Sa stavom

21.07.2017. 08:50:41 - Kristina Ilić

kako je sve krenulo

Povijest pokreta: Feminizam prvog vala

Feministkinje prvog vala

Feministkinje prvog vala

Odgovor na pitanje što je to feminizam, kako ga definirati i na koji ga način shvaćati širok je i kompleksan. Stoga ovaj kratki povijesni pregled feminizma prvog vala ima svrhu približiti strukturu feminističkog pokreta od njegovih začetaka kako bi se jasnije prikazalo o čemu se zapravo radi.  

Iako su prvi pokreti za ravnopravnost žena bili usko vezani uz modernizacijske procese u Engleskoj i Americi, bitno je naglasiti da feminizam svoje ideološke korijene vuče iz Francuske.

Protesti žena protiv nejednakosti u društvu javili su se još u davnom 16. stoljeću kada je Jane Anger 1589. napisala i objavila "Jane Anger, Her Protection For Women". Njen je tekst pisan u svrhu obrane ženskog roda, a Anger je bila prva ženska autorica koja je rad na spomenutu temu i objavila. Žene su u 16. stoljeću iznimno rijetko pisale i objavljivale, baš kao što je rijetko koja u pitanje dovodila superiornost muškarca u društvu.

Mnoge su se žene još tijekom 17. i 18. stoljeća zalagale za ravnopravnost među rodovima u društvu, i to po pitanju prava na obrazovanje, a mnoge od njih problematizirale su i status žene unutar bračne zajednice. Tako je i Mary Wollstonecraft 1792. objavila "Obranu ženskih prava" (A Vindication of the Rights of Women), djelo  u kojem se zalaže za ravnopravnost muškaraca i žena, ističući kako je pravo na jednakost elementarno ljudsko pravo svake osobe, a ne nešto što inherentno pripada samo muškarcu, a što bi žena tek trebala steći ovisno o tome je li njeno ponašanje prihvatljivo.  Wollstonecraft je na ovaj način stekla status začetnice pokreta. Ona se prije svega, u prosvjetiteljskom duhu, zalagala za jednako pravo na obrazovanje želeći na taj način pokazati i dokazati da "slabiji spol" nije nerazuman.

A Vindication of the Rights of Women

A Vindication of the Rights of Women

TRI VALA FEMINIZMA

U smislu strukture  samog pokreta, feminizam se ponekad shvaća po modelu koji podrazumijeva četiri vala dok neke feministkinje modeliranje ovog pokreta prema "valovima" u potpunosti odbacuju.  Međutim, najučestaliji pristup feminizmu onaj je koji podrazumijeva tri vala pa je iz tog  razloga povijesnom razvoju ovog pokreta najpraktičnije pristupiti iz te uvriježene perspektive:

Prvi val feminizma obuhvaća period između 1800. i 1920. i fokusiran je na sudjelovanje žena u javnom prostoru. U ovom su se razdoblju feministkinje zalagale za ravnopravnost žena po pitanju glasanja, zaposlenja, nasljeđivanja imovine i obrazovanja.  

Drugi val feminizma obuhvaća period između 1960. i 1980 a proizlazi iz poslijeratne situacije u svijetu. Period nakon dva rata označen je težnjom da se muškarci i žene povrate svojim tradicionalnim i društveno zadanim ulogama u društvu, a sve u svrhu obnove nacija. Drugi se val feminizma javlja kao odgovor na to regresivno shvaćanje muških i ženskih uloga u društvu.

Treći val feminizma traje od 1990. do danas. Javlja se kao odgovor na 'neuspjehe' prethodne generacije feministkinja, izrazito je multidisciplinaran i svojim djelovanjem želi razoriti sve predrasude i stereotipe stvorene na muškarac-žena binarnom temelju. Povezan je i s pojavom novih elemenata poput girl power, riot grrrl, postkolonijalizam, transnacionalizam, etc.

PRVI VAL: VELIKA BRITANIJA OPĆENITO

Prvom je valu feminizma važno pristupiti distinkcijom među dvama pojmovima (kategorijama) kojima je označen – feminizam i ženski pokret. Iako je ženski pokret teško definirati, osnovna točka razgraničenja koju ima s feminizmom leži u drukčijem fokusu. Ženski se pokret (između ostalog) može promatrati kao skup socio-političkih pokreta, pretežno fokusiranih na rodna iskustva žena. S druge strane, feminizam karakterizira konstantno i aktivno izazivanje patrijarhalnog društva te analiza rodne (nad)moći u binarnom muškarac-žena odnosu, a fokusira se na poboljšanje položaja žena u društvu.

Jednostavnije rečeno, temeljni je zadatak feminizma  još u njegovim začecima bio ukidanje diskriminacije žena.

Iako se povijesni razvoj ovog pokreta može pratiti (barem) od 16. stoljeća, polazišne točke njegova oformljenja treba tražiti u 19. stoljeću. Prvi pokreti žena formiraju se u Velikoj Britaniji i SAD-u pa se potom prelijevaju i u druge države, a prvi je val feminizma bio koncentriran na borbu za pravo glasa, obrazovanje, nasljeđivanje imovine i zaposlenje. Borba za ravnopravno zaposlenje djelomično je proizišla iz industrijske revolucije – perioda u kojem je tehnološki napredak sve naglašenije počeo zamjenjivati potrebu za konkretno muškom radnom snagom.

Prelazak u industrijsko društvo sa sobom je nosio i promjene vezane uz svjetonazorska pitanja. Znanost se počela nametati kao izvor spoznaje i na taj način dokidati intelektualni monopol Crkve, zbog čega su se počela ljuljati i standardna tradicionalna uvjerenja. Engleska se u ovom kontekstu shvaća predvodnicom modernizacijskih procesa te je društvo ondje vrlo brzo suočeno s neočekivanim promjenama.

Dakle, u duhu sveopćeg napretka do kojeg dolazi u 19. stoljeću javljaju se i prva organizirana djelovanja žena. Prvi val feminizma otvara pitanje građanskog društva i političkih prava koja bi trebali uživati svi i sve bez obzira na spol. Međutim, iako su se tehnologija i društvo razvijali neslućenom brzinom, institucija braka i patrijarhat u ovom su kontekstu svejedno držali primat. Budući da se brak shvaćao po matrici "muž i žena su jedno, a to jedno je muž", u tom su periodu samo neudate žene mogle biti dio javnog života. Dakle, pitanje emancipacije nije se moglo promatrati odvojeno od pitanja bračnog ugovora.

Emmeline Pankhurst

Emmeline Pankhurst

U ovakvom duhu izrasta i prvi val feminizma, argumentaciju pronalazi u moralnim vrijednostima, a u Engleskoj je povezan i s prostitucijom. Prve su feminstkinje bile mahom bijele i imućne žene čiji je aktivizam bio odobren od strane njihovih utjecajnih supruga/očeva. Neke od njih su Harriet Taylor Mill, Millicent Fawcett i Emmeline Pankhurst. One su vrlo taktički i promišljeno koristile pitanje morala - "ženske" su vrline (čestitost, nježnost, briga) postale glavni argument u njihovoj borbi za pravo glasa; ako žene dobiju pravo glasa, država će biti uređena kao obitelj, a one će se pobrinuti da dođe do moralne i nacionalne obnove.

Ovakav je pristup pitanju prava žena bio nužno isključiv prema takozvanim "moralno posrnulim ženama", engleskim prostitutkama. Kada je 1864. godine engleski Parlament donio "Dekret o zaraznim bolestima" koji je policiji dozvoljavao privođenje i pregled prostitutki (a i pritvor u slučaju spolne bolesti), protiv takve je odluke malo žena bilo spremno ustati. Budući da su prve poznate engleske feministkinje gotovo u pravilu dolazile iz srednje ili više društvene klase, problemi žena koje su dolazile iz nižih slojeva društva nisu naišli na njihovo razumijevanje.

PRVI VAL: SUFRAŽETKINJE

Pokret je na prijelazu stoljeća bio obilježen sufražetkinjama i njihovom borbom za pravo glasa. Predvodila ih je Millicent Fawcett, dok je idejna vođa organizacije bila Emmeline Pankhurst s kćerima (Sylvia, Adela i Christabel Pankhurst). Budući da su se u to vrijeme zahtjevi žena za sudjelovanjem u političkom životu držali iznimno radikalnima, vlada je prema sufražetkinjama bila nepopustljiva. Treba napomenuti kako se borba Britanki za sudjelovanje u javnom životu ne može promatrati jednoznačno. Iako su se sve borile za isti cilj koji je podrazumijevao pravo glasa, često su nastupale iz nepomirljivih pozicija – militantnost jednih bila je u oprečnoj poziciji naspram pregovaračkih taktika drugih. Sufražetkinje okupljene oko Pankhurst u jednom su trenutku, zbog nepopustljvosti vlade, odbacile sve legitimne metode borbe te su u ime svojih prava počele protestirati u javnom prostoru (razbijanje prozora na javnim zgradama, razrezivanje slika u galerijama i slično). Na taj je način unutar ove organizacije došlo do podjele - Millicent Fawcett oko sebe je okupila reformistički opredijeljene sufražetkinje. Ova je struja smatrala da se radikalnim pristupom koji zastupa Pankhurst ništa ne može postići te su tražile načine da prava žena zastupaju kroz druge metode. Ono oko čega se većina prvih feministkinja slagala bio je zajednički impuls za seksualnu i moralnu reformaciju ljudskog roda, zbog čega se seksualnost i seksualna sloboda žene shvaćala vrlo regresivno.

Sufražetkinje u Engleskoj

Sufražetkinje u Engleskoj

Prvi je svjetski rat bitno utjecao na daljnji razvoj feminističkog pokreta. U jeku rata ženska se prava ostavljaju po strani kao manje relevantna, i to ne samo od strane političkog vrha, već i od strane žena (feministkinja) samih. U ovom su se povijesnom periodu feministkinje podijelile na patriotkinje i na pacifistkinje. Prva grupa, u koju spada mnogo slavnih imena sufražetkinja, smatrala je neprijateljem/icom svakog/u pripadnika/cu bilo koje od neprijateljskih nacija. Potonje su (Pacifistkinje) bile malobrojnije pa se njihov glas samim time i puno slabije čuo. Kako i sam naziv govori, zalagale su se za mir, a smatraju se predvodnicama internacionalnog pokreta s kojim se feminizam danas poistovjećuje.

Kako se ustanovilo da će Prvi svjetski rat ipak trajati duže od tek nekoliko mjeseci, tako ni potreba za ženskom radnom snagom nije jenjavala. Bile su potrebne u tvornicama, prilikom proizvodnje oružja, ali i na frontu. Naime, u proljeće 1917. godine osniva se ženski britanski korpus koji do konca rata broji 40 tisuća žena.  Svojim su radom i sudjelovanjem u ratu žene dobile priliku da se osvijeste kao korisne članice društvene zajednice, a u tvorničkim su se poslovima pokazale kao jednako sposobne i vješte kao i muškarci.

Poslijeratna je politika bila koncentrirana na vraćanje žena u privatni prostor. Po završetku rata radilo se na demobilizaciji žena iz tvornica te im je (u onim zemljama u kojim su  stekle pravo glasa) jasno stavljeno na znanje da svoja prava mogu zahvaliti supruzima-palim herojima. Poslijeratna je propaganda, dakle, bila utemeljena na istiskivanju žena iz javne sfere, bilo javnom osudom (žene koje u Njemačkoj odbijaju napustiti svoja radna mjesta pogrdno se nazivaju grobarkama), bilo demobilizacijom (ukidanjem svih radnih prava na temelju nestručnosti), bilo slavljenjem uloge majke i supruge (u Francuskoj se od 1920. godine majkama s više djece počela dodjeljivati tzv. "Obiteljska medalja").

Slična se politika "normalizacije" društva provodila i po svršetku Drugog svjetskog rata. Ženama se nametala obveza rješavanja demografskog pitanja unutar pojedinih nacija, a odnosila se na porast nataliteta i smanjenje mortaliteta novorođenčadi. Ovakav je pristup iznova sugerirao povratak žena u privatnu sferu i ponovno preuzimanje uloge domaćice, supruge i majke. Iz tog se razloga poslijeratna generacija naziva i Baby boom generacijom.  

PRVI VAL: SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE

I na drugom se kraju svijeta prvi val feminističkog pokreta, u skladu s povijesnim događanjima, može slično kontekstualizirati, a fokusiran je također na ravnopravnost po pitanju obrazovanja, rada i sudjelovanja u javnom životu. Začeci feminističkog pokreta u Americi obilježeni su Seneca Falls konvencijom (1848.), prvom konvencijom koja govori o pravima žena. Tijekom ove konvencije američke aktivistice Lucretia Mott i Elizabeth Cady Stanton borile su se za žensko pravo glasa koje je u SAD-u do tog trenutka pripadalo isključivo bijelim muškarcima.

Pitanje prava američkih žena dobilo je na dodatnoj težini nekoliko godina kasnije, kada je Lucy Stone osnovala Nacionalnu organizaciju za žensko pravo glasa (National Women's Rights Convention). U tome joj se uskoro pridružila i Susan B. Anthony. Osim što su bile jedne od najvažnijih zagovarateljica ravnopravnosti žena, Stone i Anthony bile su i abolicionistkinje te je njihova borba bila usmjerena i protiv ropstva.

Iako su brojne američke sufražetkinje bile ujedno i abolicionistkinje, počeci feminizma u SAD-u (slično kao i u Engleskoj) također se vežu uz imućniji stalež koji u ovom kontekstu podrazumijeva bijele žene iz viših slojeva društva.

Iz tog se razloga i u SAD-u podjela unutar samog pokreta razvijala u sličnom tonu kao što je to bilo u Engleskoj - došlo je do neslaganja i frakcija. Kako je dio Nacionalne organizacije za žensko pravo glasa podržavao rasističku ideologiju, žene afroameričkog porijekla osjetile su se isključenima. Kao odgovor na to isključenje, Afroamerikanke su osnovale Nacionalnu asocijaciju nebijelih žena.

Žene su pravo glasa u SAD-u dobile 1920. godine, a za to su se borile raznim metodama poput štrajkova glađu i demonstracija pred Bijelom kućom.

PRVI VAL: GLOBALNA RAZINA

Bitno je naglasiti da se prvi val feminizma u različitim oblicima odvijao diljem svijeta. U Indiji su se aktivistice borile za pravo na obrazovanje djevojčica, a 1918. su godine dobile i potporu indijskog Nacionalnog kongresa. U Indoneziji je Raden Ajeng Kartini istupala protiv poligamije, prisilnog braka, ali i kolonijalnog tlačenja. U Japanu je borbu za pravo glasa žena pokrenula Kishida Toshiko, a prva se kampanja za biračko pravo pokrenula 1917. godine. Kina (Peking) je pod vodstvom Tan Jun Ying 1911. dobila vlastito društvo sufražetkinja

Industrijska revolucija, modernizacijski procesi i Prvi svjetski rat bili su glave okosnice začetaka ovog pokreta te se danas pokazuju bitnima za kontekstualizaciju prvog vala feminizma. Žene su pravo glasa stjecale uglavnom u međuratnom razdoblju. Ovo su pravo žene postupno izborile, ponajprije u skandinavskim zemljama, a zanimljiv je podatak da su žene u Švicarskoj pravo na glas stekle tek 1971. godine. Ne smije se zanemariti činjenica da su predvodnice prvog vala feminizma dolazile redom iz viših društvenih slojeva, zbog čega su stvarni problemi siromašnih žena bili zanemareni. Žene koje su dolazile iz niže društvene klase bile su prinuđene emancipirati se na bilo koji način jer su morale zadržati svoje poslove da bi preživjele. Iz ovog se razloga prvom valu feminizma često pripisuje buržujski duh.

Ovakvo se stanje feminističkog pokreta promijenilo onog trenutka kada je Simone de Beauvoir 1949. godine objavila "Drugi spol" i na taj način obilježila presudni moment unutar samog pokreta i feminističke teorije. Svojom je poznatom rečenicom "Ženom se ne rađa, ženom se postaje" feministkinjama pružila temelj na kojem su mogle razvijati nove i različite, ali ipak ne kontradiktorne teze. Iz tog je razloga u drugom valu feministički pokret postao bitno učvršćen i stabilniji. 

Izvori i literatura

Mihaljević, Damirka. 2016. "Feminizam – što je ostvario?", Mostariensia : časopis za humanističke znanosti 20 (1-2), 149-169.

Rodriguez, Marta, Susan Alice Watkins i Marisa Rueda. 2002. Feminizam za početnike.  Zagreb: Jesenski i Turk.

Kategorički feminizam: nužnost feminističke teorije i prakse. 2007. Ur. Ankica Čakardić, Ana Jelušić, Daniela Majić, Tanja Ratković.

https://www.voxfeminae.net/cunterview/politika-drustvo/item/6145-vodic-kroz-pravce-i-valove-u-feminizmu-za-pocetnice-ke

http://theconversation.com/unpacking-the-difference-between-feminist-and-womens-movements-in-africa-45258

https://blogs.stockton.edu/postcolonialstudies/domesticity-and-kitchens/american-feminism/first-wave-feminism/

http://people.howstuffworks.com/feminism1.htm

https://www.youtube.com/watch?v=LejTKDO3aRM

https://www.youtube.com/watch?v=D6ARF5GUBkg

https://hr.wikipedia.org/wiki/Feminizam

https://en.wikipedia.org/wiki/Feminism

Tagovi: emmeline pankhurst, feminizam, feminizam prvog vala, mary wollstonecraft, povijest feminizma, prvi val feminizma, susan b anthony, tri vala feminizma

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM