Sa stavom

17.10.2016. 10:46:08 - bellejarblog.wordpress.com

PATRIJARHAT I IDEJE O MASKULINITETU

O tome zašto je pokret za prava muškaraca (MRA) smeće

Scena iz serije Parks and Recreation

Scena iz serije Parks and Recreation

Uzet ću si vremena da se malo pozabavim pokretom za prava muškaraca jer mi se čini da oko njega postoje neke nejasnoće. Zapravo, izgleda da postoji mnogo nejasnoća.

U zadnje vrijeme mi se više osoba suprotstavilo zbog toga što prozivam aktiviste za muška prava. "Ali muškarci su također potlačeni", kažu mi. "Feminizam je seksističan i uči muškarce da je muškost pogrešna." "Heteroseksualnim bijelim muškarcima više nije dopušteno da se ponose sami sobom." "Ako vjeruješ u jednakost, sigurno želiš da i muškarci imaju isti tip aktivizma kao i žene." "Svi imaju pravo na svoje mišljenje".

Za početak, da, svi imamo pravo na svoje mišljenje, no nemojmo se pretvarati kao da su sva mišljenja jednako vrijedna. Neka se temelje na činjenicama, a druga su totalno sranje. Primjerice, ja vam mogu reći da vjerujem da cjepivo uzrokuje autizam i to bi bilo moje mišljenje, ali ono bi istovremeno bilo dokaziva neistina. Dakle, nemojmo se pretvarati da svako mišljenje treba jednako uzeti u obzir jer smo pametniji od toga.

Drugo, da odmah razjasnimo jednu stvar: muškarci, kao grupa, nisu sustavno tlačeni zbog svojeg roda. Znači li to da doslovce niti jedan muškarac ne trpi opresiju? Ne, ne tvrdim to. Muškarci mogu biti i jesu potlačeni i marginalizirani iz niza razloga poput rase, klase, seksualnosti ili siromaštva, da nabrojim samo neke primjere.

Tvrdim li da svi bijeli cis-heteroseksualni likovi imaju odlične živote zbog svih svojih nagomilanih privilegija? Ne, ni to ne tvrdim. Postoje brojne okolnosti koje mogu dovesti do toga da neka osoba živi teškim životom. No, muškarci nisu potlačeni zato što su muškarci. Mizandrija zapravo i ne postoji, i praviti se da je riječ o opresivnoj sili ekvivalentnoj ili još goroj od mizoginije je uvredljivo, odvratno i intelektualno neiskreno.

Aktivisti za prava muškaraca tvrde da su feministkinje krive za više-manje sve što im ne valja u životu. Pokret za prava muškaraca je reakcionarni pokret stvoren sa specifičnim ciljem da se suprotstavlja feminizmu, i troši većinu, ako ne i sve svoje resurse i vrijeme kako bi ušutkao i marginalizirao žene. Oni pokreću stvari poput kampanje Nemoj biti ta cura - kampanje koja optužuje žene zbog podnošenja lažnih prijava za silovanje. Posjećuju feminističke događaje s ciljem zlostavljanja i zastrašivanja žena, preplavljuju online feminističke prostore s prijetećim porukama i redovito koriste kampanje i taktike kako bi zastrašili žene koje ne odustaju i natjerali ih da se boje za vlastitu fizičku sigurnost. Oni ne čine doslovno ništa da bi zaista riješili probleme do kojih im je navodno stalo i umjesto toga čine sve što mogu da diskreditiraju feministički pokret.

Dio užasne kampanje Don't be that girl

Dio užasne kampanje Don't be that girl

Postoje određeni problemi koji disproporcionalno pogađaju muškarce - stopa samoubojstva među muškarcima je viša, kao i stopa beskućništva. Veće su šanse da će muškarac biti ozlijeđen ili ubijen na radnom mjestu ili zbog nasilja. Muškarci koji su žrtve obiteljskog nasilja ili seksualnog napada će ih rjeđe prijaviti. Ovo su problemi na kojima aktivisti za prava muškaraca navodno rade, i kad kažem 'rade', mislim 'za njih krive feminizam'. Problem je u tome što niti jednu od ovih stvari nisu uzrokovali feminizam, jednaka prava za žene ili išta tome slično. Znate li što zapravo možemo kriviti za mnoge od ovih problema? Za početak, marginalizirajuće sile poput klase i rase - hoću reći, nisu bijeli bogati muškarci ti koji se nose s beskućništvom, opasnošću na radnom mjestu ili oružanim nasiljem.

Znate li gdje još treba potražiti krivca?

Naša patrijarhalna kultura i rodne uloge koje striktno nameće su - vidi čuda - upravo iste one strukture moći koje feminizam pokušava srušiti. Patrijarhat ima neke vrlo zajebane ideje o maskulinitetu, ideje zbog kojih su muškarci manje skloni tražiti pomoć za probleme koje percipiraju kao pretjerano 'ženskaste' - kada su, primjerice, žrtve zlostavljanja ili silovanja od strane partnerice, kada ne mogu brinuti sami o sebi ili kada odbijaju tražiti pomoć za zdravstvene probleme poput depresije i anksioznosti.

Na društvenoj razini to znači da potrebni resursi nisu jednako dostupni muškarcima koji se nose s ovim izazovima zbog toga što patrijarhalne ideje govore našim sudovima, vladama i dobrotvornim organizacijama da niti jednom muškarcu ne treba takav oblik pomoći. Da, patrijarhat uvelike privilegira interese muškaraca, ali istovremeno im i šteti. Šteti im na sve načine i u svim područjima zbog kojih su aktivisti za prava muškaraca navodno zabrinuti. Pomislili biste da će aktivisti za prava muškaraca u potpunosti zagovarati rastavljanje patrijarhata, ali ne čine to. Umjesto toga, draže im je kriviti žene za svoje probleme.

Vidite, problem s pokretom za prava muškaraca je što ne čini ništa konkretno kako bi riješio bilo koji od ovih problema koje spominjem. Ne prikupljaju novac za otvaranje skloništa za beskućnike ili zlostavljane muškarce. Ne otvaraju brze telefone za muškarce koji razmišljaju o samoubojstvu. Ne lobiraju za sigurnije radno okruženje ili kontrolu naoružanja. Umjesto toga, plaču o feminizmu, pljuju po ideji patrijarhata i općenito čine svijet tužnijim, strašnijim i manje sigurnim mjestom za život. Ustvari, tvrdim da njihove budalaštine čine veliku štetu ciljevima za koje tvrde da se bore time što stvaraju poveznicu između stvarnih problema s kojima se muškarci suočavaju i svoje glupe lakrdije od pokreta. Tako da, svaka vam čast aktivisti za prava muškaraca. Uspjeli ste gadno zeznuti ranjive muškarce u svojoj misiji dokazivanja da je feminizam zlo. Nadam se ste ponosni na sebe.

Pokret za prava muškaraca nije 'feminizam za muškarce'. On nije neka vrsta komplementarnog aktivizma kojem bi cilj bio promovirati jednaki tretman muškaraca i žena, a sigurno nije ni prijateljski raspoložen prema ženama, osim ako govorimo o ženama s teškim oblikom internalizirane mizoginije. Ja vjerujem u jednakost muškaraca i žena, ali isto tako vjerujem da se ne rađamo na jednakim startnim pozicijama. Žene se i dalje suočavaju s obespravljenošću, diskriminacijom i nedostatkom temeljnih sloboda i prava, i iako je feminizam odradio velik posao u zadnjih stotinjak godina, još uvijek nismo rastavile/i nekoliko tisućljeća društvenog programiranja i opresije.

I zato nije 'red na muškarce' da imaju svoj pokret za društvenu pravdu. Zato imamo 'fem' u feminizmu. Zato pravičnost i jednakost podrazumijevaju zagovaranje osnaživanja žena, a ne osnaživanje oba spola u jednakim količinama. Zato što, da iskoristim jednu glupu analogiju, ako jedna osoba krene bez jabuka a druga s pet jabuka, i onda svakoj daš tri jabuke u ime pravičnosti, jedna osoba i dalje ima pet jabuka više.

Zato, da, pričajmo o problemima koji pogađaju muškarce. Idemo osmisliti rješenja za probleme koji disproporcionalno štete muškarcima poput samoubojstva, beskućništva i nasilne smrti (istovremeno prepoznavajući da sama činjenica da postoje problemi koje više pogađaju muškarce nego žene ne znači da su muškarci potlačeni zbog svojeg roda).

Idemo raditi na otvaranju skloništa za zlostavljane muškarce, na kreiranju kampanja za osvještavanje o činjenici da su i muškarci žrtve silovanja, idemo pritiskati vlasti da poboljšaju sigurnost na radnom mjestu, ali idemo pronaći način da to sve činimo tako da nije na štetu žena. Umjesto toga, idemo se ujediniti i srušiti patrijarhat, jer tako svi pobjeđujemo.

p.s. Ako zaista mislite da se bijele heteroseksualne muškarce ne ohrabruje dovoljno da se ponose sami sobom, onda ozbiljno morate preispitati svoje privilegije i onda ih preispitati još milijun puta. Zbilja.

Preveo i prilagodio Ivan Tranfić

Tagovi: aktivizam, antifeminizam, feminizam, klasa, mra, muškarci, patrijarhat, pokret za prava muškaraca, rasa, rod, žene

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM