Sa stavom

11.11.2016. 11:04:00 - Dino Vidović

duhovita, emotivna, dirljiva, promišljena serija

'Please Like Me' ne treba nas moliti da je volimo, već nas je osvojila

Please Like Me

Please Like Me

Svi i sve ste vjerojatno doživjeli/le situaciju u kojoj s roditeljima gledate film ili TV seriju i na ekranu se pojavi neočekivana scena seksa. Roditeljima nelagodno, vama nelagodno, nitko ne zna što bi sa sobom, svi/e sjede u tišini i priželjkuju što brži završetak scene. E, pa zamislite sada situaciju u kojoj gledate tu istu scenu s vašom majkom, ali jedan/na od glavnih likova u sceni ste vi!

Upravo to se dogodilo 29-godišnjem australskom komičaru Joshu Thomasu, kreatoru i glavnoj zvijezdi serije Please Like Me, kada je doveo svoju majku na premijerno gledanje prve epizode treće sezone svoje serije u New Yorku, anegdotu je prepričao novinaru časopisa Time. Serija prati grupu od (poglavito) troje bliskih prijatelja i Josheve obitelji koji teturaju kroz svoje privatne i profesionalne živote. U spomenutoj epizodi Thomasov lik (također imena Josh) se po prvi put seksa sa svojim novim dečkom. Scena seksa je jedna od reprezentativnih u današnje doba sve realističnije televizije orijentirane prema mladima (tzv. millennials) – nema golotinje, ali upotreba kondoma i kratka diskusija o pristanku na seks su prisutni. No ono što je zaintrigiralo Thomasovu majku bila je činjenica da se gej muškarci mogu seksati 'licem u lice'. Nakon odgledane epizode rekla je svom sinu: "Želim te nešto pitati, ali neće ti se svidjeti: Nisam znala da se gejevi mogu tako seksati!", "Da, mogu" odgovorio joj je Josh, "Pa to je puno ljepše." bio je majčin zaključak.

To je Please Like Me u suštini: serija, kao i ova kratka interakcija, pronalazi podosta humora u nelagodnim i neugodnim situacijama. Trenutno u počecima svoje četvrte sezone serija je zaradila hvalospjeve za svoj slojeviti prikaz LGBT ljudi, dubokim i dirljivim pričama o ljudima s mentalnim bolestima i prikazu kompleksnih i stvarnih ženskih likova koje se nose s čitavim nizom životnih situacija (od bipolarnog poremećaja do abortusa). Savršenim balansiranjem 'coming-of-age' priča, dražesnih, ali i zastrašujućih obiteljskih situacija i izvrsnog humora serija postiže bezbrižni šarm koji vas uvlači u živote ovih likova.  Duhovita je, emotivna i dirljiva na način koji malom broju serija od 20-nešto godišnjacima/kinjama uspijeva. Josh Thomas i suradnici/e su stvorili/e seriju s kojom se 'millennials' mogu poistovjetiti, bez da se osjećaju da ih (nas) patronizira i bez da prikazuje nekakav idealizirani i neostvarivi životni stil. Iskrena je i otvorena i možete vidjeti sebe u njoj. Ja vidim sebe u njoj. Malo serija imaju tu moć.

Josh i reprezentacija gej muškaraca na TV-u

Iako su queer likovi na televizijskim ekranima sve češća pojava u zadnjih 10 godina, odlaskom serija poput Looking, L-Word, Queer As Folk itd., televizijskom prostoru je nedostajala serija s queer glavnim likom u fokusu. Gdje je SAD zakazao (osim u slučaju nerijetko briljantnog Transparenta), Australija se iskazala i počela 2013. godine emitirati Please Like Me. Usprkos nedovoljnoj gledanosti u njegovoj zemlji (gdje je serija, od strane vlastite produkcijske kuće, navodno etiketirana kao 'pregej' za primetime TV termine, navode u The Atlanticu), uspjela je prijeći Pacifik i naići na vjernu publiku u SAD-u (ali i šire).  Ali ono što čini Please Like Me pravim osvježenjem na TV ekranima je upravo činjenica da serija nije nimalo 'pregej'. Dapače: pruža dobrodošlu alternativu prikazima gej muškaraca kao 'tokenima' ili kao komentarima na stereotipe, prezentirajući glavni lik u vidu muškarca koji voli muškarce i ništa više ni manje od toga. I to je upravo ono što televiziji, između ostalog, treba.

Za razliku od npr. (s jedne strane razlogom hvaljenog) Kurt Hummela (Chris Colfer) koji je proveo čitavu prvu sezonu Gleea zaljubljen u svog hetero prijatelja Finna (pokojni Cory Montieth), Josh i njegov najbolji prijatelj Tom (Thomas Ward – koautor i prijatelj iz stvarnog života) održavaju poprilično uobičajen 'bromance' odnos koji smo navikli/e gledati u serijama koje prikazuju hetero muškarce, poput Nicka i Schmidta iz New Girl. Tipičan odnos pun druženja uz anime filmove ili 'dick jokes', ali koje nikad ne pretvaraju Joshovu seksualnost predmetom sprdnje (za kontrast sjetimo se samo panične homofobije jednog Chandlera Binga iz serije Prijatelji).

Nadalje, Joshov fokus nisu samo i isključivo veze i seks (za razliku od npr. likova u serijama Looking ili Queer As Folk). Josh ima paničan strah od seksa, odbojnost od isklesanog tijela prvog dečka (Geoffrey) i ambivalentan je prema njegovim osjećajima i želji za emotivnim vezanjem. A uz to, Josh ima drugih briga na pameti: kao npr. pomaganje suicidalnoj i bipolarnoj majci, svom ocu u njegovoj novoj vezi u kojoj ima malo dijete i svojim prijateljima s njihovim ljubavnim i poslovnim problemima – sve to dok pokušava prokužiti vlastiti život, želje i karijeru.

Kao lik, Josh niti maršira duginom zastavom u dnevnim sobama svojih gledatelja, niti se suočava s ustaljenim stereotipima prikazujući njihove polarne suprotnosti. I iako nije prvi takav lik na televiziji, svejedno predstavlja bitan napredak u reprezentaciji LGBT likova na televiziji.

Mentalne bolesti

Jedan od najvećih uspjeha serije, od samog njena početka, je njen prikaz mentalnih bolesti (inspirirano stvarnom obiteljskom situacijom Thomasa). U seriji Rose, Joshova majka, izvede pokušaj samoubojstva i u klinici za oporavak dijagnosticiran joj je bipolarni poremećaj (za najbolju i najduhovitiju reprezentaciju osobe s bipolarni poremećajem pogledajte Lady Dynamite). Ono što je sjajno kod Please Like Me je to što se ni u jednoj trenutku Roseina raspoloženja ne radikaliziraju ili dramatiziraju. Ona ne bijesni i ne upada u napadaje plača (nešto na čemu bi neke manje osjetljive serije sigurno kapitalizirale radi dramskog efekta). Umjesto toga imamo znakove njene bolesti, kao npr. činjenica da joj je kuća konstantno u neredu simbolizira njene depresivne epizode. Vidimo to u njenim raspoloženjima, kao kad dojuri u Joshov stan, u maničnoj epizodi, i govori o svim promjena koje će napraviti u životu. Ne postoji magična pilula koja 'popravlja' njen život. Jer ovakva mentalna bolest je cjeloživotna borba, i upravo to je ono što vidimo na ekranu: način na koji se Rose bori sa svojom bolešću kroz sve tri dosadašnje sezone, sve njene uspone i padove.

I Rose nije jedini lik u seriji koji se bori s mentalnom bolešću. Tu su i Hannah (depresija i samoranjavanje) i Arnold (anksiozni poremećaj). S jednakom lakoćom i pažnjom i njima je dan prostor da rastu i razvijaju se i bore sa svojim bolestima. Jer je serija razoružavajuće iskrena u svom prikazu mentalne bolesti i nikada se ne boji prikazati ljude koji žive s njom kao stvarne i nesavršene.

Žene - slojevite, zanimljive, duhovite

Pored toga, postoje teme koje plove ispod strukture same serije – one koje ne preuzimaju nužno često fokus, ali su prisutne i odjekuju, kao npr. činjenica da su žene apsolutno fenomenalne u Please Like Me. Likovi poput Rose (Debra Lawrance), Claire (Caitlin Stasey poznata i po svojoj feminističkoj kampanji herself), Mae i Ella su slojevite, zanimljive, duhovite i ponekad tragične, ali nikad ne ostavljaju dojam da su išta manje od ljudskih bića.

Claire, Ella i Hannah su sve samouvjerene feministkinje koje nikad ne propuštaju priliku da se zauzmu za sebe kad ima netko pokuša diktirati kako da se ponašaju, negativno im komentira tijelo ili ih osuđuje za nešto što je izvan njihove kontrole, ističu u The Mary Sue. Najljepši prikaz ovog tretmana ženskih likova je u epizodi u kojoj Claire odluči napraviti pobačaj. Ni u jednom trenutku se ne srami svojih postupaka i nitko je ne pokušava odgovoriti od njene odluke. Postoji još puno manjih trenutaka osnaživanja ovih ionako snažnih žena, ali prepustimo to samostalnom otkrivanju.

Radi svega navedenog Please Like Me je šarmirao kritiku, neovisno o tome jesu li oni/one LGBT ljudi, muškarci, žene, feministi/kinje, navode u The Atlanticu. Jedan kritičar je čak usporedio vještinu pronalaženja humora u najmračnijim situacijama s Louiejem (izvanrednom i revolucionarnom serijom Louis C.K.-a). Iz jedne male serije o mladiću koji otkriva svoju seksualnost i sebe, Please Like me je u prve tri sezone izrasla u zrelu dramediju koja može parirati najboljima na TV-u. Način na koji se nosi sa svakodnevnim situacija, bilo to s humorom s kojim se lako poistovjetiti, ili s dirljivim i emotivnim trenucima koji uvijek izgledaju zasluženi, nikad forsirani radi dramatičnog efekta uspijeva rušiti barijere, i to sve ostavljajući dojam da toga nisu ni svjesni/e. 

 

Tagovi: josh thomas, lgbt likovi na televiziji, mentalne bolesti, outanje, please like me, pop kultura, reprezentacija lgbt likova u seriji, serija

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM