Sa stavom

20.01.2017. 13:47:39 - Madeleine Davies (jezebel.com)

dosta je

Postajanje ružnom: Ništa nas neće zaštititi osim nas samih

(Foto: Ilustracija: Angelica Alzona)

Kada mi je bilo oko četrnaest godina, moji prijatelji izmislili su igru koja ide otprilike ovako - jedan od prijatelja prikrao bi se iz mene i udario me po guzici nakon čega bi pobjegao ostavivši me ljutu i poniženu. Bila je to igra u kojoj su uživali svi osim mene. Kao djevojka koja se uglavnom družila s dječacima s obzirom na to da nisam razumjela koncept ženskog prijateljstva, takvo prijateljstvo je bilo za mene u isti mah zbunjujuće i zahvalno. Bila sam onaj tip djevojke koja se okružila muškim prijateljima zagovarajući takvo prijateljstvo jer je druženje s njima bilo manje dramatično i komplicirano od ženskog prijateljstva. Okružila sam se dječacima kojima je bilo smiješno zgrabiti određeni dio moga tijela kada sam to najmanje očekivala, te potaknuti mojim negodovanjem oko takvog ponašanja testirali su moju granicu boli.

Igra je završila one noći kada je dječak Tom, onaj koji me uvijek udarao po guzici, učinio isto dok smo se penjali stubama. Kao i obično, svi u grupi počeli su se smijati tome i ja sam pokušala učiniti isto, očajnički pokušavajući biti ležerna i šaljiva. No, odjednom, od cijelog tog truda – smješkanja, nervoznog smijeha i kolutanja očima koje sam si dopuštala proteklih nekoliko mjeseci - jednostavno mi je pozlilo. Osjećala sam kao da se gušim u vlastitoj bljuvotini bijesa i poniženja - da se spasim, morala sam iskaliti svoj bijes – automatski sam se okrenula i Toma direktno udarila u prepone.
 
Zadovoljstvo koje sam tim činom osjetila brzo je splasnulo. Dok se Tom padao na zemlju loveći se za prepone, ponavljao je: "Ti si jebena kuja. Jebena kuja!", iznova i iznova. Nervozno sam se nasmijala, ali nitko u društvu se nije pridružio mom smijehu. Ustvari, nitko u društvu nije rekao ništa sve dok nismo došli do lokalne videoteke kamo smo se uputili gdje mi se Michael, tadašnji najbolji prijatelj, obratio: "Znam da si ljuta i da mrziš kada ti Tom radi to što radi, ali muškarca nikada ne smiješ udariti u prepone! Nikada!"

Maleno je olakšanje što tada nisam osjetila sram prema samoj sebi nego razočaranje u Michaela, u Toma i sve dječake u društvu koji su me izbjegavali jer sam prešla granicu dozvoljenog i uzvratila udarac.

Zaboravila na tu uspomenu dok mi se nedavno nije slučajno vratila, ni sama ne znam zašto. "Kujom" sam prozvana bezbroj puta što sam prihvatila kao profesionalnu deformaciju s obzirom na to da spisateljice očito brojni smatraju nekom vrstom "kuje" te me taj pojam – neovisno o tome koliko ponižavajući bio – više ne dira. Dobila sam žuljeve na rukama od života okruženog muškarcima tako da "kuja" ne može ostaviti novi ožiljak. No, u posljednjih nekoliko tjedana sjećanje na Tomovu mržnju, na Michaelov ukor, ravnodušnost ostalih, stoji u mojoj glavi kao podsjetnik na prvi put kada sam shvatila da "muškarci ne štite žene!"

Istina je, kako, neovisno o tome što sam veći dio svoga djetinjstva provela pokušavajući se uklopiti u muško društvo i zadobiti njihovo odobravanje, odgojena sam od rođenja da se bojim muškaraca, da ne očekujem od njih zaštitu, da im ne vjerujem. Trideset godina gušenja u njihovim željama, hirovima i snazi pokazalo mi je kako je strah bio osnovan. U godinama što su uslijedile nakon Tomovog zadnjeg udarca po mojoj guzici, upoznala sam liberalne dečke koji su imali feminističke majke, koji su organizirali progresivne političke demonstracije, no opet ostali tihi u slučajevima kada su jednog od pripadnika njihovog spola optužili za silovanje.

Ovoga ljeta, bradati muškarac na jednom od tuluma nudio je mojoj prijateljici i meni mogućnost konzumacije opijata inzistirajući da se ne moramo bojati silovanja jer pripadamo onoj grupi koju nitko ne želi silovati. Kasnije te večeri kada smo odbile njegova pića šalile smo se kako je "bradonja" preglup da čak počini seksualni napad ispravno. Što žena može drugo učiniti uopće, ako želi izbjeći život pun terora i gorčine, nego smijati se onome tko joj želi nauditi u lice? I to je moja sreća. Ja se mogu smijati Tomu koji se valjao po podu kao malo dijete kada je dobio u prepone ili muškarcu koji je masturbirao pored mene i mojih srednjoškolskih prijateljica dok smo čekala autobus, no neke žene se ne mogu smijati - njihovi ožiljci su toliko bolni, toliko traumatični da ostave ožiljak i na vama samima. Ne možete se smijati tome što neke djevojčice dobiju metak u glavu samo zbog toga što žele ići u školu, što se žele obrazovati. Ne možete se smijati tome što žene doživljavaju grupno silovanje u autobusu vračajući se s posla, što su neke žene prisiljene javno ispovijedati svoje grijehe nakon što su slučajno ili namjerno pobacile.

Ono što su te žene prisiljene doživjeti – bile ranjive ili snažne – nadilazi prirodni poremećaj stvari. Naša patnja nije prirodna, proračunata je i podmukla: donošenjem zakona, prosvjedom nogometnog tima, uspjehom glumca ili presudom sudca. Ili još gore, odabirom čovjeka koji se javno hvali seksualnim zlostavljanjem za predsjednika države -  i to ne unatoč mizoginiji, nego dijelom baš zbog mizoginije. Od izbora Donalda Trumpa za predsjednika osjećam se kao vidovnjakinja koja umjesto da vidi duhove, vidi razaranje od strane muškarca kud god pogledam – od prihoda koji trošim, industrije u kojoj radim, pa čak i u glavama žena koje ne žele prihvatiti da ih muškarci ne žele štititi, niti štite. Po prvi puta u svom životu, ne znam kako da pobijedim bijes u sebi i nasmijem mu se. Po prvi put u svom životu to ni ne želim učiniti. Smatram kako je vrijeme da se prestanem smijati, da postanem asertivna prema muškarcima koji mrze žene i ženama koje im se, neovisno o tome, dodvoravaju.

Ljudska ispraznost sprječava me da odbacim šminku, a razum da razbijem ogledalo i unakazim svoje lice. Ne mogu poreći da moja trenutna želja da postanem ružna reflektira ružnoću oko mene. Rečeno nam je kako će nas vrijeme, ljepota i pozitivno razmišljanje zaštititi od zla, kako da bismo ostale dobre žene moramo igrati prema pravilima, ali to je laž! Ništa nas neće zaštititi osim nas samih.

Porivi koje osjećam podsjećaju me na lik žene u djelu "The Yellow Wallpaper" autorice Charlotte Perkins Gilman koja je zatvorena pod direktivom svoga supruga u svoju spavaću sobu kako bi se izliječila od histerije gdje kroz izmaglicu pravog ludila prouzorkovanim samoćom shvaća kako je ustvari - u zatvoru. Koliko puta je po pitanju "ono što je dobro za nas" odlučio netko drugi?

Čudno je kako se sve donedavno, takva književnost smatrala glupom i dosadnom u odnosu na priče o avanturama muškaraca, pogotovo kada je život žene, od početka do kraja, ispunjen nasiljem. Od rođenja smo odgajane da se bojimo, da budemo tiho, da krvarimo, da budemo objekt požude, da rađamo, starimo, da zaboravimo i budemo zaboravljene, da umremo. Toliko toga s čime se susrećemo, od braka do rođenja djece, drži nas tiho - u boli, ali tiho - dok sve one žene koje se ne uklapaju u "poželjne obrasce ponašanja" življenjem slobodno, u vezi s drugom ženom, zalaganjem za prava abortusa – su kažnjene. Označene kao loše, zle, neprirodne - samo zato što su odabrale da neće biti majke, da se neće "utišati".

No, upravo one žene koje su označene kao "loše" su bile primjer ženskog otpora: od Salome, Medeje, Hulge Flannery O'Connor, Sule Toni Morrison, Ferranteinih junakinja – sve su one bile užasne na neki način, ali je njihova drskost bila znak otpora.

Žene možda nisu uvijek bile "dobre", ali su bile pristojne i pogledajte gdje nas je to dovelo? Lišene smo naših prava, degradirane i dalje smo pod šakom muškarca. Ni u jednom trenutku u povijesti čovječanstvo kao cjelina nije bilo pristojno, pa zašto bih bila ja? Više nema mjesta pristojnosti, vrijeme je bijesa i sile - vrijeme za očuvanje ono malo stvari koje imamo (naše upornosti, naših tijela i jedne drugih) jer su u velikoj opasnosti i tako dragocjene.

I još uvijek nisam ružna "pravim ljudima" – onima s moći. Svaki optimizam oko promjene destruktivnog tijeka povijesti je izblijedio, sav idealizam je prošlost. Pošaljite svaki krvavi tampon Mike Penceu i on će svejedno uspjeti ukinuti ženska reproduktivna prava, pustite da vam pubične dlake narastu do koljena no Trump će svejedno "željeti vašu pič*u". Budite grubi kao Rosie O'Donnell ili "ispolirani" kako Ivanka Trump – iskoristit će vas u oba slučaja - onda barem budite bodljikavi da putem izgrebu svoje ruke.

Svjesna sam kao moja misija manjeg uništenja muškaraca koji me liše prava nikada neće biti u istom opsegu kao i njihova, ali pitam se mogu li ih uopće povrijediti?

U svom malom svijetu grlim muškarce koje volim, vjerujem im i zahvaljujem za sva dobra koja su učinili, ali također imam na umu kako su svi oni u svojoj povijesti učinili prijestup nad ženama. Oni mogu varirati od lovljenja za guzicu četrnaestogodišnje djevojke ili odvraćanja pogleda od onoga što bi trebali osuditi jer se ne žele time baviti, jer su za intervenciju prelijeni ili previše uplašeni, seksa s nekim tko ne može ili ne želi dati pristanak do ograničavanja tuđe slobode rečenicom da ".. prava jedna osobe vrijede više od prava druge osobe, tako je uvijek bilo i uvijek će biti ...". Prijestupi su različiti, ali su tu.

Pišem u krugu jer mi je samo jedna misao u glavi : kako da postanem ružna takvim ljudima? Kako da povrijedim njihove osjećaje svojim postojanjem? Ali rad mi ne daje odgovor na to pitanje ništa više od one ljute žuči koja me natjerala da Toma udarim u prepone.

Žuč mi je i dalje u ustima i želim ju ispljunuti, ali kada ju ispljunem - želim da ostanu mrlje!

Prevela i prilagodila Martina Raos

Tagovi: djetinjstvo, feminizam, objektivizacija, odrastanje, seksualno uznemiravanje, seksualno zlostavljanje, silovanje

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM