Sa stavom

10.12.2016. 14:17:25 - Tea Stipan

Vječna borba

Želimo živjeti

Foto: FB ProLife Hrvatska

Foto: FB ProLife Hrvatska

Neokonzervativni valovi već neko vrijeme zapljuskuju obale Europe, a kako to inače biva kada se radi o praćenju najgorih trendova koje donose svjetske i europske plime, ni Hrvatska nije iznimka. Kada je uz sve to još riječ o reproduktivnim pravima žena, osobito pravu na pobačaj, čini se da nas malo dijeli od potpunog potopa.

U listopadu ove godine na dnevni red Ustavnog suda stavljen je zahtjev za ocjenom ustavnosti Zakona o slobodnom odlučivanju o rađanju djece, i to nakon 25 godina od trenutka pojavljivanja tog pitanja. Kratki povijesni podsjetnik: 1991. godine katolička aktivistkinja udruge Hrvatski pokret za život i obitelj, Ružica Ćavar, uputila je Ustavnom sudu pitanje o legalnosti pobačaja. Priliku za pokušaj oduzimanja prava ženama nije propustila ni Katolička crkva, pa je tako godinu kasnije tadašnji kardinal Kuharić zatražio od Sabora potpunu zabranu pobačaja i kontracepcije, no, srećom, neuspješno. Sve navedeno stvorilo je podlogu za izazove zakonu o pobačaju koji su se oblikovali u prijedloge izmjena zakona iz 1995. i 1996. godine. Tih je godina osnovano i Hrvatsko katoličko liječničko društvo (HKLD) koje je počelo aktivnu kampanju za zabranu pobačaja, čime je počeo pokret uspona pro-life aktivizma u Hrvatskoj koji traje do danas.

Iako misao vodilja ostaje ista – oduzeti ženama pravo donošenja odluka o vlastitom tijelu i zdravlju – mnogo se toga promijenilo od devedesetih do danas. Ulaskom Hrvatske u Europsku uniju 2013. godine, hrvatski je neokonzervativni pokret dobio još jači vjetar u leđa uz podršku svojih europskih kolega i kolegica. Brojne neokonzervativne udruge i organizacije iskoristile su plodno hrvatsko tlo za nametanje vlastite agende i provođenje ideja koje ne koriste nikome osim njima samima, iskorištavajući odgovarajuću političku klimu kako bi nas još jednom podsjetili na činjenicu da je primarna uloga žene ona inkubatora – u slučaju da smo zaboravile. U prilog navedenome idu i brojne akcije i kampanje kojima smo imale priliku svjedočiti u posljednjih nekoliko godina – počevši od "miroljubivih molitvi pred bolnicama" koje iz godine u godinu postaju sve manje miroljubive i pokazuju pravo lice agresivnih nametanja vlastitih svjetonazora do dobro organiziranih kampanja na čijem čelu stoje stupovi neokonzervativne struje u Hrvatskoj.

Informacije izvučene iz konteksta ili potpuni pogrešni pseudoznanstveni podaci kojima se cilja na ljudske strahove i predrasude su (ne tako) tajno oružje neokonzervativaca u izgradnji podrške vlastitoj agendi. Na prethodno se nadovezuje i sve češća upotreba vizualnih materijala kojima se manipulira informacijama i, prije svega, emocijama jer – slika mrtvog fetusa govori više od tisuću riječi. Svjesni da u demokratskim političkim prilikama malo toga mogu postići bez aktivne potpore javnosti te da su društvena podrška i lobiranje za njihove ciljeve od neizmjerne važnosti u ostvarivanju političkih namjera, anti-choice akteri/ice okrenuli su se dugoročnijoj ideološkoj borbi oko simboličkog značenja fetusa. Strategije kojima se koriste kako bi osobnost fetusa učinili samoispunjavajućim proročanstvom tako što ga čine prisutnim u očima javnosti orijentirane su na vizualnu kulturu modernog društva, a pritom korišteni vizualni prikazi snažan su alat u ostvarivanju njihovih namjera. Neokonzervativni akteri često koriste i pažljivo biraju prikaze fetusa u svojim medijskim kampanjama kako bi se prilagodili standardima novih medija i zaokupili pozornost šire javnosti u kojoj traže potporu za svoje ciljeve. Nametanjem vlastite retorike, neovisno radi li se o verbalnoj ili vizualnoj, dobivaju moć definiranja legitimnih pozicija o pitanjima koje nastoje pogurati u središte javnog diskursa.

U ovom bi trenutku bio grijeh ne spomenuti uzor svih neokonzervativnih grupacija u Lijepoj našoj, moralnu vertikalu koja je ukidanje stečenih prava žena učinila svojom životnom misijom, čija posvećenost vlastitom cilju izaziva zavist i kod nas protivnica svega svetog i hrvatskog. Trenutno ne mislim na Željku Markić, iako bi u tom natjecanju neizvjesnost bila neizdrživa, već na "udrugu koja promiče građansku participaciju u civilnom i političkom životu, zalaže se za promicanje konzervativnih društvenih vrijednosti i kulture života, obranu prava na život od prirodnog začeća do prirodne smrti". Još ne znate o kome se radi? Ding, ding – jedna i jedina udruga Vigilare! Upravo se Vigilare ističe među hrvatskim neokonzervativcima u korištenju novih medija i peticija u promoviranju vlastitih konzervativnih vrijednosti, pokrivajući pritom zaista impresivan raspon reproduktivnih pitanja – od embrija do glavne teme ovog članka.

Temeljna poveznica svega dosad navedenog može se prikazati u nekoliko brojki – jedan video uradak i jedanaest plakata postavljenih po Zagrebu ranije ovog tjedna. Inicijativa iza koje stoji iznad spomenuti Vigilare odlučila je iskoristiti blagdansko razdoblje kako bi nam još jednom dali do znanja da im prava stečena kroz godine reproduktivne borbe znače isto kao i lanjski snijeg te da pritom ne postoji granica dobrog ukusa ispod koje se neće spustiti kako bi nam nametnuli svoje svjetonazore. Navedena kampanja pokrenuta je povodom ranije spomenute ocjene ustavnosti Zakona o slobodnom odlučivanju o rađanju djece koju Ustavni sud trenutno razmatra. Kako navode na svojim stranicama, "plakati govore o brutalnoj stvarnosti i svakodnevnim slučajevima iz hrvatskih bolnica i privatnih ginekoloških klinika". U jednome se možemo složiti: plakati zaista govore o brutalnoj stvarnosti – stvarnosti u kojoj se pravo žene na slobodno odlučivanje o vlastitom tijelu i zdravlju neprekidno dovodi u pitanje, kao i o svakodnevnim slučajevima iz hrvatskih bolnica – u kojima se žene, unatoč pravno zajamčenoj mogućnosti prekida trudnoće, neprestano pokušava spriječiti u ostvarivanju njihovih prava na različite načine, od priziva savjesti do društvene stigmatizacije, u kojoj neokonzervativne organizacije svesrdno sudjeluju.

Manipuliranje znanstvenim i medicinskim činjenicama nije izostalo ni u ovoj kampanji, pa je tako na plakatima prikazana žena u stupnju trudnoće daleko od 10. tjedna do kada je pobačaj na zahtjev dopušten. "Ovdje je na djelu velika manipulacija, jer na slikama vidimo trudničke trbuhe, a zakonski je pobačaj dozvoljen do 10. tjedna. Slike koje vizualno prate poruke nemaju veze sa zakonom, koji pobačaj dozvoljava do 10. tjedna. To se čini u svrhu manipulacije i kontrole, što može rezultirati ugrožavanjem zdravlja i života žena, ali i vršenja pritiska na Ustavni sud, koji će uskoro donijeti odluku o ustavnosti našeg zakona. Očigledno udruge bliske Crkvi to sve čine zbog svojih ciljeva", rekla je Nataša Bijelić (CESI) za Index. Potvrdio je to i liječnik Dubravko Lepušić, koji je naglasio kako se intervencije iza 15. tjedna trudnoće rade samo u slučajevima kada se medicinski dokaže da je plod malformiran, što nije pobačaj na zahtjev žene, odnosno, pobačaj dozvoljen do 10. tjedna trudnoće.

Da ne bi sve ostalo samo na izvrtanju činjenica, Vigilare se poslužio i dobrim, starim rodnim stereotipima jer što je anti-choice kampanja u kojoj životni san jedne djevojčice nije udati se i imati puno djece kako bi ugodila očekivanjima svojih roditelja, kako nam to kaže "Mia" u ovom, blago rečeno, neukusnom videu. Moram priznati da je uspjeh u manje od minutu i pol dovesti osobu do fizičke mučnine, što je bila moja prva reakcija kada sam pogledala video. Kada je prvotno stanje potpune nevjerice prošlo, još me više fascinirala činjenica kako u toj istoj minuti uspijevaju prikazati odluku o pobačaju svakako, samo ne onako kakva ona zapravo jest, što je zapravo modus operandi neokonzervativaca otkako je svijeta i reproduktivnih prava. Spomenuti osjećaj mučnine bio mi je nekako poznat, a ubrzo sam se sjetila i otkuda – u veljači ove godine snimljena je istoimena pjesma u izvedbi benda Emanuel i popratnih estradnih zvijezdica koje su odlučile povećati tiraže na račun repruduktivnih prava žena.

Nakon 25 godina, ovog ćemo ponedjeljka napraviti puni krug – Hrvatski pokret za život i obitelj najavio je predavanje službene dopune originalne tužbe iz 1991. godine Ustavnom sudu Republike Hrvatske. Ovo je samo još jedan u nizu primjera da se jednom izborena reproduktivna prava nikada ne mogu uzimati zdravo za gotovo te da je borba za dostojanstvo, ravnopravnost i jednakost vječna. "Želim živjeti i želim zakone koji će me zaštititi", kaže Mia kao završnu poruku kampanje. Dragi neokonzervativci, upravo to želimo i mi. 

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tagovi: abortus, anti choice, hrvatska, pobačaj, pravo na abortus, pravo na pobačaj, pro choice, reproduktivna i seksualna prava, reproduktivna prava, ustavni sud, vigilare, zakon o pobačaju, želim živjeti

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM