Sa stavom

26.07.2017. 09:55:10 - Clementine Morrigan (gutsmagazine.ca)

pristanak, cijenjenost, reciprocitet

Tri pitanja o emocionalnom radu

(Foto: maxpixel.freegreatpicture.com)

Nedavno je tip s kojim sam par puta izašla prolazio kroz teško razdoblje. Dopisivali smo se o tome i ja sam mu napisala "ako mogu nešto učiniti kako bih ti pomogla i podržala te, molim te reci mi".  On mi je odgovorio s pitanjem – kako može prihvatiti moju podršku, a da pritom ne iskorištava moj emocionalni rad. Naglasio je kako se od mene, kao žene, često očekuje da obavljam emocionalni rad, a da on, kao muškarac, često ima koristi od ženskog emocionalnog rada. Premda je zasigurno htio pokazati svoje znanje o feminističkim temama, njegov odgovor me je naljutio. Taj odgovor implicitno poriče moju ponudu emocionalne podrške. Podsjetilo me na rašireni diskurs o emocionalnom radu – diskurs koji kritizira eksploataciju emocionalnog rada, no istovremeno ne prepoznaje kako je emocionalni rad ono "ljepilo" koje održava zajednice na okupu.

Emocionalni rad je skup vještina. To je rad koji podržava, koji podiže ljude da se osjećaju bolje i koji osigurava prostor kada je teško. Često nevidljiv, emocionalni rad se uvijek obavlja "iza scene". Za emocionalni rad je temeljna sposobnost istinskog slušanja bez pokušaja da popravimo stvari; ključno je osigurati prostor za ljude dok prolaze kroz teške osjećaje; ponuditi im konstruktivnu povratnu informaciju; pomoći im da se osjećaju voljenima, vrijednima, viđenima i paženima. Emocionalni rad može biti podsjećanje ljudi da trebaju jesti. Može izgledati tako da osiguramo da životni prostor bude čist i spreman za rad. Može značiti da smo dostupni, da ćemo se pojaviti, držati nekoga za ruku, pružiti prostor za nečiju bol. Ponekad emocionalni rad poprima oblik edukacije drugih, "izvlačenje" teških životnih iskustava kako bismo ponudili_e važno znanje. Ponekad je to stvaranje uvjeta drugima da kažu svoju istinu. Mi koji_e to često radimo, u tome možemo biti vrlo dobre_i, a da nikada ne artikuliramo što točno radimo. Tek kada emocionalni rad izostane i kada se stvari počnu raspadati, tada počinjemo primjećivati koliko je taj rad važan.

Važno je spoznati kako je emocionalni rad neviđen i neprepoznat/necijenjen. Trebamo ukazivati na iskorištavanje i obezvrjeđivanje ovog važnog rada. Istovremeno, saznanje da je emocionalni rad često iskorištavan, prevodi se u uvjerenje da je emocionalni rad sam po sebi iskorištavanje. Kao ženi koja često ulaže u emocionalni rad, i u osobnom i u poslovnom životu, nije mi drago što se moja važna, potrebna, kompleksna vještina prikazuje kao nešto što je prema meni nužno opresivno. Ne sviđa mi se pretpostavka da sam na neki način prevarena i izmanipulirana da radim težak i potreban posao koji mi je iznimno važan. Takav diskurs obezvrjeđuje emocionalni rad.

Pa, umjesto da pretpostavljamo kako je emocionalni rad nužno i neizbježno iskorištavajući, možemo li razmotriti kako ga možemo etički prihvatiti?

Ako emocionalni rad možemo prihvatiti etički, onda ga možemo vrednovati kao važan rad koji mijenja svijet – što on jest. Možemo početi ozbiljno razmišljati kako taj rad, tako često neprepoznat, zapravo održava živima naše odnose, zajednice, pokrete i nas same.

Možemo imenovati, prepoznati, poštovati, raditi i, da, prihvatiti emocionalni rad, umjesto da mu uzmičemo zato što ne želimo biti iskorištene_i. Ovo pišem kao prijedlog, i ovaj prijedlog je sam po sebi oblik emocionalnog rada. To je čin ljubavi. To je poziv da razmislimo kako bismo prihvatili emocionalni rad, a da ne bude iskorištavajući. Premda ovo nije opsežan popis, a nipošto nije konačna riječ o ovoj temi, nudim tri pitanja koje možemo iskoristiti kao smjernice za etičko prihvaćanje emocionalnog rada. Bez obzira prihvaćamo li emocionalni rad od prijatelja, ljubavnika_ice, profesionalca_ke ili suradnika, razmišljanje o ovim pitanjima može nam pomoći da to činimo s poštovanjem i reciprocitetom.

 

1. Postoji li pristanak?

Prvo što se moramo zapitati – je li osoba koja pruža emocionalni rad s tim suglasna? Je li  to sama ponudila? Je li to ponudila dobrovoljno i bez prisile? Ako nekome namećete osjećaj krivnje što ne pruža emocionalnu podršku (rad), onda tu nema pristanka. Ako pred nekoga "istovarite" teške stvari, a da prije toga niste provjerili je li ta osoba s tim okej, također nema pristanka. Ako pretpostavite da je sada dobar trenutak za neku temu, a da niste prvo pitali – također, to nije suglasan rad. Ako zahtijevate da osoba s manje moći od vas obavlja posao vaše edukacije, to nije pristanak. Ako želite znati je li netko suglasan i želi pružiti emocionalni rad, odgovor je jednostavan: pitajte.

To se pitanje može postaviti na brojne načine. Važno je da je pitanje autentično, iskreno i da se na njega može odgovoriti s 'da', 'ne' ili 'možda' u određenim okolnostima. Primjerice, prijateljica može reći da može pričati na telefon 15 minuta, ali ne duže, ili kaže da će ti rado posvetiti pažnju kada završi nešto što sada radi.

Ako nekoga od koga se očekuje da obavlja emocionalni rad to tražite, iznimno je važno da mu date mogućnost "izlaza". Primjerice, mogli biste reći: "Nešto uznemirujuće mi se dogodilo danas na poslu i htjela bih o tome razgovarati. Ako imaš kapaciteta (vremena, možeš, želiš) sa mnom o tome, molim te javi mi, ali ako nemaš potpuno razumijem".

Dati ljudima do znanja da postoje drugi ljudi od kojih možete tražiti podršku, također smanjuje ili ukida pritisak. Možete reći nešto kao: "Mogu li ti reći što mi se događa? Razgovarat ću o tome sa svojim terapeutom ovog tjedna, pa nema pritiska."

Kada govorim o pristanku – govorim o informiranom pristanku. Budite jasni i konkretni kakvu podršku trebate kako bi druga osoba mogla odlučiti može li je pružiti ili ne. Primjerice, možete reći: "Imala sam stvarno težak tjedan i pomoglo bi mi kad bi netko samo došao do mene i sjedio sa mnom. Ne želim pričati o tome. Je li to nešto što bi mi mogao_la učiniti? Ako ne, nema veze, pitat ću nekog drugog."

Ovo može biti teško kada smo u krizi, to mi je jasno. Mnogi od nas ne dobiju podršku kad je trebaju, posebno oni/one među nama koje doživljavaju višestruke oblike opresije. Stručna podrška je često nedostupna ili štetna, stoga želim naglasiti da nas ne treba biti sram tražiti pomoć kada smo očajni_e. Važno je tražiti pomoć kada je trebamo, čak i ako to ne radimo savršeno. Nismo uvijek u stanju pažljivo promisliti kako ćemo tražiti pomoć. Istovremeno, to činiti (tražiti pomoć) je važan dio poštovanja onih koji mare za nas. Sjetiti se važnosti pristanka kada tražimo emocionalnu podršku vodi do čvršćih i održivijih odnosa i zajednica. Kada nismo u krizi, može biti korisno sastaviti listu ljudi kojima se možemo obratiti za podršku/pomoć kao i listu pitanja koje možemo koristiti kada pitamo za podršku. Taj popis može uključiti prijatelje_ice, partnere_ice, obitelj, stručne osobe i krizne centre. Tako ćemo, kada tražimo/trebamo pomoć, moći upotrijebiti taj popis. Može nam pomoći da se sjetimo opcija čak i kada nam najbliži ljudi nisu u mogućnosti pružiti podršku koju trebamo u nekom razdoblju.

 

 2. Je li taj rad cijenjen?

Svi imamo koristi od emocionalnog rada u našem svakodnevnom životu, bez obzira radi li se o tome da je blagajnica ljubazna iako je imala grozan dan ili o partneru/ici koji/a nas sluša dok pričamo o lošem danu na poslu, ili o prijatelju_ici koji/a nas uvijek oraspoloži ili o prijateljima s Facebooka koje "bombardiramo" svojim idejama. Emocionalni rad ima mnoštvo oblika i podržava nas na brojne načine. Pa ipak, njegova uloga u našim životima često ostaje neprepoznata. Dio etičkog prihvaćanja emocionalnog rada je vrednovanje tog rada, a da ga ne uzimamo "zdravo za gotovo", da ga prepoznamo i priznamo i artikuliramo načine na koje nas podržava.

Imala sam partnera koji nikada nije doživio seksualno nasilje. Bio je član kolektiva koji se bavio politikama vezanim uz seksualno nasilje. Često smo razgovarali o tome i pitao me je za mišljenje. Kao osoba koja je preživjela seksualno nasilje, znala sam mnogo toga i rado sam mu pomagala. Razljutilo me to što je taj emocionalni rad i korištenje moje traume da pomognem njemu i njegovom kolektivu bio potpuno nepriznat. Moj partner je svoj kolektiv opskrbljivao s mnoštvom novih i važnih ideja, a da mi nikada nije pripisao zasluge za to.

Ovo je primjer pogrešnog ponašanja, no postoje mnogi načini dobrog ponašanja. Od toga da se izravno zahvalimo ljudima i kažemo im kako nam je njihov emocionalni rad pomogao do javnog pridavanja zasluga. Za svaku situaciju postoji prikladna reakcija. Običan smiješak upućen blagajnici i nastojanje da joj ne "trošimo" vrijeme dovoljno je joj pokažemo priznanje i zahvalnost. Uslužnim radnicima i radnicama možemo dati i velikodušne ili redovne napojnice (da ne spominjem da ih ne smijemo koristiti kao objekte emocionalnog istresanja).  Možemo odati priznanje prijateljima na Facebooku navodeći njihove doprinose u našem radu (no prije toga ih treba pitati žele li ili ne da im navedemo imena). Pred prijateljima i pred zajednicom možemo svojim partnerima_cama reći koliko cijenimo njihovu stalnu podršku. Možemo javno obznaniti da ništa od našeg rada nije nastalo u vakuumu i zahvaliti onima koji su doprinijeli svojim emocionalnim radom.

Dio prihvaćanja emocionalnog rada je iskreno pokazivanje zahvalnosti i pridavanje zasluga. Priznanje znači mnogo ljudima da se osjete cijenjenima za svoj naporan rad.

 

3. Postoji li reciprocitet?

Konačno, trebamo se zapitati je li emocionalni rad recipročan. Kada za emocionalni rad plaćamo, primjerice psihoterapeutu ili seksualnoj radnici, očito se od nas ne očekuje da uložimo istu količinu emocionalnog rada zauzvrat. U tom slučaju dajemo novac. No, još uvijek možemo poštovati njihov rad držeći se dogovora, poštujući njihovo vrijeme, sjetiti se da su profesionalci ljudi i da mogu imati loš dan, i općenito tretirati ih s uvažavanjem.

U odnosima u kojima ne plaćamo za emocionalni rad posebno je važno zapitati se pružamo li ga i mi zauzvrat. Dajemo li toj osobu podršku? Slušamo li o njenim problemima? Jesmo li dostupni u krizi? Naravno da je nemoguće biti emocionalno dostupan cijelo vrijeme, ali u fer recipročnim odnosima trebali bismo davati koliko i primati. Ako shvatimo da dobivamo mnogo emocionalnog ulaganja od nekoga, važno je razmisliti možemo li i mi uzvratiti. Vraćamo li uslugu?

Ako smo navikli dobivati emocionalnu podršku bez uzvraćanja, to je nešto na čemu trebamo poraditi. Neki ljudi, zahvaljujući svojim privilegiranim pozicijama, navikli su imati emocionalnu potporu drugih te nikada nisu naučili kako da to i sami rade. Možda nisu svjesni da je emocionalni rad – rad, da je to skup vještina.

Ako niste navikli ljudima davati podršku, prvo se trebate educirati kako to činiti. Postoje brojne knjige i članci koje možete pročitati kako biste naučili kako slušati, kako pružiti podršku, kako ljudima dati prostor. Također, možete pitati ljude koje želite podržati kakvu podršku oni žele, no dobro je najprije izbrusiti vještine emocionalnog rada, tako da ne očekujete od nekog drugog da sam obavi emocionalni rad učeći vas emocionalnom radu.

Dio samoedukacije o tome što je emocionalni rad i kako ga raditi je samoedukacija o sistemskoj opresiji i o tome kakve koristi mi od nje imamo. Važan dio učenja je spoznati kako mi opresiramo druge očekujući da nas educiraju o toj opresiji. Velik dio reciprociteta vezan je uz samoedukaciju, a to je tek početak. S te polazišne točke, trebamo se pitati kako možemo uzvratiti ljudima u našim životima, posebno onima od čije opresije imamo koristi i onima koji su izloženi višestrukim opresivnim sistemima.

Reciprocitet je temelj izgradnje snažnih odnosa i zajednica. Ako se konstantno oslanjamo na nekoga, zapitajmo se "Na koga se oslanja ta osoba?". Možete prijatelju poslati poruku i pitati ga kako je, kakav mu je bio dan. Možete saslušati suradnika koji vam govori o nečemu stresnom što je doživio. Možete održavati empatični prostor za svog partnera ne pokušavajući "popraviti" situaciju. Možete svom ljubavniku donijeti hranu kada je bolestan. Učiti kako "obavljati" emocionalni rad važan je dio njegovog etičkog prihvaćanja.

Važno je spoznati da neki od nas trebaju više brige od drugih. Neki od nas, zbog traume, invaliditeta, problema s mentalnim zdravljem, siromaštva ili nekih drugih razloga, možda nisu u poziciji da pruže emocionalni rad kakav nam je potreban. Možemo prolaziti kroz razdoblja kada možemo pružiti više emocionalne potpore ili kroz razdoblja u kojima trebamo više brige i pažnje nego što smo je sposobni dati. Možemo biti sposobni pružiti recipročnu brigu na neke načine, a ne neke druge ne. I to je potpuno u redu. Trebamo bogate mreže emocionalne skrbi, tako da svatko od nas može dobiti onoliko koliko mu treba. Trebamo zajednice koje cijene i upražnjavaju emocionalni rad – zajednice u kojima si međusobno pomažemo. Reciprocitet je odluka da izgradimo zajednice u kojima ćemo svi biti podržani i ne izostaviti nikoga; to nije razmjena "jedan na jedan".

Emocionalni rad je nevidljivo "ljepilo" koje održava naše odnose, zajednice, pokrete i nas same. To je neophodan rad na promjeni svijeta. Važno je artikulirati činjenicu da je emocionalni rad često nepriznat i iskorištavan te da se često zahtijeva od određenih skupina ljudi - uključujući žene, feminine ljude i nebijele ljude. U isto vrijeme, moramo spoznati da je emocionalni rad vrijedan i važan. Trebamo ga više, a ne manje, i trebamo ga dijeliti. Umjesto da mu uzmičemo zbog straha da ćemo biti iskorišteni, možemo se zapitati: "Postoji li pristanak? Cijenimo li taj rad? Postoji li reciprocitet?". I ako iskreno odgovorimo na ova pitanja, možemo ga prihvatiti sa zahvalnošću i poštovanjem.

Na kraju, želim se zahvaliti svim teoretičarima_kama, aktivistima_kinjama, umjetnicima_ama, piscima/spisateljicama i prijateljima_cama koji su artikulirali važnost emocionalnog rada, posebno onima koji nisu bijeli, osobama s invaliditetom i seksualnim radnicima_ama. Ovo ne bih mogla napisati da cijeli život nisam učila od onih koji su to učinili prije mene i nastavit ću učiti. Hvala. 

Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević

Tagovi: emocije, emocionalni rad, feminizam, muškarci, neplaćeni rad, patrijarhat, žene

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM