Sa stavom

31.07.2017. 11:48:54 - R. L. Stephens (jacobinmag.com)

o stanovanju i drugim nužnostima

Služiti ljudima

Program besplatnog doručka Crnih pantera

Program besplatnog doručka Crnih pantera (Foto: eater.com)

Naše organiziranje ne smije se svesti samo na 'priču' o svakodnevnim krizama u životima ljudi pod kapitalizmom. Moramo se uključiti.

Stanovanje je intimna potreba. Imati dom znači imati osnovnu mogućnost stabilnosti, prostor za povratak u sigurnost i oporavak za daljnju borbu; to nije samo ljudsko pravo već je i  nužno za otpor. Posljedice nedostatka stabilnog stanovanja često su tragične, uništavaju živote na samom početku.

Sjetite se Allena Bullocka, tinejdžera iz Baltimorea koji je razbio prozore policijskog automobila narančastim čunjem za signalizaciju u protestima koji su uslijedili nakon ubojstva Freddieja Graya. Prošlog tjedna, 'Baltimore Sun' je izvijestio kako je Allen osuđen na četiri godine zatvora zbog opetovanog kršenja uvjetne kazne nakon prvotne presude.

Kao i Freddie, Allen je odrastao u siromaštvu. Bio je posvojeno dijete. Njegova biološka majka Bobbi bila je osuđena zbog seksualnog rada 2003. i država joj je oduzela Allena i sklonila ga iz njenog doma. Bobbi je kasnije izborila povratak skrbništva. No, stanovanje je ostalo trajan problem tijekom Allenovog djetinjstva. U vrijeme nereda, Allen je živio u kući rođaka, radije nego u majčinoj.

Kada je stao na policijski automobil na dan prosvjeda, s čunjem u ruci i pogledom preko ramena, novinar je okinuo tu fotografiju – koja je postala prepoznatljiv snažan prikaz protesta.

Allen je inicijalno bio osuđen na 11 i pol godina zatvora, no s uvjetnih šest mjeseci. To mu je bilo prvo kazneno djelo kao odrasloj osobi. Napustio je zatvor i čekale su ga godine probacije, no vratio se u siromaštvo. Kao što je to bilo standardno u njegovom životu, stanovanje je bilo neizvjesno.

"Budući da me je majka izbacila iz stana, kada sam izašao nisam imao nikakav prijevoz, obitelj, nisam imao koga nazvati, ništa", Bullock je objasnio sudu na saslušanju zbog kršenja probacije. Preselio se majci svog djeteta, no o preseljenju nije izvijestio probacijskog službenika. Također, nije se pojavio na dva zakazana saslušanja.

Sudac ga je osudio na četiri godine zatvora – naravno, četiri godine više od policajaca koji su ubili Freddieja Graya, koji su svi oslobođeni.

"Ovo je za tebe, već mi nedostaješ... plačem jer sranje neće prestati, nije me briga za to sranje sa zatvorom", Allen je napisao kao posvetu Freddieju uz fotografiju sa društvenih mreža na kojoj razbija policijski automobil, dan prije odlaska u zatvor. Fotografija je bila posebno popularna na ljevici, često u formi mema s tekstom "podržite naše trupe".

No, što ljevica doista misli pod podrškom Allenovom otporu? Ulozi za strategije kako pokazati stvarnu solidarnost, a ne dijeliti memove, visoki su – radi se o razlici između života i smrti. Politički djelovati znači boriti se u tim uvjetima, a ne naprosto pozdravljati otpor.

Allenova jamčevima iznosila je nevjerojatnih 500,000 dolara. Viša od jamčevine policajaca optuženih za sudjelovanje u ubojstvu Freddija Graya. Naposljetku je bio pušten iz zatvora nakon što je njegova majka platila 15,000 dolara u gotovini, od koji je skoro 9,000 prikupljeno donacijama Također se obvezala da će platit još 35,000 dolara kroz mjesečne rate od 500 dolara tijekom 17 godina.

Sustav jamčevina u Baltimoru je iznimno opresivan za siromašne. Premda su donacije za jamčevinu Allenu omogućile privremenu slobodu, zbog stambene nesigurnosti ostao je ranjiv za pokušaje državnih institucija da od njega učine primjer. Desetljeća rasističke diskriminacije u stanovanju, zajedno s recentnijim predatorskim iznajmljivanjima i ovrhama, dovelo je do toga da se mnogi stanovnici Baltimorea bore s neprikladnim i lošim stambenim opcijama.

Živio sam u Washingtonu, DC, kada je umro Freddie Gray. Nemiri su počeli nekoliko dana prije nego što sam odselio. Kada sam vidio da je otkazana nastava u baltimorskim školama, shvatio sam da postoje djeca koja toga dana neće jesti. Znam kako je to biti gladan. Uskočio sam u auto u odvezao se do Baltimorea.

Susreo sam se s grupom stanovnika_ca u crkvi u Zapadnom Baltimoreu, u četvrti u kojoj je ubijen Freddie. Pakirali smo ručkove za zajednicu. Dok sam hodao ulicama Freddijevog kvarta, noseći hranu nepoznatim ljudima, vidio sam duboko siromaštvo. Izgledalo je gotovo kao da je zamišljeno da slomi duh stanovnika.

Većina kuća bila je pokrivena drvenim materijalom. Na ulicama nije bilo zelenila. Nije bilo dućana. Ljudi su ondje živjeli. Također, ljudi su ondje i umirali – mnogo. Baltimorske statistike koje gradske vlasti nazivaju "smrtnim slučajevima koje se moglo spriječiti". Za 51 posto smrtnih slučajeva u susjedstvu Freddieja Graya u zapadnom Baltimoreu službeno se smatra da su se "mogli izbjeći".

Premda su prosvjedi donijeli uzbuđenje i priskrbili pažnju države, brutalna stvarnost svakodnevnog života ovdje bila je primarna briga svakog stanovnika kojega sam sreo. Upravo su ti uvjeti u Allenovom životu, koji su trajali dugo i počeli davno prije otpora, ono što ga je uništilo. Ostaje pitanje – kako siromašni ljudi mogu pružati održiv otpor ukoliko ne mogu preživjeti?

Isto to pitanje je ključno kada razmišljamo o životu Delana Wingfielda - Delano je bio organizator – hrabri organizator. Njegovo organiziranje je pokrenulo kampanju koja je pokrenula predsjednika. No, to nije bilo dovoljno da spasi njega. Poput Allena Bullocka, nesigurno stanovanje bilo je ključni element u Delanovoj životnoj tragediji.

Delano je zarađivao devet dolara po satu kao radnik u restoranu na 'Union Station' u Washingtonu, kuhao je i prao suđe i krpao kraj s krajem. 2013., organizirao je druge radnike_ce u borbi za bolje plaće i bolji život. Kada je poslodavac saznao za to, Delanu je smanjena satnica.

"Bilo je teško s 35 sati, i sada ne znam što bih trebao raditi s 20 sati koje sam dobio. Ovdje sam kako bih ja i svi drugi imali više novca", izjavio je za Al Jazeera America za vrijeme kampanje 2013. godine. Delano je bio jedan od prvih radnika koji je pokrenuo štrajk kako bi (naposljetku i uspješno) "pritisnuo" predsjednika Obamu da proslijedi dekret kojim se podiže minimalna plaća radnicima/ama zaposlenim preko federalnih ugovora kao što je bio Delano. No, nije doživio uspjeh kampanje.

Sreo sam ga jednom na druženju kod zajedničkog prijatelja kod kojega je spavao na kauču. Kasnije se uspio preseliti u stan u drugom kvartu – Shaw. U to sam vrijeme i sam imao problema sa stanovanjem i našao sam se u istom tom kvartu, živeći na kauču kao i Delano. Razdvajala nas je jedna ulica.

U lipnju 2014., zajednički prijatelj je objavio na Facebooku: Delano je ubijen. Ubio ga je njegov cimer. Ubojstvo je bilo jezivo, no brzo je nestalo iz medija. Premda su postojali prijepori o detaljima ubojstva, jedno svjedočenje je snažno sugeriralo da je u pitanju bio spor oko novca.

To me je pogodilo. Žalovao sam zbog Delana. I ja sam živio u Shawu. I ja sam bio na kauču. I ja sam bio siromašan, radio za 10 dolara po satu i borio se da "stanem na noge". Potresla me je ta tragedija. Njegov život – i smrt – u to vrijeme je bilo tako blizu mom iskustvu. Mogao sam to biti ja. Dva mjeseca ranije, skoro sam i bio.

Živio sam s prijateljem. Prije toga je on živio kod mene nakon raskida s djevojkom. Kada više nisam mogao plaćati stanarinu i morao sam se odseliti, našao sam se na njegovom kauču kao što je prije on bio na mom. Znao sam da je odrastao u nasilnoj obitelji i da je tukao bivšu djevojku. No, siromaštvo me je činilo očajnim. Nisam se htio vratiti u majčinu kuću na drugom kraju države. To bi za mene bio poraz. Htio sam pokušati u Washingtonu.

Počelo je suptilno. Počeo je s malim uvredama – omiljeno mu je bilo reći mi "ubij se". Krao je novac od mene. Zatim me je počeo kontrolirati, uključujući izolaciju od prijatelja i kontrolu mojih obroka. Zatim me je počeo fizički napadati.

Posljednji put kad me je napao sam krvario, imao sam masnicu na oku i po cijelom tijelu. U tom trenutku sam posegnuo za nožem. Želio sam ga probosti, no drugi cimer me je zaustavio. Osim toga, želio sam pobjeći, nisam se želio osvetiti.

Četiri mjeseca sam živio na rubu. Bio sam bolno svjestan kruga nasilja; pisao sam rad na tu temu u pravnoj školi. Nakon svakog nasilnog ispada, zbijao je šale i ponašao se prijateljski, kao da se ništa nije dogodilo. No ispod površine bio je njegov osjećaj da ima moć nadamnom, spremnu da izbije. Jednom mi je rekao; "Neću oklijevati da te opet tresnem po glavi".

To je bio "školski primjer" nasilja. Znao sam da moram otići. Rekao sam prijateljima što se događa, ali nitko nije pomogao. Nisam imao novca. Cijelo to vrijeme sam bio svjestan opasnosti i znao sam što mi treba: mjesto za život, što je bio golem zadatak s obzirom na cijene stanarina i s obzirom da sam imao tako malo. Deprivacija je čak učvrstila moj otpor. Nisam mogao samo razmišljati i pričati o tome kako ću se izvući. Trebao sam pomoć. Trebao sam druge ljude.

Tek kad sam "zaradio" masnicu na oku, netko je konačno odgovorio na moj poziv u pomoć - konzervativni, religiozni obiteljski prijatelj. Imali smo različite političke i ideološke stavove. Nismo čak dijelili ni istu vjeru. U vrijeme moje krize, došao je s kamionom i preselio moje stvari u svoju kuću, pružio mi mjesto za život. Čak i prije tog incidenta, kada nisam imao za hranu, njegova crkva me je zvala da dođem po namirnice kod njih.

No, program spašavanja života koji mi je pružio bio je potpuno lišen bilo kakve sličnosti s politikama oslobođenja. Zadatak socijalizma je učiniti oboje – spasiti život i osloboditi.

Crne pantere su to shvaćale – zato su imale "programe preživljavanja na putu prema revoluciji" (Survival Pending Revolution) kao što je, primjerice, bilo dijeljenje besplatnog doručka. Kada država to nije osigurala, Pantere jesu, zajedno s političkim edukacijskim programom.

U svojoj knjizi iz 1972. To Die for the People ("Umrijeti za ljude") suosnivač partije Huey Newton objašnjava organizacijsku logiku programa preživljavanja. "Shvatili smo da je za osvještavanje ljudi nužno osigurati njihovo preživljavanje, razvijajući programe koji bi im pomogli da zadovolje svoje dnevne potrebe", napisao je.

No taj program nije bio apolitična socijalna usluga. "Stranka crnih pantera je razvila programe za zajednicu uvodeći socijalizam na praktične i konkretne načine", piše Paul Alkebulan u svojoj knjizi o povijesti Pantera 'Survival Pending Revolution'.

Ne bismo trebali slijepo kopirati programe Crnih pantera, no mogu nam biti inspiracija. Organiziranje oko potreba prosječnih ljudi ne znači samo ispuniti ove potrebe, već i osigurava "ulaz" za vođe da ostanu involvirani, što je ono što neki pokret čini održivim.

Lako je uperiti prst u Allena Bullocka i reći da je trebao znati bolje, umjesto da pogriješi i prekrši svoju uvjetnu kaznu. No, nije nedostatak znanja ono što sprječava siromašne. Poznat mi je krug nasilja i neizbježnost sljedećeg napada. Pretpostavljam da je Delano znao da živi u opasnom domu. Dovoljno znamo. Pravo pitanje je imamo li dovoljno snage da se maknemo iz svoje situacije.

Iako je problem sa stanovanjem zajednički Allenu, Delanu i meni, milijuni ljudi u ovoj zemlji se muče sa zadovoljavanjem svih vrsta bazičnih potreba. Oni jesu i mogu biti vođe pokreta, ali im je potrebno poštovanje i potpora. Siromašni ljudi ne čekaju samo da im istina o socijalizmu bude otkrivena; imaju posla pokušavajući preživjeti, često bez ikakvih dostupnih sredstava. Transformativni pokreti moraju ih podržati u tome: u točkama borbe, na rubu zaborava.

Ako želimo pokret radničke klase, tada se naše organiziranje ne smije svesti samo na priču o tome, već se moramo uključiti u svakodnevne krize života pod opresijom. Pokreti trebaju snažne organizacijske veze koje će prevladati stigmu i otuđenje, koje će dopustiti ljudima da zadovolje svoje potrebe bez straha od srama. Ako želimo ostvariti socijalizam, naš rad mora biti praktičan kroz organiziranje koje je utemeljeno na svakodnevnim životima i potrebama ljudi. Ulozi su previsoki da bismo si dopustili išta manje od toga.

Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević

Tagovi: antikapitalizam, kapitalizam, organiziranje, pravo na stanovanje, siromaštvo, socijalizam, stanovanje

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM