandmanom.

"Gomila džepova na odijelima sufražetkinja", glasi naslov jednog novinskog teksta iz NY Timesa 1910. godine, a obilje džepova je nešto što biste očekivali od žene kojoj je na umu pravo glasa. Sufražetsko odijelo, kako objašnjava članak, ima sedam ili osam džepova, "svi su vidljivi i lako dostupni, čak i samoj ženi koja ga nosi". Ovo o vidljivosti i dostupnosti džepova ukazuje na trajnu tjeskobu povezanu s ženskom odjećom, privatnošću i vlasništvom. Ne radi se samo o tome da bi žene mogle zabiti ruke u svoje džepove, kako bi izazivale muškarce; radi se o tome da bi ženski džepovi mogli sadržavati nešto tajno, nešto privatno ili nešto opasno.

U međuvremenu, od sufražetkskih odijela do Susanne s Beverly Hillsa, koja šije odijela po mjeri za članice upravnih odbora, predsjedničke kandidatkinje i televizijske sutkinje, mnogo toga se promijenilo za žene i žensko odijevanje. Međutim, malo toga se promijenilo kad su u pitanju ženski džepovi. Jednostavno objašnjenje počiva na činjenici da dok god dizajneri odjeće budu radili žensku odjeću bez džepova, žene će morati kupovat torbice. "Vaya-nya je prrirodni džep", tvrdi Ilana u seriji 'Broad City', no teško da će žene koristiti svoje vagine kako bi u njima držale bankovne kartice i ruževe za usne.

(Foto: Facebook Hilary Clinton)

(Foto: Facebook Hilary Clinton)

Dakle, dok gledamo odijelo Hillary Clinton možemo zaključiti kako bijelo sufražetsko odijelo nije jedino što Clinton čini ženom kakva jest. Odijelo s hlačama je Hillaryn zaštitni znak  – nalazi se na majicama, na njenom Instagramu; tako čak glasi i naziv njezine web-stranice. To što je Clinton odabrala odijelo s hlačama nije ništa novo; kao ni to što od 1990. uvijek u svojoj torbi nosi ljuti umak, a od tada nosi i odijela s hlačama. Ova odijela pretežno su skladnih tonova, od bogato plave i crvene, preko boje zrelih bobica i sočnog manga, do pustinjski zelene i stroge sive. No zajednički im je i potpuni nedostatak džepova.

Dolična i smjerna, odijela Hillary Clinton ne mogu biti dostojnija poštovanja. Ona su odgovor na pitanje što žene mogu nositi kako bi djelovale pouzdano i moćno. Bešavna i zatvorena, ova odijela predstavljaju Hillary Clinton kao sveticu. U ta odijela se ne može ništa staviti, a ne može se ni izvaditi. U to odijelo se ne može ništa sakriti, jer za sakrivanje nema mjesta. Hoće li glasači i glasačice shvatiti povijest ove poruke, posve je druga stvar.

Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević 

Tagovi: džepovi, hillary clinton, politika, seksizam

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM